Moj djed Ante Korač je prije početka Domovinskog rata živio na ekonomiji (nekadašnja pustara) Jakobovac u blizini Ovčare koja se nalazi nekih 6-7 km od Vukovara. Djed je bio umirovljenik, a prije umirovljenja je radio na farmama Jakobovac i Ovčara kao vozač traktora u ratarstvu Vupik-a. Na tim ekonomijama živjeli su radnici Vupik-a.

Na početku ratnih sukoba moj djed je ostao na ekonomiji Jakobovac gdje je i živio. Pošto je JNA s lokalnim i uvoznim četnicima vrlo brzo zauzela taj dio oko Vukovara oni nisu više nigdje mogli pobjeći.
Počele su prijetnje nesrbima koji su tamo živjeli, ispitivanja, upadanja u kuće. Jedan dan su im rekli da imaju 24 sata da odu inače ne znaju što će dalje biti s njima. Prijetili su im i lokalni ljudi koji su ih zlostavljali, prokazivali i upirali prste u njih a danas u Vukovaru žive nagrađeni stanovi, mirovine i tko zna čime sve još. Nakaradni zakon o općem oprostu.
Jedna grupa ljudi njih 30-40, s ekonomije Jakobovca i Ovčare tada odlučuje o odlasku, među kojima je bila i moja baka, dana 04.09.1991., dozvolili su im da odu.
Moj djed nije htio ići, iako ga je baka molila da ide. Rekao joj je da je on star, da neće ostaviti svoju kuću, da neće njega nitko dirati jer on nikada nikome nije učinio ništa zlo, da će kome ostaviti živinu i stoku, da ih mora hraniti, imao je kokoške, svinje, psa. Nije bio jedini koji je ostao i tako mislio, a danas su skoro svi oni vode kao nestali.
Tako je bilo do dana 01.11.1991. godine kada su ga utrpali u nekakav kamion i odvezli preko Ovčare u srpsko selo Negoslavce, po mojim saznanjima s njim se nalazila i jedna ženska osoba koja je danas živa, Bogu hvala. Rekla mi je da joj je u tom kamionu moj djed dao kutiju cigareta uz riječi: 'Uzmi, meni više neće trebati'.
Sigurno je bio svjestan onoga što ga čeka i nije se prevario. Čim su se zaustavili u Negoslavcima, lokalna razularena rulja ga je skinula s kamiona i počela mlatiti lopatama, kundacima, rukama, nogama, s čime su god stigli.
Nju su odveli dalje, pa više nije znala što se s djedom dogodilo. Nakon tog batinanja zatvorena je u podrumu tadašnje Negoslavačke mesne zajednice, danas je to zgrada Općine Negoslavci. Tu je bila stacionirana tzv. Negoslavačka milicija koja se sastojala mahom od lokalnih Srba i četnika. U tom podrumu bio je mučen po mojim saznanjima nekih 5-6 dana poslije čega je likvidiran.
Tu ga je zadnji put živog, krvavog i vezanog bodljikavom žicom vidjela jedna susjeda koja je u toj zgradi i podrumu isto mučena i silovana a koja je Bogu hvala isto preživjela. Djeda do današnjeg dana nisam pronašao te ću ga tražiti dok sam živ.
Tražim ga na sve moguće načine, saznavanjem informacija gdje je god to moguće i od koga god je moguće, kao što sam godinama odlučio prekinuti potragu koju smo pokojni otac i vodili u tišini te izaći sa svime u javnost i početi javno raditi.

Postavljajući prvo prije par godina Jumbo plakat sa djedovom slikom u centru Vukovara, do raznih javnih istupa, te zadnjim otvorenim pismom prošle godine u kolovozu, saborskoj zastupnici iz Negoslavaca Dragani Jeckov koja sigurno može utjecati na svoje sumještane da kažu gdje su naši nestali članovi obitelji koji su odvedeni, mučeni te likvidirani u njenom selu.

Ja sa tim nazovimo ih akcijama ne tražim niti me zanima tko je izvršitelj, ni gdje je, ni zašto je to učinio, ne treba mi krivac, ni osumnjičenik, nitko.
Samo neka mi kažu gdje su njegove kosti, sam ću ga rukama iskopati ako treba. Samo to tražim.
Za mene je istina u ovoj državi odavno zauvijek umrla i ne postoji.
Nadao sam se kako će nekome od njih proraditi savjest, da će makar anonimno javiti gdje su mu bacili tijelo. Ali nije, čak su plakat pokušali i poderati.
Neka onda na plakatu i po portalima barem gledaju u lice čovjeka, starog čovjeka, kojeg su nemilosrdno mučili i ubili samo zato što je Hrvat.
Djedova kuća je danas napuštena, te ekonomije su iseljene a stanovnici koji su zadnji živjeli na njima su Srbi koji su ostali tamo za vrijeme Krajine.
Kada je moj djed odveden iz svoje kuće u njegovu kuću se uselio njegov susjed izvjesni MM koji je sigurno i pokrao kuću, te koji je zajedno s ostalim Srbima koji su živjeli na ekonomiji Jakobovac za vrijeme Krajine nazgrađeni stanovi u Vukovaru gdje i danas žive mirno.
U djedovoj kući ostali su zidovi koji čuvaju uspomene na neko sretno vrijeme, odrastanje i djetinjstvo. U njoj sam pronašao neke djedove osobne stvari, očeve osobne stvari, očevu iskaznicu članstva u Dinamu kad je imao 15 godina iz '67. Našao sam i djedovu zahvalnicu od Vupik-a iz '69, njegovu diplomu pecanja iz '73, itd.... To sada stoji uramljeno u mom stanu i stajat će tako dok sam ja živ.
Moj djed odavno ne može pričati, ali zato sam ja tu i neću odustati nikada. Pričat ću i dalje javno o tome što su mu radili sve dok sam živ i nitko me neće u tome sjetiti.
Moj otac se uključio u obranu Vukovara među prvima. Dok još nije bilo nikakvih odora i dok se noću odlazilo na straže potiho da komšije i susjedi ne čuju, kad su se čuvale ulice grada.
Sjećam se da ga je majka ispraćala i dočekivala na balkonu, pošto smo živjeli u prizemlju zgrade, iznoseći mu pušku u dekama da nitko ne vidi.
Prije Domovinskog rata radio je u tvrtki Velepromet i vozio je kamion po cijeloj tadašnjoj državi, a živjeli smo u Vukovaru.
Moj otac je 04.08.1991. godine izveo sestru, majku i mene iz Vukovara. Tada je izvedeno iz grada dosta žena i djece i svi smo mahom završili na moru po raznim odmaralištima.
On je ostao braniti grad do zadnjeg dana, prvo kao pripadnik Zbora narodne garde, a potom kao pripadnik Vukovarske Vojne policije Atila . Imao je priliku kao mnogi biti ispod žene suknje u odmaralištima ali on je odabrao braniti svoj dom i svoj grad.
Mog oca se mnogi sjećaju po poznatoj, zlokobnoj snimci beogradske televizije na kojoj naše prijeratne susjede srpske nacionalnosti Jelica Janković, Nada Todorović te izvjesti Peđa koji danas mirno živi u Vukovaru, po ulasku JNA i srpskih paravojnih postrojbi u grad, nabrajaju imena hrvatskih branitelja, prokazujući ih.
Nabrojale su se imena: Tomislav Pap, Došen, Molnar Dane, Ivan Korač, itd... a jedno od njih, Nada Todorović, pri tome je rekla: "Tog Korača objesite pred Olajnicom da visi!".
Svi branitelji koje su te dvije žene i taj momak imenovali su ubijenima, a većina ih je još uvijek vode kao nestale, osim mog oca koji se spasio odlaskom u proboj, pri čemu je, nažalost, zarobljen i odveden u srpske koncentracijske logore gdje je proveo devet mjeseci.
Za to prokazivanje naravno do danas NITKO nije odgovarao, dapače Peđa i danas živi u Vukovaru, a Jelica je do smrti mirno živjela u hrvatskoj mirovini i državnom stanu.
Po padu grada vidjevši da je dosta njih već otišlo u proboj, odlučuje s grupom ljudi također krenuti u proboj. Bogu hvala da je tako bilo jer da je ostao u gradu ne bi preživio.
Krenuli su u večernjim satima 17. 11. 1991. godine s grupom ljudi, njih cca 20-ak. Po izlasku iz grada u njivama su se razbili u dvije grupe, oni su nekako završili na ulazu u selo Petrovci. Nažalost njihov pokušaj proboja je završio kobno za njih trojicu, JNA i četnici su počeli pucati na njih te su moj otac, JG i V.Ž počeli vikati da prestanu pucati, da će se predati. Nekoliko puta su ih pitali 'koliko vas je', a oni su se ustrajali u odgovoru kako su samo njih trojica.
Ustvari u poljima i kukuruzima iza njihovih leđa bilo je cca 10-ak branitelja i civila. Njih su trojicu uhitili i odveli, a da nisu otišli provjeravati u kukuruze da li ima još koga. Među vojnicima JNA i četnicima pri uhićenju je bio naš susjed SL koji je ranije otišao iz Vukovara i koji je imao kuću u Petrovcima a bio je u paravojnim postrojbama.
Ostali branitelji i civili koji su ostali u poljima i kukuruzima su Bogu hvala uspjeli pronaći pravi put prema Vinkovcima i spasiti se. Sjećam se da su neki bili u Zagrebu u vojni Sjenjak kad je otac razmijenjen, ljubili su ga i grlili uz riječi hvale jer su svojom žrtvom njih trojica spasili sve ostale.
Moj otac je završio u Petrovcima u zloglasnom Plavom podrumu gdje je bio nekih 6 dana. Tamo su uz svakodnevna mučenja i torture odvođeni u Bogdanovce pokapati mrtve.
Poslije Petrovaca završio je u Sremskoj Mitrovici. Tamo je mahom bio skriven po samicama cijelog njegovog boravka. O njegovim mučenjima i mučenju sam saznao mahom od drugih koji su ga tamo vidjeli, on sam nikada nije pričao o tome što je proživljavao.
Rekli su mi doslovno da su ga na ispitivanja odvodili u jutarnjim satima a vraćali ga u večernjem polumrtvom i golog umotanog u deke.
Znam da je u Sremskoj Mitrovici bio u paviljonu br.3 do 13.02.1992. godine kada je bio poslan za Vojni istražni zatvor u Beogradu gdje je bio do 14.08.1992. godine kada je razmijenjen u zadnjoj razmjeni “svi za sve“. Međunarodni Crveni križ ga je pronašao i evidentirao tek u travnju mjesecu kad je bio u Beogradu, Bog zna što je sve prošao dok se za njega nije znalo i dok su ga skrivali cijelo vrijeme u Sremskoj Mitrovici. Moram naglasiti da je 95 posto vremena ako ne i više u tih 9 mjeseci proveo u samicama.
Jednu od tih samica zvali su i „LEDARA“ u kojoj je temperatura znala biti ispod 0 (nula) stupnjeva i tamo je proveo dane i dane.
Nikada nije pričao o onome što su mu radili, sve je to držao u sebi sve ove godine. Samo Bog, On i mi znamo kakve je tragove sve to ostavilo na njega te i na naše živote i zdravlje.
Uz sva psihička i fizička zlostavljanja i mučenja u Sremskoj Mitrovici i VIZ Beograd gde mu je i suđeno nikada nije prebacio neku lažnu optužbu ni na koga, nikada nije potpisao konstruisane lažne optužnice protiv sebe i drugih, niti je ikada ikoga izdao da bi sebe spasio. Do njegove smrti je tjeralica iz Srbije bila nad glavom, nikada poslije izlaska iz logora nije išao preko niti jedne granice.
Moj otac nažalost nije doživio da pronađe svog oca i da ga dostojno pokopa, strahote mučenja u srpskim logorima su bile jače od njega, počinio je samoubojstvo 17.01.2023. godine u Županijskoj specijalnoj bolnici Insula na Rabu. U sred sobe i odjela gdje je ležao a da nitko navodno ništa nije vidio.
Pokopan je u Vukovaru na Memorijalnom groblju iz Domovinskog rata u odori kako mu je bila i želja.
Nekim je Domovinski rat bio rat a mnogima je bio i brat. A mi, mi smo dobili grobno mjesto, zastavu i metak iz počasnog plotuna te žal za ocem, suprugom i djedom.
Nadam se da moj otac sada napokon ima svoj spokoj i mir i nadam se da je tamo negdje gore sa svojim ocem.
Poslije svega proživljenog za kraj ću citirati jednog očevog suborca: “Od mene oprost nitko nije tražio, a po isteku ovoliko godina i da netko traži oprost, neće ga dobiti”, ma koliko se mnogi trudili da nam to nametnu.
A ja, ja idem dalje u nova traženja istine gdje mi je djed. Još nešto oko moje obitelji, I za dedu sam zaboravio napisati da su njegovog oca ubili četnici 1944. godine, jednog brata su mu odveli partizani 1945. godine na Križni put nikad se nije saznalo gdje je završio. A jedna sestra mu je poginula sa svojom suprugom Vukovaru u 10. mjesecu 1991. godine na Lušcu ​​kada je njihov kamiončić pogodio direktno minobacačku granatu.I eto moj djed ubijen 1991. i još se vodi kao nestao.
On je čovjek koji me je praktično odgojio, najmanje što zaslužuje od mene je to da ga pronađem i dostojno pokopam a to sam obećao i svom ocu.
Da nikada neću odustati od traženja djeda.

Tri desetljeća tražimo svoje nestale članove obitelji. Vukovar 17.11.2023.

*** dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora članka