Hrvatski junak, domoljub i mučenik Stipe Javor, rođen je prije 135 godina (27. 11. 1887. godine) u Brinju, a umro u 49. godini života (27. 3. 1936.) u kaznionici  u Sr. Mitrovici od posljedica  sedmogodišnjeg zvjerskog mučenja što ga je nad njim provodio krvavi velikosrpski karađorđevićevski režim.

 Javor je živio za Hrvatsku i njezinu slobodu, disao za svoj narod i ideale koji su ga vodili na kratkom životnom putu prekinutom rukom beogradskih krvnika. Zato su ga još za života, Hrvati s pravom doživljavali kao nacionalnog junaka. Čvrsti, stameni, nepokolebljivi revolucionar, svojim je prkosom i dostojanstvom i u vrijeme kad su ga vezivali, mučili i lomili mu kosti, svjedočio o svojoj nadmoći nad dželatima, uzdajući se u Boga i svoj narod za koji je podnio najveću žrtvu. Imena dželata zameo je vjetar. Oni su završili na smetlištu povijesti, a ime Stipe Javora, seljaka i pravaša iz Brinja uklesano je na mramoru u mirogojskim arkadama i zlatnim slovima upisano u hrvatsku povijest. I narodnu svijest. Sjena Javorova i danas opominje i podsjeća kako čovjek nije rođen kao rob - njega je Bog stvorio slobodnim i sloboda je vrijedna svake žrtve i od života važnija i skuplja.

 Pokopan je kraj velikana svoga vremena (Stjepana Radića, Pavla Radića Đure Basaričeka, Milana pl. Šufflaya, Vladka Mačeka, Josipa Predavca), s kojima se borio za slobodu, čast i dostojanstvo puka, nakon što je poslije 7 godina teške robije umro od posljedica zvjerskog, barbarskog mučenja. Na njegovu sprovodu, 30. ožujka te 1936. godine, okupilo se oko 100.000 duša. Nakon obavljenog ceremonijala pokopa, među okupljenima je došlo do spontanih prosvjeda, pri čemu je policija pucala i smrtno ranila Dragutina Kraljića (koji je sutradan podlegao ranama), a bilo je još 30-ak ranjenih. Narod se pobunio, ne samo zbog sudbine Stipe Javora (mada je to bio neposredan povod), nego zato što je teror nad Hrvatima postajao sve žešći i žešći i nije mu se nazirao kraj.

 Surovi i bezrazložni napadi žandara i četnika na hrvatske intelektualce, političke aktiviste HSS-a i Hrvatske stranke prava, mladež, seljake i radnike, drskost i samovolja policije i činovnika, atentati na ugledne ljude od strane kraljevih agenata (pri čemu su istaknuti intelektualci i ugledni Hrvati ubijani iz zasjeda, na ulici ili u svojim stanovima), nasilje na javnim mjestima – gdje se čak pucalo u okupljenu masu, u vrijeme narodnih zborova, teror u vrijeme na izbora ili u drugim prigodama i svakovrsni drugi akti sirovog nasilja postajali su neizdrživi. Maček i HSS bili su primorani organizirati Građansku i Seljačku zaštitu, uz pomoć koje su pokušavali toljagama braniti gole živote tamo gdje se drugačije nije moglo, ali ni to nije mnogo pomagalo.

 Ova olovna vremena krvave velikosrpske tiranije, kad su se priznanja pisala krvavim zubalom a obiteljima pobijenih hrvatskih mučenika dostavljali čak i računi za kuršume kojima su usmrćeni njihovi hranitelji, prilično je uvjerljivo opisao naš književnik Miroslav Krleža u Predgovoru brošure Rajka Jovanovića, Glavnjača kao sistem (Zagreb, 1928.; Izdanje Zaštite čovjeka):

 Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava  i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.

  Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5.XII.1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918-26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, 'izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči'.

U okviru makedonskog pakla, sistematskog batinanja hrvatskih provincija (1918-22), po krvavim i mutnim reminiscencijama na tešku šekspirsku pozadinu Solunskog Procesa, i zločin od 20. juna 1928. izgleda samo jednom epizodom koja nije ni prva ni posljednja.

Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

Za ilustraciju našeg današnjeg stanja, koje govori svojim krvavim ciframa, i za neoborivi argumenat, kako je već krajnje vrijeme za defenzivu minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava, ova brošura Rajka Jovanovića dobro je i potrebno djelo. Memento svima, koji ne će da sagnjiju u ovoj klaonici!

(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914-1924., Sarajevo, 1990., str.619-620.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

 Protiv tog zločinačkog režima i barbarskog nasilja nad ljudskom osobom i ljudskim i nacionalnim dostojanstvom, ustao je Stipe Javor, trgovac iz Brinja, kao i stotine drugih hrabrih i časnih Hrvata, koji su na razne načine, pa i po cijenu života pružali otpor krvavom velikosrpskom orgijanju.

 Stipe je u rodnom Brinju od mladosti radio na zemlji. U dobi od 16 godina u potrazi za poslom odlazi iz svoga sela, sa završena 4 razreda pučke škole i radi razne, uglavnom fizičke poslove po Mađarskoj, Austriji, Rumunjskoj, Srbiji, Češkoj. Iako skromne formalne naobrazbe, kao bistar mladić uspijeva se uz rad obrazovati i steći znanja iz gospodarske, trgovinske i građevinske struke te se jedno vrijeme kao stručnjak uspješno bavi gradnjom tunela. Promišljajući o zbilji i gledajući što se oko njega zbiva, zainteresirao se i za politiku. Naročito ga je pogađao ponižavajući položaj hrvatskog naroda u tadašnjoj Kraljevini SHS, što je i bio glavni motiv zbog kojeg započinje svoje djelovanje na tom polju.

 Vratio se u Hrvatsku 1913., a od 1920. godine nastanio u Zagrebu, gdje otvara trgovinu vatrogasnom opremom i posluje po cijeloj Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Moralan i čestit, kakav je oduvijek bio, Javor postaje vrlo ugledan i cijenjen u svojoj sredini, pa je bilo gotovo neminovno da se u tim vremenima posvemašnje obespravljenosti hrvatskog naroda angažira i politički.

 O počecima svog političkog djelovanja govorio je pred Sudbenim stolom u Zagrebu, 18. svibnja 1931. godine, na glavnoj raspravi, gdje sasvim otvoreno i iskreno kaže:

"Ja sam pripadao Stranci prava od 1920. godine, a inače sam kao sin staroga stekliša simpatizirao sa Strankom prava od malih nogu". (Vidi: "Revolucionarni lik i djelo Stipe Javora"; http://shp.bizhat.com/Javor.html)

 Tako je i pred svojim progoniteljima, nakon dvije godine tamnice i mučenja drsko i hrabro nastupio, potvrdivši kako pravaštvo za njega nije bilo samo politička ideja ili program, nego njegovo životno opredjeljenje, obiteljska tradicija i dio njegove osobnosti s kojom je stasao i koju je nosio u sebi od malena. Biti pravaš u Kraljevini Jugoslaviji u to vrijeme i to potvrditi na sudu, pogotovu onako kako je to uradio Javor, bilo je ravno najvećem podvigu, ali je imalo i teške posljedice. Pravaši su od režima bili obilježeni kao najveći neprijatelji kralja, dinastije i "troimenog" naroda, jer su imali sasvim jasan stav: samostalna hrvatska država uz odbacivanje svakog sveslavenstva i jugoslavenstva, pa i državnih integracija sa Srbijom.

 Unatoč surovim progonima, pravaštvo je tada okupljalo respektabilne intelektualce i ljude od ugleda, od kojih su mnogi imali i međunarodnu reputaciju, poput: dr. Milana pl. Šufflaya, dr. Davida Karlovića, dr. Mile Budaka, prof. dr. Bara Poparića, dr. Frana Milobara i drugih i svi su od reda bili su na udaru karađorđevićevske dvorske kamarile.

 Sve ono što se zbivalo u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a posebice mučko i kukavičko umorstvo narodnih zastupnika iz redova HSS-a u Beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928., dali su za pravo svima koji su tvrdili kako je život Hrvata u zajednici s takvom Srbijom nemoguć. Čak i Stjepan Radić, taj nepopravljivi demokrat i zanesenjak koji je toliko vjerovao u ljude i strpljivo čekao bolja vremena, pred smrt je potvrdio kako s tiranima i zločincima nema sporazuma, što je u narodu upamćeno kao rezolutan stav: "Nikad više u Beograd".

 Jačanje terora nužno je za posljedicu imalo odgovarajuću reakciju onih Hrvata koji se nisu mirili s time da moraju biti porobljena raja i tako je sazrijevalo uvjerenje da je revolucionarni put – odnosno, oružana borba, jedini način oslobađanja ispod nametnutog jarma.

 Hrabar, pouzdan, odlučan i inteligentan, a uz sve to vrijedan i radišan, dobar organizator, kao čovjek od riječi i stava, Javor je brzo stekao povjerenje u svojoj stranci, pa je sve češće bio pozivan na skupove i sastanke, a biran je i za predsjednika Građanskog kluba Hrvatske stranke prava i narodnog zastupnika za oblast Zagreb. Tijekom 1927. i 1928. godine, već je stasao u iskusnog političara kojem se vjerovalo.

 Hrvatska revolucionarna pravaška struja započinje svoje aktivnosti na pripremi oružanog otpora velikosrpskom režimu već 1927. godine i te aktivnosti najprije idu preko mladeži koja je posebno nestrpljivo iščekivala konačni početak borbe za samostalnu Hrvatsku.

 Javor je bio cijelo vrijeme (kao i svi drugi hrvatski domoljubi) pod prismotrom režimske tajne službe, a naročito nakon što je imenovan pročelnikom za rad sa stranačkom mladeži, započeo aktivni ilegalni rad protiv velikosrpskog režima. Od tada ga agenti i doušnici više nisu puštali s oka.

 Bio je u vezi s Gustavom Perčecom, dr. Antom Pavelićem i drugim istaknutim pravašima koji su dan poslije uvođenja šestosiječanjske diktature (7. siječnja 1929.) u tajnosti pokrenuli inicijativu za formiranje UHRO ("Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija"). Koliko se iz povijesnih izvora može saznati, bio je veoma cijenjen u krugovima svojih stranačkih kolega i ideoloških istomišljenika, ali i među građanima Zagreba. Naročito se isticao svojom solidarnošću prema sirotinji i veliki dio svoga prihoda darovao je za njihovo uzdržavanje. Pomagao je i obiteljima uhićenih i zatvorenih prijatelja koji su čamili u srpskim kazamatima.

 Poslije odlaska dr. Pavelića i njegovih najbližih suradnika u emigraciju (jer oni su od atentata u beogradskoj skupštini bili izvrgnuti progonu, a neki od njih kasnije, u odsutnosti – Pavelić, Perčec – osuđeni i na smrt), Javor kao osoba od posebnog povjerenja u Domovini postaje čelna osoba UHRO. On održava vezu i koordinira rad između članova u emigraciji i onih koji su ostali u Hrvatskoj. Policijske uhode su, dakako, pratile krug onih u čijem se društvu kretao. Kasnije, tijekom suđenja, na vidjelo je izašlo da su u mnogim slučajevima agenti točno znali čak i što je kada i s kime pričao.

Uhićen je 1929. godine i od početka zvjerski mučen, kao i drugi njegovi prijatelji, a na suđenju (1931. godine), sve je zadivio svojim hrabrim držanjem i klicanjem Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Osuđen je kao "podstrekač" pobune protiv režima na 20 godina robije, a dvojica njegovih suboraca, pripadnika pravaške mladeži, Marko Hranilović i Matija Soldin, na smrt. Obješeni su u Zagrebu, u Petrinjskoj ulici, 25. rujna 1931. godine, obojica u 23. godini života.

 I nakon presude, Javor je svoju borbu nastavio u robijašnici, gdje je u neljudskim uvjetima štrajkao glađu i cijelo vrijeme pružao pasivni otpor, zbog čega je još okrutnije zlostavljan. Na kraju, potpuno iscrpljen i tjelesno slomljen, dobiva upalu pluća i umire u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici 27. ožujka 1936. godine.

 Javora su godinama mučili bestijalno i zvjerski: zabijanjem čavala pod nokte, batinanjem po tabanima, pa čak i na način koji je ispod svake razine ljudskog dostojanstva – vezivanjem utega za mošnje i razapinjanjem tijela do granice pucanja zglobova, uz premlaćivanje volovskim žilama, kundacima i drvenim palicama. Prema njemu je primijenjena i posebno okrutna, krajnje neljudska metoda kojom ga se pokušalo natjerati na priznanje, što je značilo smrtnu presudu za nevine ljude i on to sebi nije mogao dopustiti – čak ni onda kad su mu srpski dželati doveli u ćeliju izgladnjelu i izmučenu djecu, a sina i ženu stavili na muke.

 Hrvatski je puk tu besprimjernu žrtvu opjevao u pjesmi "Mučenička smrt Stjepana Javora" (vidi: http://www.dobrkovici.com/index.php/mucenicka-smrt-stjepana-javora/; stranica posjećena 26. 11. 2022.). U našem narodu se još uvijek može naći ponosnih starica i staraca koji znaju i pamte njezine stihove. Narod se sjeća onih koji to zaslužuju – što je najbolje mjerilo ljudske vrijednosti.

 Kći Stipe Javora, profesorica Irena Javor, također je preživjela torture kraljevskog režima. Kasnije je u NDH obnašala dužnost čelnice Ženske loze ustaškog pokreta. Nestala je na Križnom putu poput desetaka tisuća naših mučenika.

 Hrvatski vitez Stipe Javor primjer je požrtvovnog i iskrenog domoljuba kojega nisu mogli slomiti ni kraljevi agenti i žandari, poznati po svojoj okrutnosti. Pružao je otpor do posljednjeg daha. Ostao je uspravan, ponosan i dostojanstven, vjerujući u Boga i svoj narod, svjestan da Hrvatima nema druge osim boriti se, ako ne žele postati i ostati roblje.

 On rob i sluga nije htio niti znao biti. I zato je njegovo ime danas urezano u tvrdu stijenu hrvatske povijesti i narodnog sjećanja, među sva ona časna imena domoljuba i junaka koji su se kroz stoljeća žrtvovali upravo zato: da Hrvat nikada i nikomu ne bude rob.

Video: Stipe Javor, hrvatski mučenik, TV Kalendar, 27. 03. 2011.; https://www.youtube.com/watch?v=hI6jJPcrWKI – snimka TV kalendar, HTV,

Zlatko Pinter/PDN