Mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani.

                                       Mi ne poznamo i ne priznamo Jugoslavije.

                                                                                               (Milan pl. Šufflay)

 Hrvatski filozof, povjesničar, znanstvenik, spisatelj, prevoditelj i političar, autor prvog hrvatskog znanstvenofantastičnog romana, Milan pl. Šufflay rođen je u Lepoglavi, 8. studenoga 1879. godine. Bio je intelektualac vrhunskog obrazovanja i širokog znanja, poliglot (govorio je više od 15 jezika: francuski, talijanski, njemački, latinski, starogrčki, srednjovjekovni grčki, novogrčki, albanski, hebrejski, sanskrt i slavenske jezike), doktor povijesti, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jedan od utemeljitelja svjetske albanologije i albanolog svjetskog glasa, erudit, po političkom opredjeljenju pravaš (starčevićanac), a iznad svega gorljivi domoljub, idealist, hrabri, istaknuti i nepokolebljivi borac za prava hrvatskog naroda. Drinu je s pravom smatrao civilizacijskom granicom između Istoka i Zapada i oštro se protivio svakoj jugoslavenskoj ideji i državnom "ujedinjenju" pod pokroviteljstvom Beograda i Srbije. Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu, jer takve su integracije skupo koštale naš narod. Od 1924. godine, član je najužeg vodstva Hrvatske stranke prava i jedan od njezinih vodećih ljudi i ideologa. I sve to nije moglo promaknuti beogradskim tiranima. Svim sredstvima nastojali su onemogućiti u djelovanju svoje oponente, a pogotovu one koji su kao Šufflay bili velikani u svjetskim razmjerima i uglednici čija je riječ dopirala daleko izvan granica tadašnje proširene "Velike Srbije" - tamnice hrvatskog naroda koja se krila iza imena Kraljevina SHS/Jugoslavija.

 Zbog svojih istraživanja o podrijetlu Albanaca (čije je korijene identiteta vezivao za Ilire - što teoretičarima velikosrpske ideje i beogradskim megalomanima i mitomanima nikako nije išlo u prilog), ali i zbog angažiranja na konceptu hrvatskog pravaštva, kao uvjereni anti-jugoslaven (što, uostalom, nije ni krio), postao je jedna od glavnih meta velikosrpske klike i njezina režima.

 Progonjen je i zatvaran već od 1921. godine, kad je uhićen pod optužbom "veleizdaje i špijuniranja u korist strane države". S dr. Ivom Pilarom i još 14 suoptuženika, na sudskom procesu održanom od 2. do 25. lipnja 1921. godine, osuđen je na 3 godine i 6 mjeseci robije. Kaznu je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici, ali je 2. listopada 1922. godine pušten na slobodu zbog bolesti (tuberkuloze pluća), te od tada boravi kod sestre Zlate (u Gundulićevoj ulici na br. 25, u Zagrebu). Ubrzo po izlasku iz zatvora nastavlja sa znanstvenim radom, a u proljeće 1928. godine prihvaća ponudu sveučilišta u Budimpešti, gdje je kao profesor trebao voditi katedru povijesti Jugoistočne Europe. Iako je 1. lipnja iste godine imenovan za sveučilišnog profesora, molba za putovnicu mu je odbijena i tu je priliku morao propustiti.

 Nekoliko mjeseci nakon uvođenja srpske diktature, na traženje bečke Akademije znanosti i albanske vlade, u jesen 1929. godine, Šufflay se prihvaća složenog, opsežnog i odgovornog posla: nastavlja djelo povjesničara Konstantina Jirečeka i Lajosa Thallóczyja - priređuje III. svezak arhivskog gradiva Codex Albanicus. Iste godine prima i poziv albanskog kralja Ahmeda Zogua i nakon brojnih problema i zaprjeka sljedeće (1930.) dobiva putovnicu i u prosincu stiže u Albaniju, gdje ga primaju na najvišoj razini, kao posebno dragog gosta. Poslije napornog rada i opsežnih istraživanja arhiva (među ostalim i arhivskih fondova u Kotoru i Dubrovniku), krajem siječnja 1931. godine dovršio je treći svezak kapitalnog djela. Već po povratku iz Albanije, primio je najprije prijeteće pismo, a potom su uslijedili oštri napadi preko tiska što je bio jasan i pouzdan znak da je srpski režim odlučio obračunati s njime, ali je svoj rad nastavljao i dalje, jednako uporno, ne obazirući se na to.

 Režim je dobro znao kakvu opasnost za njih i njihovu ideologiju predstavlja ovaj hrabri znanstvenik čiji je ugled uvelike prelazio granice tadašnje Kraljevine Jugoslavije, pa je kao i većina drugih istaknutih hrvatskih domoljuba tog vremena bio pod stalnim nadzorom policijskih agenata i doušnika.

"Ubili smo mozak hrvatskog vodstva" - javili su režimski plaćenici svojim nalogodavcima u Beograd, nakon što su te večeri, 18. veljače 1931. godine, u Zagrebu, u Dalmatinskoj ulici na broju 6, obavili svoj krvnički posao - iz zasjede, iznenada, podmuklo i kukavički napali su Šufflaya, razbivši mu čekićem lubanju. Pao je u komu i umro sutradan, od zadobivenih rana, a pokopan tri dana poslije (22. veljače) na Mirogoju, u odjeljku arkada koji pripada Hrvatskoj seljačkoj stranci, gdje počivaju naši domoljubi i mučenici Stjepan Radić i njegova supruga Marija, Stipe Javor, Juraj Krnjević, Vladko Maček, Pavle Radić, Đuro Basariček i Josip Predavec. Sprovod je vodio nadbiskup Alojzije Stepinac, kasnije mučenik i blaženik naše Crkve, u nazočnosti tisuća građana koji su došli odati posljednju počast još jednoj nevinoj žrtvi tlačiteljskog, terorističkog režima, čovjeku kojeg su voljeli, cijenili i uvažavali. Bilo je to najsurovije i najkrvavije zlodjelo od vremena višestrukog ubojstva u beogradskoj "Narodnoj skupštini" (20. lipnja 1928. godine), kad su meta četnika Puniše Račića (također po nalogu kraljevskog režima) bili hrvatski narodni zastupnici.

Grobnica na zagrebačkom Mirogoju u koju su pokopani prvaci HSS-a i istaknuti hrvatski pravaši, Stjepan Javor i Milan pl. Šufflay

(Adresa slike)

 Zvjerski zločin nad Milanom pl. Šufflayem, izvršen je po volji istih nalogodavaca, a organiziran preko režimske organizacije "Mlada Jugoslavija" (ova je organizacija bila pod izravnom zaštitom zločinca i tiranina, srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića). Ubojice su bili Ljubomir Belošević i Branko Zwerger, agenti zaduženi za prljave poslove ove vrste, a sve su učinili pod izravnim pokroviteljstvom upravitelja zagrebačke policije, Janka Bedekovića koji je bio sluga beogradskog režima od 1918. godine (do tada je služio Austrougarskoj i nemilice progonio političke "neprijatelje" tadašnje vlasti, naročito Srbe). Poslije mučkog napada iz zasjede i nanošenja smrtnih ozljeda Šufflayu, ubojice se sklanjaju u Beograd pod okrilje svojih nalogodavaca i zaštitnika. Iz stana žrtve, prije nego su pobjegli, pokupili su sve rukopise, pa i III. svezak Codex Albanicusa, pripremljen za tisak. Identitet glavnog egzekutora (Branka Zwergera) se krio, a srpska obavještajna služba i beogradska propaganda u javnost su pustili lažnu vijest: da je zločin počinio Nikola Jukić. Nalogodavci krvavog zlodjela sve su poduzeli kako bi zametnuli tragove i sakrili svoju ulogu u ovom podmuklom ubojstvu, nezapamćenom u civiliziranom svijetu.

 Nakon uspostave Banovine Hrvatske, vode se dugotrajni i mučni pregovori. Zagreb traži izručenje ubojica, što Beograd izbjegava, kako se ne bi otkrile njihove izravne veze s režimom i Dvorom. Do suđenja ipak dolazi, pri čemu se nastoji zataškati pozadina ubojstva i povezanost atentatora s Beogradom. Trodnevna rasprava održana od 10. do 14. lipnja 1940. godine nije okončala postupak, a u ponovljenom suđenju, 21. lipnja 1940. godine, Branko Zwerger i Ljubomir Belošević su proglašeni krivima, dok je Stevo Večerinac oslobođen. Zwerger je osuđen na kaznu "vječne robije" i "trajan gubitak časnih prava", a Belošević je dobio samo 5 godina zatvora. Tužitelj je uložio žalbu na presudu, pa je Kraljevski Stol sedmorice za kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju donio novu odluku: Zwergeru je kazna potvrđena, a Belošević je oslobođen.

 Protiv ovog krvavog obračuna s hrvatskim domoljubom i znanstvenikom i zločinačke srpske tiranije, javno su prosvjedovali mnogi od znamenitih ljudi i najvećih intelektualnih autoriteta u tadašnjoj u Europi, među kojima i slavni fizičar Albert Einstein, te književnik Heinrich Mann (brat Thomasa Manna). Oni su u ime Njemačke lige za ljudska prava, javno, pismom pozvali svjetsku kulturnu javnost i Međunarodnu ligu za prava čovjeka na prosvjed protiv zločina izvršenoga nad Milanom Šufflayem i njegovu osudu, dižući tako svoj glas protiv tiranije nad nedužnim hrvatskim narodom.

 Zbog važnosti dokumenta koji izravno i činjenično svjedoči o jednom vremenu naše krvave povijesti, evo prijepisa ovog pisma:

Albert Einstein
Heinrich Mann

APEL MEĐUNARODNOJ LIGI ZA LJUDSKA PRAVA
125, AVENUE DE WAGRAM, PARIZ

Mnogopoštovani prijatelji!

Mi ne možemo propustiti, a da Međunarodnu ligu za ljudska prava ne upozorimo na događaje, koji su dne 18. veljače o.g. [1931.] doveli do umorstva hrvatskoga učenjaka dr. Milana Šufflaya.
Kada je ovaj učenjak spomenutoga dana išao kući, bio je u Zagrebu na cesti iza leđa napadnut i, prema našem izvještaju, željeznom motkom umoren. Slijedećega dana on je ovim težkim ozljedama podlegao i dne 22. veljače je na Mirogoju pokopan uz hrvatske mučenike.

Profesor Milan Šufflay bio je poznat po svojim brojnim znanstvenim djelima i radnjama. Zagrebačke novine nisu međutim smjele izvješćivati o djelovanju ovoga učenjaka, čak je i osmrtnica zaplijenjena, a brzojavne sažalnice nisu smjele biti odpremane. Nije bilo dozvoljeno objaviti vrijeme pogreba, a zabranjeno je bilo izvjestiti žalobnu zastavu na zgradi Sveučilišta. Školsku mladež, koja je prisustvovala sprovodu, policajne vlasti izagnaše iz Zagreba, a hrvatske narodne trobojnice, kojima su bili vijenci urešeni, odstraniše.

Ime ubojice, Branko Zwerger, bilo je poznato. Poznata je bila i organizacija kojoj je ubojica pripadao ('Mlada Jugoslavija'). Poznato je bilo da je umorstvo dogovoreno u noći od 11. do 12. veljače u stanu zapovjednika grada generala Belimarkovića. Kod toga dogovora sudjelovali su članovi organizacije “Mlade Jugoslavije” Brkić, Godler, Marčec i ubojica Zwerger. Zagrebačka policija unatoč tome službeno objavljuje dne 19. veljače dne 19. veljače da je počinitelj nepoznat.

Ubojstvu profesora Šufflaya prethodile su sljedeće činjenice:

1. Povodom posjeta kralja Srbije u Zagrebu mjeseca siječnja dostavljena su nizu najuglednijih ličnosti – tako vođi Hrvata dr. Vladku Mačku, dr. Anti Trumbiću, dr. Mili Budaku, sveučilišnim profesorima dr. Filipu Lukasu, dr. Davidu Karloviću, dr. Milanu Šufflayu i drugima – prijeteća pisma s podpisom 'Za kralja i otadžbinu', u kojima ih se čini odgovornim i vlastitom glavom i životom njihovih obitelji, bude li za to vrijeme kraljeva boravka u Zagrebu ikakvih protesta ili demonstracija.
2. Ovoj terorističkoj organizaciji, koja javno nosi ime 'Mlada Jugoslavija' održao je kralj Aleksandar javni govor, u kojem je progovorio o odstranjivanju po narodu izabranih hrvatskih narodnih zastupnika, što je proveo. Riječima: 'Ja sam odstranio poslenike', on je sam dao poticaj odnosno nalog da se od njegova formalnog odstranjivanja iz parlamenta imade prići na fizičko, to jest konačno odstranjenje. Kao uzor ima vrijediti 20. lipnja 1928., kada su u beogradskom parlamentu umoreni hrvatski vođe.

Iza toga slijede u vladinoj štampi javni pozivi na umorstva vođa hrvatskoga naroda. Tako piše vladin list 'Naša Soga' na Sušaku dne 18. veljače: 'čelenke će prskati…' Istoga dana uvečer umoren je u Zagrebu prof. Šufflay. Drugi primjer otvorenoga poziva na umorstvo objavljen je 28. veljače u splitskoj 'Zastavi', daljnji poziv, u mariborskom 'Jugoslavenu'. Neki članovi družtva 'Mlada Jugoslavija', koji su imali izvesti umorstva Hrvata u inozemstvu, uhapšeni su dne 12. ožujka kod umorstvenih priprema u Beču te predani bečkim sudovima na postupak.

Delegacija Hrvatskoga narodnoga zastupstva još je dne 25. siječnja 1930. predala Ligi naroda u Ženevi memorandum, koji je istodobno odaslan vladama i organizacijama svih kulturnih država, upozoravajući na stanje u Hrvatskoj. Ovim se memorandumom pred cijelim čovječanstvom diže obtužba protiv absolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih vladavina nad hrvatskim narodom počinja. Kako činjenice dokazuju, ove su strahote od onoga doba samo još veće.

S obzirom na ovo strašno stanje mi vas molimo, da Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj bezkrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj.

Ne smije se trpijeti da se umorstvo upotrebljava kao sredstvo za postizavanje političkih ciljeva.

Ne smije se trpijeti da se ubojice veličaju kao narodni junaci.
Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj, digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod.

Mi očekujemo vašu odluku i pozdravljamo vas.

Njemačka liga za ljudska prava.

Albert Einstein
Heinrich Mann

Travanj 1931., Berlin

(Vidi: http://www.croatianhistory.net/etf/einst.html)

 Režim je nastavio s krvavim terorom ne obazirući se na osude koje su stizale iz demokratskog svijeta. Vojno-fašistička diktatura (kako su srpsku tiraniju zvali jugoslavenski komunisti), nesmiljeno je gazila sve pred sobom u nastojanju da Jugoslaviju konačno pretvori u "Veliku Srbiju". I tu se sredstva nisu birala. Zločinci nisu prezali ni od čega.

Albanska poštanska marka s likom Milana pl. Šufflaya

(Adresa slike)

  Šufflay je posmrtno (2002. godine) odlikovan najvišim albanskim državnim odličjem (Zlatni orden "Naim Frasheri" - "za izniman doprinos u albanologijskim studijama, za znanstveni i objektivni karakter obrane albanskog pitanja u svom radu"), a njemu u čast održan je tada veliki znanstveni skup pod nazivom: "Shufflaj dhe Shqiptarët" (hrv. Šufflay i Albanci). Godine 1994., na mjestu atentata (na broju 6., u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu), Braća hrvatskog zmaja su otkrila spomen-ploču u znak sjećanja na ovog velikog i zaslužnog čovjeka i vrsnog intelektualca i domoljuba.

 Dana 27. veljače 2012. godine, Vijeće albanske nacionalne manjine grada Zagreba i hrvatska udruga "Dr. Milan pl. Šufflay", pod pokroviteljstvom veleposlanstava Republike Albanije i Kosova, u dvorani Matice Hrvatske u Zagrebu, organizirali su simpozij s temom: "Milan Šufflay i Albanci". Bila je to manifestacija u povodu 100. obljetnice neovisnosti Republike Albanije i 4. obljetnice neovisnosti Republike Kosova, te povodom obilježavanja 133. obljetnice smrti istaknutog albanologa i povjesničara Milana pl. Šufflaya,

 Pisac i znanstvenik koji je živio za istinu i jednako se žarko borio i za svoj i za albanski narod, Milan pl. Šufflay, ostavio je za sobom brojna i značajna djela, na slavu i ponos svih nas i naraštaja koji dolaze. Može se slobodno reći kako je riječ o jednom od najumnijih ljudi što ih je Hrvatska imala u svojoj novijoj povijesti.

 Najviše se bavio pomoćnim povijesnim znanostima, društvenim problemima hrvatske srednjovjekovne povijesti te albanskim srednjovjekovljem. Bio je godine 1903/04. suradnik Tadije Smičiklasa s kojim radi na pripremi Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (II, 1904). Također piše o srednjovjekovnom dalmatinskom notarijatu (Dalmatinske privatne isprave – Die dalmatinische Privaturkunde, 1904), surađuje na albanskom diplomatičkom zborniku (Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia, koautori Lajos Thallóczy i Konstantin Jireček, I–II, 1913 – 18). Autor je nekoliko knjiga iz povijesti Albanije: Albanski gradovi i utvrde posebice u srednjem vijeku (Städte und Burgen Albaniens hauptsächlich während des Mittelalters, 1924), Srbi i Arbanasi (1925), Statuti i uredbe kaptola dračke stolne crkve (Statuta et ordinationes capituli ecclesiae cathedralis Drivastensis, koautor Viktor Novak, 1927). Osim političkih eseja (Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike: dvanaest eseja, 1928), a pisao je i romane (Kostadin Balšić, pod pseudonimom Alba Limi, 1920; Na Pacifiku godine 2255, 1998 - znanstveno-fantastični roman).

 Kroz sudbinu Milana pl. Šufflaya, uvelike se zrcali sudbina brojnih domoljuba, humanista i mirotvoraca pa i čitavih hrvatskih naraštaja koji su kroz duga stoljeća sanjali jedan isti san: slobodu. I ne rijetko, ta su se htijenja, želje i snovi plaćali, nažalost, životima. 

Zlatko Pinter/PDN