"... Ko god vam dođe i kaže da je ovo njegova međa, taj je uzurpator, taj je došao da osvoji, taj imate pravo da ubijete kao kera pored tarabe ..." - rekao je među ostalim Milan Paroški u hrvatskoj Baranji u selu Jagodnjaku (općina Bolman, Mejaške Međe, Novi Bolman), samo 7 dana poslije sličnog mitinga u Borovu Selu. Prije nego što je pozvao prisutne Srbe na ubijanje susjeda drugih nacionalnosti (u prvom redu Hrvata i Mađara), ustvrdio je kako su u Baranju "Hrvati došli u srpske kuće" i da ih je tamo "naselio Pavelić zato što su bili dobri koljači".

(Izvor na : https://www.youtube.com/watch?v=4IpHLiITIY0&ab_channel ; stranica posjećena 20. 4. 2021.)

 Euforija s kojom su srpski ekstremisti krenuli u još žešće ratno huškanje srpskih manjina na hrvatski narod i nova vlast u Republici Hrvatskoj bila je dodatno izazvana njihovim porazom na Plitvicama (31. ožujka u operaciji "Krvavi Uskrs"), ali u cjelini gledano, sve je to je bio dio jednog općeg plana čije je ostvarenje započelo već prvim mitingom u Kninu (28. veljače 1989. godine) i nastavljeno nizom takvih skupova diljem budućnosti "SAO Krajine", te "balvan revolucijom" (17. kolovoza 1990. godine), proglašenjem "ratnog stanja" i srpske paradržave na hrvatskom teritoriju, da bi se završilo krvavom agresijom, neobjavljenim ratom protiv svega što je hrvatsko pri čemu su Hrvati trebali biti istrijebljeni s cijelog područja zamišljene "Velike Srbije".

 Pora Milana Paroškog , Koji je inače bio Narodni zastupnik u srbijanskom parlamentu (stranke Vuka Draškovića - English pokret obnove), lider Srpske narodne stranke i Direktor Zavoda ZA zaštitu spomenika kulture AP Vojvodine, na spomenutom skupu u Jagodnjaku Su nastupili četnički Vojvoda Vojislav Šešelj i Stanka Cvijan , ministar za Srbe izvan Srbije u vladi Miloševićevog pijuna, Dragutina Zelenovića .

 Govornici su se natjecali u radikalizmu, a svaka teška riječ koju su izgovorili praćena je spaljenim pljeskom od nekoliko stotina okupljenih. Miting organizira lokalnu organizaciju Srpske demokratske stranke (SDS) koja u to vrijeme (proljeće 1991.) već ima jasno prepoznatljivo terorističko obilježje, što naročito dolazi do izražaja na masovnim okupljanjima, gdje se uz rame pojavljuju partizanski "prvoborci" iz Drugog svjetskog rata i njihovi dojučerašnji "krvni neprijatelji" - četnici i monarhisti.

 Velikosrpska strategija je u tom razdoblju podrazumijevala stalne provokacije na dnevnoj razini, s namjerom izazivanja incidenata, po mogućnosti takvih u kojima će biti krvi, kako bi se saveznoj vojsci (JNA) pružao alibi za uvođenje izvanrednih stanja i preuzimanje vlasti u zemlji - na čemu je vojni vrh zdušnoga radija u sporazumu sa srbijanskim političkim vrhom i pojedincima iz tijela vlasti SFRJ.

 Sutradan (22. travnja) je hrvatska policija uhitila Vojislava Šešelja , ali je ubrzano pušten. Najgovorniji ljudi u političkom vrhu Republike Hrvatske nadali su se da će tako popularan stav doprinijeti smirivanju stanja, međutim, srpski su ekstremisti nakon svake ovakve geste nastali svojim provokacijama, a još je više nego prije.

 Oni su jako dobro znali kako JNA stoji uz njih, što je potvrdio i sam načelnik Generalštaba, Blagoje Adžić , kad je u vrijeme polijetanja hrvatskih policijskih helikoptera prema Kninu (prvih dana po izbijanju terorističkih pobuna u ljeto 1990. godine), javno, putem medija poručio kako će "vojska intervenisati ako padne samo jedna srpska glava" i zaprijetio rušenjem hrvatskih letjelica.

 Ne treba zaboraviti kako je Slobodan Milošević već 16. ožujka 1991. godine u Beogradu, na sastanku s predsjednicima općine iz Srbije izvijestio o odlukama što je politički vrh Srbije donio konsenzus - uz potporu opozicionih stranaka - vezano za "zaštitu srpskih interesa na području SFRJ" . Posebno je istaknuta jedna od njih: formiranje "specijalnih jedinica" za "zaštitu Srba izvan Srbije". U obrađivanju nazočnima, on je istaknut kako je jedno od najvažnijih pitanja rješavanje problema srpskih granica. Budući da (kako je rekao) "granice diktiraju jaki, nikada slabi", Srbija se kao najveća jugoslavenska republika to mora pripremiti. Jedan od prvih koraka upravo je "zaštita Srba izvan Srbije",

 Mitinzi u Borovu selu i Jagodnjaku bili su uvod u otvoreni rat i krvoproliće što su ga domaći srpski ekstremisti u suradnji sa Srbijom i njezinim tajnim službama počinili nedugo poslije ovih skupova (2. svibnja iste godine, Borovo Selo). Nezapamćeni masakr dvanaestorice mladića - hrvatskih redarstvenika koji su perfidno uvučeni u pripremljenu zasjedu i opkoljeni potom potom surovo pobijeni, šokirao je javnost i pokazao pravo ušiju "ugroženih Srba" u Hrvatskoj i njihovih nalogadavaca.

 Sve te aktivnosti tekle su sinkronizirane i svaki se potez na terenu odlučivao u Beogradu. Dio srpske manjine koja je bila instrumentalizirana i gurnuta u rat protiv susjeda, trebala je poslužiti kao peta kolona uz pomoć koje se lakše slomilo Republiku Hrvatsku, onemogućila njezinu samostalnost i doseglo granice "zapadne Srbije" na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag.

 Arhitekti tog plana sjedili su u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU), Udruženju književnika Srbije (UKS), vrhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) i disidentskim krugovima u kojima je glavna riječ vodio "otac nacije" Dobrica Ćosić . Slobodan Milošević bio je samo "izvođač radova", operativac kojeg je instalirao da politički provede, pri čemu su državni aparat, JNA, ekstremne paravojne srpske skupine, četnici iz Srbije, Crne Gore i BiH i "krajiški" Srbi trebaju služiti kao oruđe za postizanje spomenutog cilja.

 U pripremi Srba za rat i raspaljivanje strasti, sredstva nisu birala. Nastojalo se po svakoj cijeloj potaknuti mržnjom prema svima koji su se našli na putu ostvarenju koncepta "svi Srbi u jednoj državi".

 Promatraju se srpski mitinzi (pa i ovaj u Jagodnjaku) u tom kontekstu, nije nikakvo čudo da su njihovi akteri na jedan vulgaran i primitivan način, huškanje i širenje mržnje nastojali kod domaćih Srba u Hrvatskoj probuditi najniže strasti i što više njih homogenizirati u pripremama za predstojeću borbu protiv "vjekovnih neprijatelja Hrvata" (kako su to govorili srpski episkopi i svećenstvo).

Huškački govor Milana Paroškog na mitingu u Jagodnjaku 21. travnja 1991.: