Dogodio joj se IDS!  Katastrofa, elementarna nepogoda za Istru!   

Doista je Istra krasna zemlja na  malom poluotoku od mora do gora, od dolina do ponosne Učke gore! Opjevana u svoj svojoj raznolikosti od Velog Jože  Vladimira Nazora,  kao simbola sužanjstva i tuđinske vlasti, Koze, Mati i Dvi daske  našeg Mate Balote, kao primjeri  teškog  života istarskog seljaka, Pramaliće kao simfonija  ljepote rodnog kraja, do Drage Gervaisa sa radosnim pjesmicama  Pod Učkun i Sunce na Kvarneru koji svojim valićima miluje istočnu  obalu Istre!

„Beli zidići, črjeni krovići, na keh vrapčići kantaju…

Istarska čakavica

Kao jedan od dijalekata hrvatskog jezika, pomalo tvrda, a ipak melodiozna, a njeguje se kroz Čakavski sabor.

U Žminju je 8. svibnja 1969. osnovan  Sabor čakavskog pjesništva, zamišljen kao kulturno-znanstvena manifestacija koja će se baviti uglavnom pitanjima čakavskog pjesništva.

Međutim  nakon mnogo šire  programske  osnove, te kao odjek na početak rada Sabora čakavskog pjesništva, u Žminju je početkom 1970. osnovan Čakavski sabor, čija će se programska orijentacija ostvarivati u širokom rasponu raznovrsnih kulturno-umjetničkih programa, znanstvenih i stručnih skupova, izdavačke djelatnosti, podizanja spomen obilježja, obnove i uređenja Huma i drugih istarskih gradića, valoriziranja i revaloriziranja čakavštine kao  dijalektalnog i jezičnog  idioma, te u drugim kulturnim programima koji se tiču očuvanja   i vrednovanja kulturnog i nacionalnog identiteta ne samo istarskog nego i čitavog čakavskog govornog područja.

Glagoljica u Istri

Roč i Hum kao središta glagoljaštva, hrvatske srednjovjekovne pismenosti i književnosti, svoje korijene vuku iz 9. stoljeća. 863. godine, bizantski car šalje sv. braću Ćirila i Metoda da šire bogoslužje među moravskim Slavenima. Prevodeći Bibliju  iz latinskog na staroslavenski, Ćiril je izumio pismo glagoljicu. Glagoljica se trajno zadržala kod Hrvata u Istri i primorskim krajevima kao crkveno pismo, ali se koristila i u administrativnim i komunalnim poslovima i književnosti. Popovi glagoljaši su pismom svjedočili o tradiciji, čuvajući vjeru, jezik i običaje svoga naroda približavajući istovremeno kulturna ostvarenja ondašnje razvijene Europe. U Humu se glagoljica koristila do početka 20.stoljeća.

Aleja Glagoljaša turistička je znamenitost, spomenik hrvatskom glagoljaštvu u Istri. Riječ je o stazi dužine 7 km uz koju je postavljeno 10 kamenih obilježja, koja započinju Stupom čakavskog sabora, a završavaju bakrenim vratima grada Huma.

Na prijedlog Zvane Črnje Aleja glagoljaša osmišljena je i izgrađena u razdoblju od 1977. do 1985. Aleju je u spomenutom razdoblju osmislio akademik Josip Bratulić, a postavio kipar Želimir Janeš.

Jedan od najvažnijih dokumenata pisanih  na glagoljici je Istarski razvod

Istarski razvod 1275-1325

Kao dokaz da su Hrvati tada nastanjivali Istru. Veoma važan povijesni dokument kojim je između ostalih,  Mons. Božo Milanović 1947.godine pokazao Saveznicima kao dokaz da u Istri živi hrvatski živalj.
Po svojoj pravnoj i književnoj vrijednosti može se ubrojiti u najzanimljivije dokumente toga doba u Europi. U isto je vrijeme to najstariji međunarodni diplomatski dokument pisan hrvatskim jezikom, iako postoje dokumenti koji svjedoče o postojanju Hrvata u Istri od sedmog stoljeća.
Istarski razvod je dragocjen i kao uvid u tadašnji gospodarski, politički, kulturni i svakodnevni život toga vremena. Također, ovaj dokument nije samo pravno-povijesni spomenik već se može smatrati i književnim tekstom bogatim onomastičkom građom.!

Razvodne su isprave bile pisane i na latinskome i na njemačkome, no sačuvani su samo prijepisi na narodnom jeziku, izričito nazvanome hrvatskim, koji je u mnogome sačuvao stare istarsko-čakavske odlike.
Istarski razvod je pravni dokument o razgraničenju teritorija između susjednih komuna u Istri (točnije između posjeda akvilejskog patrijarha, goričko-pazinskog kneza i predstavnika Mletačke Republike). Osim granica koje su se na ovaj način utvrđivale isključivo na spornim dijelovima Istre, Istarskim se razvodom utvrđivalo plaćanje naknada za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka, reguliralo se čišćenje lokvi.

Danas nam nisu na raspolaganju originali iz 14. stoljeća, ali su sačuvana dva prijepisa originala, oba na hrvatskom jeziku (jedan je nađen u Momjanu, drugi u Kršanu). Zna se da je original na hrvatskom jeziku glagoljicom pisao pop Mikula iz Gologorice. Prijepis iz Kršana pisan je 1502. godine, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a napisao ga je Levac Križanić. Momjanski je prijepis po jednoj teoriji pisao isto Levac, ali kao mlađi i neiskusniji notar.

Istra kroz povijest

Istrom su vladali  brojni osvajači zbog čega se  može reći kako se sva europska povijest  prelama u Istri kroz međusoban dodir triju europskih civilizacija – romanske, germanske i slavenske.

Rimsko razdoblje bilježi širenje vlasti Rimljana na istok zbog čega započinje gradnja tvrđave Akvileje  za obranu svojih istočnih granica i za daljnje prodiranje na istok. Uvidjevši opasnost za svoju zemlju, Histri, koji su tada nastanjivali južnu Istru, nastojali su omesti gradnju Akvileje, međutim nisu uspjeli,  Rimljani preuzimaju vlast na području današnjeg istarskog poluotoka.

U vrijeme gradnje Akvileje u Istri su već postojali gradovi. Mnogi od tih gradova postoje još i danas i nose ista imena, samo modificirana prema jezičnim zakonima kasnijih stanovnika, najprije Romana, a zatim Slavena. Današnji je Plomin stara istarska Plomona (lat. Flanona, tal. Fianona), Labin je Albona, Pola – Pula, Tergeste – Trst, Tarsatica – Trsat, prijestolnica Histra  Nesactium su Vizače, gdje su izginuli svi Histri sa svojim kraljem Epulonom.

Nakon pada Rimskog Carstva Istru 539. godine zauzima Bizant koji ostavlja brojne povijesno-kulturne znamenitosti. Amfiteatar u Puli najpoznatiji je i najznačajniji spomenik i pulski simbol koji je služio kao mjesto gladijatorskih borbi, a zbog svog oblika i impresivnih dimenzija smatra se jednim od najbolje očuvanih rimskih amfiteatara na svijetu.

Prema svjedočanstvu pape Grgura I., za vrijeme Bizantskog razdoblja početkom 7. stoljeća dolazi do avarsko-slavenskih upada i naseljavanja Hrvata koji do sredine istog stoljeća naseljavaju srednju Istru i granice gradova na jugu i zapadu poluotoka.

Iza  Bizanta ostale  su brojne  kulturno-povijesne građevine sačuvane do danas, među kojima je Eufrazijeva bazilika u Poreču, koja je uvrštena u UNESCO 1997. godine.

U srednjem vijeku, 789. godine Istra postaje dio franačke države, no kasnije u 10. i 11. stoljeću Istra pada u ruke raznih gospodara osim istočnog dijela, koji pripada Hrvatskoj. U razdoblju relativnog mira istarski su se obalni gradovi sve više oslobađali vlasti akvilejskog patrijarha, razvijali trgovinu i osamostaljivali se, a posebno obogatili u vrijeme križarskih ratova.

Razdoblje pod Venecijom i Habsburgovcima započinje sredinom 15. stoljeća ukinućem vlasti akvilejskog patrijarha. Venecija dobiva Istru, a Pazinska grofovija i istočni dio obale Istre pripada Habsburgovcima. Na taj je način Istra bila podijeljena između austrijsko-germanske i mletačko-romanske upravno političke vlasti.

Padom Mletačke Republike 1797. g. Istra potpada pod vlast Napoleona gdje je 1809. godine cjelokupan istarski prostor pripojen Napoleonovim Ilirskim provincijama. Tada prvi put središnji dio Istre pripada Hrvatskoj – Napoleonovoj provinciji Civilna Hrvatska.

Porazom Napoleona na svjetskoj pozornici Austrijsko Carstvo ponovno dobiva Istru te počinje u njoj graditi jedinstveni sustav javne uprave. Uvode se nove poljoprivredne kulture, napose krumpir i kukuruz, a Istra bilježi velik demografski rast. Izgrađuje se pulska luka kao vojna luka Austro-Ugarskog carstva, a za potrebe  KUK mornarice i brodogradilište koje je opstalo od 1856, da bi ga sadašnja garnitura na vlasti dovela do stečaja.

U Istri s kvarnerskim otocima u drugoj polovini 19. i u prvoj polovini 20. st. kontinuirano živi apsolutna hrvatska većina. Talijansko stanovništvo koncentrirano je uglavnom u  gradovima u priobalju.  Tijekom 19. i na početku 20. st. odvija se hrvatski narodni preporod u žestokom srazu s vladajućim iredentističkim talijanaško – talijanskim slojem (do 1918.), koji se između dva svjetska rata uklopio u fašizam. Tada traje osobito snažna  denacionalizacija, odnosno talijanizacija, a hrvatski je otpor surovo lomljen, pa se iseljava pedesetak  tisuća Hrvata. Prvi egzodus Istarskih Hrvata nakon 1.svjetskog rata, a osobito nakon Rapallskog ugovora iz 1920.godine koji su potpisale Kraljevina SHS i Kraljevina Italija.

U ovome razdoblju dugom stotinu godina sudbinom Istre nije upravljalo većinsko pučanstvo,  hrvatsko, ni tamošnje stanovništvo općenito. Uz hrvatsko tu je još i slovensko (na sjeveru) i talijansko,  već su upravljali Beč (do 1918.) i Rim (do 1941.), kratko Berlin (1943.-1945.), a dijelom Istre i London i Washington (do 1947.)
Ukratko, gotovo je cjelokupni život stanovništva ovisio o stranim silnicama, o središtima moći u udaljenim centrima Habsburške Monarhije, Savojske Imperije, Trećeg  Reicha, Velike Britanije i SAD-a. Ipak, duša naroda ostajala je njegova, uvijek na stalnome stranome udaru, ali očuvana, zahvaljujući Katoličkom svećenstvu, koje je živjelo sa narodom.

Iz tog razdoblja najznačajnija ličnost je biskup Juraj Dobrila, znameniti biskup, dobročinitelj i preporoditelj.  Napisao je prvi, molitvenik za narod „Oče budi volja tvoja“, koji je do sada doživio 26 izdanja.

Uz Dobrilu iz Trsta djeluje svećenik i književnik Mate Bastian iz Kastavštine, a iz Zadra do 80-ih godina te od tada iz Krka pravnik Dinko Vitezić s otoka Krka. I svi su krčki biskupi bili na strani Strossmayer-Dobriline koncepcije o načinima borbe.
Od 70-ih godina javlja se u Istri i na otocima uporedo i druga nacionalno-politička ideologijska struja, koja 80-ih godina postaje temeljna u pokretu istarsko-otočnih Hrvata. Nosioci su vođe drugoga preporodnog naraštaja, koji djeluju u duhu oštrije hrvatske starćevićanske varijante otpora istim stranim centrima moći. U Banskoj Hrvatskoj začetnici i promotori politike oslonca samo na hrvatske snage bili su Ante Starčević te – do svoje tragične smrti u početku 70-ih godina – Eugen Kvaternik, a vođe njihovih sljedbenika u Istri i na otocima bili su pravnik Matko Laginja te svećenici Matko Mandić i Vjekoslav Spinčić, sva trojica iz Kastavštine.
No, za razliku od drugih hrvatskih krajeva, u kojima su se pravaši i narodnjaci znali i veoma oštro konfrontirati na svoju štetu, a u korist stranih protivnika, u samoj Istri i na otocima starija Strossmayer-Dobrilina i mlađa Starčević-Laginjina grupa dobro su surađivale, pa su im i rezultati sve plodniji, iako su djelovale u znatno težim gospodarskim i političkim uvjetima nego u ostaloj Hrvatskoj.

S obzirom na to da središnji dio Istre (kao ni ostali dijelovi, osim kastavskoga područja te Krka) imaju veoma malo pismenih ljudi zbog dotadašnje talijanaško-talijanske politike te da nemaju adekvatno osposobljenih kadrova, ovamo u pomoć stižu preporodni radnici iz Kastavštine i s Krka. Rezultat neobično teške borbe bila je i smrt načelnika Ante Dukića (iz Kastavštine), kojega je zamijenio isto tako pravnik Dinko Trinajstić iz Vrbnika. Jedan od presudnih uvjeta za kandidata za pazinskoga načelnika bilo je i njegovo čelično zdravlje i natprosječna fizička snaga (!), pa je Trinajstić svojom silovitom energijom pokazao da je prošlo vrijeme poniznosti pred brojnim zelenašima i drugim pripadnicima do tada vladajuće kaste. S uspjehom je privukao na svoju stranu do tada neodlučnu i ovisnu većinu općinara, pa je uskoro stvorio tako snažnu i široku političku bazu za otvaranje hrvatskih škola.

Tako je do 1890. god. dobivena borba za hrvatsku osnovnu školu, iako se čak i Zemaljski odbor žalio Ministarstvu bogoštovlja i nastave na ravnopravno uvođenje talijanskoga jezika u hrvatsku i hrvatskoga u talijansku pučku školu. God. 1897. osnovana je hrvatska čitaonica, a 1899. god. proradila je i prva službena hrvatska pokrajinska gimnazija (s pravom javnosti) – najviša prosvjetna institucija Hrvata Istre i kvarnerskih otoka (nakon one privatne, nešto ranije toga istog deset1jeća osnovane gimnazije na krčkome franjevačkom otoku Košljunu). Do Prvoga svjetskoga rata osnovana je ženska hrvatska preparandija, formirani su niža poljoprivredna škola, đačka, učiteljska, gospodarska, pčelarska, sokolska, planinarska, akademska, glazbena, omladinska i druga društva, proradila je tiskara, pokrenute su novine i časopisi, podignut Narodni dom i počela gradnja đačkoga doma

U Prvi svjetski rat Istrani su mobilizirani kao vojnici Austro-Ugarske Monarhije, a završetkom rata i raspadom Austro-Ugarske,  Rapallskim ugovorom iz 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, Istra je pripala Kraljevini Italiji.

Još i prije potpisa Rapallskog ugovora, u noći sa 31.listopada na 1.prosinca 1918.godine, talijanski diverzanti ušli su u pulski zaljev, gdje je bila usidrena flota Hrvatske mornarice i torpedima potopili admiralski brod Viribus Unitis, sa oko 400 mornara skupa sa zapovjednikom flote, admiralom Jankom Vuković Poptkapelskim, da bi za njima ušli fašistički odredi- squadre di combattimento i uspostavili talijansku vlast u Puli.

Talijanska fašistička vlast ubrzo je počela sa prisilnom talijanizacijom imena, toponima, pa čak i nadgrobnih spomenika. Zatvorene su sve hrvatske škole, čitaonice, redakcije novina i tiskovina. Zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu i mnoge čitaonice i knjižnice po Istri.

Tijekom Drugog svjetskog rata stanovništvo organizira pokret otpora protiv talijanizacije i fašizma  Benita Mussolinija pa Istra nakon rata ulazi u sastav Hrvatske, odnosno tadašnje FNRJ, u kojoj ostaje sve do njenog raspada početkom 1990-ih, kada teritorij istarskog poluotoka dijele Hrvatska i Slovenija, koje se oko granice  još spore.

Najveća zasluga za pripojenje Istre Hrvatskoj pripada istarskom svećenstvu na čelu sa mons. Božom Milanovićem;

Evo što  kaže prof, dr. sc. Ivan Milotić,  o priključenju Istre Hrvatskoj; Proglas istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943.godine, odnosno lažiranoj odluci o priključenju Jugoslaviji 25.rujna 1943.godine, koju su komunisti preradili.

Kriterij za priključenje nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička linija stanovništva.
Tito je u 40 dana 1945.godine,što je držao Trst dao pobiti 15 000 ljudi, sa izlikom da se ubijaju fašisti, a fašista nije bilo, jer su otišli kada je Italija kapitulirala još 8.rujna 1943. godine.
Sve te masovne likvidacije pravdaju se antifašizmom, a ustvari su zločin komunističkog režima protiv domicilnog stanovništva.
Uloga Katoličke crkve kao zaštitnice naroda je bila  presudna!
Istarski svećenici su bili  istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunistički antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama.
Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!

Tada je nastupio drugi egzodus istarskog stanovništva, ali ovaj puta Talijana, Hrvata i  drugih, zbog neslaganja sa komunističkim režimom.

https://youtu.be/pl67vOFeveA

Osamostaljenje i demokratizacija Hrvatske

1990  na scenu stupa Istarski Demokratski Sabor, koji vlada Istarskom Županijom do danas.

Istarski Demokratski Sabor je osnovan 14.veljače 1990 godine, i od registracije koju je izveo na prijevaru stvarnih osnivača, djeluje kao autonomaška stranka, koristeći sve pogodnosti nove samostalne Republike Hrvatske, čiji suverenitet  istodobno ne priznaje za  području Istre. Apsurdno  ali istinito!

IDS je osnovan kao regionalna stranka, koja će raditi na boljitku Istre i njenih žitelja, međutim nakon 27 godina od priznanja Republike Hrvatske, inventura IDS-ove politike je poražavajuća, kako na gospodarskom, tako i na imovinsko-pravnom i ideološkom planu

 Od svog osnivanja do danas konstanta IDS-ove politike je neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva sa ciljem stvaranja Republike Istre i njenog izdvajanja iz RH. To je konstanta koja se provlači svih 28. godina od stvaranja Republike Hrvatske!

„A ta je politika bila transparentna, u skladu sa programskom deklaracijom, u skladu sa najvišim moralnim vrijednosti i praksom u europskoj uniji. Bila je to politika najplemenitijih ljudskih vrlina, poput poštivanja različitosti, gledanja na multikulturalnost kao na bogatstvo a ne razlog za svađu, poštenje, istina, prijateljstvo. Politika čistih računa, traženja prava koja ostvaruju druge slične sredine Istri, regije država europske unije.“ Piše Dino Debeljuh

U svome političkom djelovanju IDS zagovara transgraničnost, ideju o stvaranju regionalnog parlamenta Istre i Istre regije u Europi regija. Novi Istarski sabor, zamišljen po IDS-u, predstavljao bi institucionalizirano političko tijelo sastavljeno od Hrvata, Slovenaca i Talijana (kao nekada u Istarskom saboru) koji bi predstavljali geografsku Istru iz triju država, zamišljenu Euroregiju Istru. Pokušaji su to stvaranja transregionalne vlade i donošenja adekvatnih programa i zaključaka u smislu legaliziranja takvih težnji. IDS-ov projekt Istra regija u Europi regija, tj. stvaranje zajedničke regije s nadnacionalnim institucijama koje politički djeluju u trima državama nije uspio. U Brtonigli je u lipnju 1995. pod pokroviteljstvom Vijeća Europe održan seminar o Lokalnoj samoupravi i prekograničnoj suradnji na kojoj su razjašnjeni neki važni aspekti glede istarske prekogranične regije. Time je projekt Euroregije Istre, neovisno o predloženim prijedlogom modela u šest točaka koji je iznijela tadašnja istarska podžupanica Loredana Bogliun-Debeljuh, postao definitivno nerealiziran projekt i prošlost u kontekstu političkih ciljeva IDS-a.

Pa da vidimo tu „ politiku najplemenitijih ljudskih vrlina“;

Nakon 27 godina od priznanja Republike Hrvatske, inventura IDS-ove politike je poražavajuća, kako na gospodarskom, tako i na imovinsko-pravnom i ideološkom planu.

• Na gospodarskom planu od uništenja industrije, Uljanika i velikog broja manjih poduzeća, i koncentracije na turizam.
• Na imovinsko-pravnom, rasprodaja istarske zemlje ( Projekt Brijuni- Rivijera), prenamjena zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko i prodaja za stostruko veću vrijednost od kupljene
• Na ideološko-političkom planu IDS je svojom regionalnom politikom istrijanstva narušio međunacionalne odnose, mada se svi čelnici IDS-a busaju u prsa svojom multikulturalnošću, tolerancijom i demokracijom

Na gospodarskom planu

Od uništenja industrije, Uljanika i velikog broja manjih poduzeća, i koncentracije na turizam, do prenamjena zemljišta i rasprodaje istarske zemlje ( projekt Brijuni Rivijera)

Na ideološko- političkom planu

Na ideološko-političkom planu IDS je svojom regionalnom politikom istrijanstva narušio međunacionalne odnose, mada se svi čelnici IDS-a busaju u prsa svojom multikulturalnošću, tolerancijom i demokracijom. To je konstanta IDS-ove politike  od svog osnutka do danas što se vidi kroz sveukupnu djelatnost stranke;

1. Potenciranje i stvaranje regionalnoga identiteta kroz istrijanstvo i stvaranje kvazi nacije Istrijana i predstavljanje IDS-a kao jedinoga zaštitnika u očuvanju identiteta Istre ;

2.Odnosom prema nacionalnoj državi i državnim institucijama u najosjetljivijim
trenutcima njezina stvaranja i borbe za njezin opstanak u Domovinskome ratu i
pitanje hrvatskih granica;

3. Po pitanju autonomije Istre i na zagovaranje drugoga državnog ustrojstva Hrvatske, kroz transregionalizam Istra regija u Europi regija, odnosno federalizaciju Hrvatske.
4. Stalnim latentnom sukobom ideologija s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom;
5. Odnosom IDS-a prema talijanskoj manjini kao i na stajališta talijanske manjine
   prema novonastaloj državi Hrvatskoj.

1.Potenciranje i stvaranje regionalnog identiteta

IDS želi stvoriti istarski međunacionalni koktel kroz pojam istrijanstva, hibridne tvorevine koja briše povijesno pamćenje i kida spone s hrvatskom tradicijom. Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i na trojednome jedinstvu istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija.

Istarski demokratski sabor (IDS) preuzima vodeću ulogu u Istri. Osnivači IDS-a (osnovan 7. prosinca 1989.) Josip Komparić i Ivan Pletikos 17. prosinca 1989. stupaju u fuziju sa Savezom za napredak Istre koji vode Ivan Pauletta, Elio Martinčić i Mario Sandrić i stvaraju novi IDS iz kojega Komparić i Pletikos ubrzo bivaju izbačeni, jer su Pauletta, Sandrić i Debeljuh uzeli dokumente koje je pripremio pravnik Ivan Pletikos, otišli bez njegova znanja u Zagreb i registrirali stranku.

Prvi predsjednik stranke Ivan Pauletta ostaje na toj funkciji do početka lipnja 1990. godine kada ga zamjenjuje Elio Martinčić. Na prvoj skupštini IDS-a 7. srpnja 1991. godine u Medulinu na čelo IDS-a dolazi kao treći predsjednik Ivan Jakovčić, koji se uključio u IDS u dvanaestome ogranku porečke podružnice osnovanom u gradskoj mjesnoj zajednici „J. Rakovac“ gdje je odmah i izabran za predsjednika ogranka, a na toj je dužnosti predsjednika IDS-a bio skoro 23 godine, sve do 14. veljače 2014. godine kada ga zamjenjuje Boris Miletić.Jakovčić postaje počasni predsjednik IDS-a.

Glas Istre, br. 132, 16. svibnja 1991., str. 2

2.Odnos prema nacionalnoj državi

Čelnici stranke u svojim prvim javnim istupima zauzimaju se za anacionalno društvo, istrijanstvo, autonomiju i pozivaju na bojkot izbora. U svojim izjavama jasno ističu stavove o Republici Hrvatskoj, koja je upravo nastajala

Elio Martinčić još preciznije upozorava: „IDS je osnovana da bi se suprotstavila novom totalitarizmu koji se razvija iz okrilja nudeće nacionalne države Hrvatske, koja ne bi mogla zadovoljiti interese Istrana“ Svim građanima „poručeno je da se na ovim izborima ne glasa jer oni nisu niti demokratski niti slobodni pa čak niti tajni“

U trenutcima kada je Hrvatska branila suverenitet, Mario Sandrić, generalni tajnik IDS-a, izjavljuje: „Siguran sam da će do građanskog rata doći, jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru, jer nam rat nije potreban (…) Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja.“

Ops, boriti se za slobodu od agresije Srbije  i JNA, je borba za nacistička opredjeljenja.

Glas Istre, br. 92, 5. travnja 1991., str. 9.

Analiza izjava upućuje na to da čelnici IDS-a nisu uopće htjeli sudjelovati u stvaranju samostalne države Hrvatske. Ivan Pauletta tvrdi: „Granice postavljene u Istri postavljene su protiv volje istarskog naroda.“

 Kako protiv kada su se masovno izjasnili na referendumu o samostalnosti za Hrvatsku?

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.

Odnos prema prognanicima

Odnos prema prognanicima jasno se vidi iz izjava čelnika IDS-a koji pokazuju da oni ne doživljavaju Hrvatsku kao svoju domovinu, već kao otimačicu njihova integriteta (istarskoga) i ekonomskoga statusa zbog težine tereta hrvatskih prognanika iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske koji traže sklonište u Istri. Na toj je crti i izjava Dina Debeljuha da „Istra nije bila nikad više pljačkana nego dosad“ Čelnici IDS-a u samostalnoj Hrvatskoj i dalje tvrde: „A u gorem stanju nego što je sada, Istra nikad nije bila. Nikad nije bila rascjepkanija, siromašnija, bez perspektive. Ne znam što bi se gore od ovog moglo dogoditi.“

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5

Dogodio joj se IDS!  Katastrofa, elementarna nepogoda za Istru!      

***Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti