1. Steve, Vi dolazite iz Engleske. Možete li za početak nešto napisati o sebi. Kako ste odrastali, školovanje i jeste li imali kakva vojna iskustva prije dolaska u Hrvatsku?

Rođen sam u Leedsu, 1957. Majka je s mamine strane Irkinja, pa sam odrastao u katoličkoj vjeri, iako nisam bio baš neki vjernik. Sve mi je bilo upitno.
Otac nas je napustio vrlo rano, kad su mi bile tri godine. Pohađao sam katoličku školu, što sam mrzio, jer svi moji prijatelji su išli u normalnu školu. Toliko sam se protivio tomu, da sam napustio školu sa petnaest godina i počeo raditi. Htio sam ići očevim stopama i prijavio sam se u Royal Air Force, ali nisam prošao zbog svog lošeg zdravlja, uglavnom zbog vida.
Razvio sam mnoge interese, i jedan od njih je putovanje. S malo novca uspio sam putovati godinama i živjeti u inozemstvu. Zavolio sam Španjolsku i naučio sam španjolski jezik. Živio sam u Španjolskoj, Finskoj, Kanadi i posjetio sam mnoga mjesta, čak i Lenjingrad.

2. Kako ste doznali za Domovinski rat i općenito kako ste se odlučili boriti na hrvatskoj strani? Kako ste odlučili koja je strana u ratu ispravna? Kakav je to osjećaj ili nagon ići u rat u koji Vas nitko ne tjera i ne morate ići. Dvije strane zemlje, kako odabrati onu stranu koja je u pravu?

Kad je Hrvatska proglasila nezavisnost, pažljivo sam pratio vijesti. Britanska televizija je jasno izjavila da Srbi i JNA su krivi za sukob. Uvijek sam imao veliki osjećaj za nepravdu, i bilo je jasno vrlo rano u sukobu da je hrvatskom narodu nametnuta velika nepravda. Izbor je bio ne učiniti ništa, ili otići i pomoći.
Odlučio sam pomoći, ni sam nisam znao kako.


3. Što Vas je ponukalo da idete u rat u zemlju za koju skoro niste ni znali gdje je na zemljopisnoj karti, što Vas je tjeralo na takav potez? Svjestan da možete i poginuti u tom ratu?

Bio sam svjestan rizika, no to je bio moj izbor; nisam bio prisiljen ići u rat od strane moje vlade. Bio sam već u tridesetim godinama života, neoženjen i bez djece. Izbor je bio lak.

4. Kako ste uopće došli u Hrvatsku, tko Vam je bila "veza", u kojoj postrojbi ste bili, te koja ratišta ste obišli, ako imam točan podatak bili ste i ranjeni, možete li to opisati, ima tu i ratnih priča koje bi mogli reći?

Početkom Studenog 1991, kupio sam avionsku kartu u jednom smjeru, onda vlakom sam stigao u Zagreb. Čuo sam od vojnika da već neki stranci se bore na ratištima, a da ima i novo pristiglih na Tuškancu u Zagrebu. Sreo sam se s njima i razgovarali smo što ćemo činiti, a zaduženi činovnici nisu znali što činiti. Sami smo si nabavili uniforme, nešto oružja, te je nas 12 otišlo autobusom u Vinkovce. Boravili smo u Novom selu i tražili postrojbu kojoj bi se pridružili. Bilo je mnogo nepovjerenja prema nama, ne samo Hrvata, nego i drugih stranih dragovoljaca koji su već bili tamo.
Stoga, pridružili smo se Vinkovačkoj samostalnoj satniji, Mala Bosna, Vinkovci.

5. "Mala Bosna" pored Vinkovaca, bila Vam je neko utočište, osim ratnih događaja, po naravi ste malo nemirnoga duha, možete li opisati neke anegdote, ono zašto su Vas zvali "Pivo", a bilo je toga još?

Mnoge zanimljive stvari su se dogodile, loše i dobre, smiješne i tužne, sve se mogu naći u mojoj biografiji "Rat i pivo", Nikad me nisu zvali "Pivo".

6. Kakav je Vaš odnos na relaciji Hrvati - Englezi, zašto ste zavoljeli Hrvatsku i Vinkovce, pa i stvorili obitelj i ostali živjeti u Hrvatskoj?

Kao što sam rekao ranije, bilo je puno nepovjerenja prema stranim dragovoljcima, ali ostao sam, bio sam odlučan ostati do kraja. Nakon vremena provedenog u bolnici od lipnja do rujna 1992., bio sam prilično bijesan na način na koji su me tretirali u bolnici, bio sam kao zatvorenik. Organizirao sam si povratak u Leeds, te me je Ministarstvo obrane poslalo avionom u London, u pidžami. Počeo sam raditi opet u svojoj bivšoj putničkoj agenciji, slali su me u Španjolsku, Francusku i Italiju, a ja sam osjećao da ne mogu više raditi taj posao.
Prije nego sam bio napustio Hrvatsku, uz pomoć dvoje bugarskih državljana, koji su mi bili prijatelji, zatražio sam hrvatsko državljanstvo. Na Božić 1992., dobio sam telefonski poziv da dođem u Vinkovce i potpišem papire, te sam otišao u Vinkovce, uz pomoć Flamanskih političara koje sam upoznao. Za doček Nove godine bio sam nazad na liniji fronte sa svojim suborcima. Ostao sam i čekao papire, koji su konačno u lipnju 1993. bili gotovi. Još uvijek sam primao nešto novca od vojske, unajmio sam sobu i živio samo na madracu na podu, jedino što sam posjedovao, te polako započeo život iznova.

7. Ostali ste bez stopala, vratili se u Englesku, pa opet u Hrvatsku. Jeste li imali problema oko hrvatskog državljanstva, umirovljenja ili nekih drugih jer Vi ste "stranac" u zemlji u kojoj ste se borili. Imali danas nekih problema zato što ste Englez?

Nisam imao ništa više problema što se tiče ostvarivanja državljanstva nego ostali strani dragovoljci, ali bio sam zapanjen beskonačnom birokracijom i papirologijom koju sam morao prikupiti da bi dobio državljanstvo, status invalida, mirovinu i ostalo.

8. Napisali ste knjigu "Rat i pivo", o čemu se radi u knjizi?

Lokalna izdavačka kuća me zamolila da napišem knjigu o ratu. U to doba sam radio kao fotograf, pa sam im samo dao u ruke svoj dnevnik i rekao "Evo, koristite ovo". Poslije nešto vremena, sam sam objavio i svoju verziju na engleskom jeziku. Riječ je jednostavnim zapisima za svaki dan koji se dogodio.

9. Uz fotoaparat, priručni alat Vam je i metal detektor. Pomažete muzeju u Vinkovcima.  Možete li nam to opisati?

Uz pomoć svojih fotografija uspio sam dobiti poslove u skoro svim časopisima i novinama u Hrvatskoj. Iz nekog razloga, moje fotografije su bile popularne. Posao je išao dobro, te sam uspio malo poboljšati svoj život (kupio sam nešto namještaja i bicikl). Oženio sam se lokalnom curom 1996 i imali smo šestero djece u 7 godina. To je promijenilo moj dotadašnji, samostalni način života. Prestao sam se baviti fotografijom prelaskom većine na digitalne fotoaparate.
Oduvijek sam pokazivao interes za povijest i arheologiju, i dok sam radio kao fotograf poslom sam se našao na puno iskopa u Vinkovcima i okolici, a često sam i pomagao. S vremenom sam počeo koristiti metal detektor, što me dovelo do problema s osobljem lokalnog muzeja (opet nepovjerenje). S vremenom smo to riješili, te sada imam ugovor o djelu s istim muzejom. Tisuće povijesnih artefakata se sada nalaze u muzeju, nisu uništeni snažnom poljoprivrednom mašinerijom, raznim otrovima ili kemikalijama koje se koriste u poljoprivredi.

10. Bi li se vratili ponovo u Veliku Britaniju ili Vam je draža Hrvatska. Kako se Hrvati odnose prema Vama? Koliko sam proučavao malo Vas smeta policijska država, možete to pojasniti?

Iako smatram da je Hrvatska u velikoj mjeri policijska država, pogotovo u usporedbi s UK, još uvijek mislim da je život u Hrvatskoj bolji nego u UK. Ovdje sam si stvorio život. Živio sam u Hrvatskoj duže nego bilo gdje u svijetu. Hrvatska je super, pa tako mogu pretrpjeti nepovjerenje, policijski režim, te s vremena na vrijeme anti engleske izjave mržnje, ponosan sam da živim u Hrvatskoj.

11. Družite li se sa drugim strancima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu?

Član sam udruge "Udruga stranih dragovoljaca domovinskog rata", pomoću koje se nekoliko nas koji žive u Hrvatskoj mogu naći i pomoći oko problema s kojima se nalazimo, te se okupljamo i družimo.

Tu moram navesti da sam od drugih "učio" jer kao stranac ima sam problema oko državljanstva, isto tako ranjavan sam i tu je bilo problema oko ostvarivanja prava. Uglavnom bilo je dosta problema, jer kao Englez nailazio sam na dosta problema. No s godinama sam to uz pomoć prijatelja riješio i evo sada sam u drugim poslovima.

12. Ljubav prema Hrvatskoj,  je li se stvorila neka druga ljubav (osim prema pivu, hahaha), jeste li oženjeni, od kuda Vam je supruga i koliko djece imate?
već sam odgovorio...

13. Steve za koga navijate (nogomet), je li hrvatska reprezentacija bolja od engleske?
U ranim devedesetima, počeo sam pratiti nogometne utakmice hrvatske reprezentacije, i obožavao sam ih. Putovali smo u mnoge zemlje kroz godine, ali uvijek sam se pitao kako bih se osjećao kada bi Hrvatska igrala protiv Engleske. To je upravo pitanje koje mi postavlja veliki broj Hrvata. No, to je moja tajna. 

Hvala Steve na odvojenom vremenu, te veliko hvala što ste se borili za stvaranje Lijepe naše Domovine!

*** članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

*** dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora članka