Strijeljao deset civila, pa ostao u Hrvatskoj: Čovjek koji je s njim radio sve ispričao
NEOPROSTIVO
Za ubojstvo zarobljenih civila u rujnu 1991. u Trpinji, Zoran Vajić nepravomoćno je na osječkom Županijskom sudu osuđen na 20 godina zatvora. Zoran Vajić bio je dio skupine okrivljenika koji su za ratni zločin protiv civila i ratnih zarobljenika u Trpinji na osječkom sudu osuđeni 2014.
AUTOR: Snježana Vučković / Dnevno.hr
Nakon što je bio nedostupan hrvatskom pravosuđu Vajić je 2019., na temelju međunarodne tjeralice, uhićen u Francuskoj, a nakon boravka u ekstradicijskom pritvoru u prosincu 2022. izručen Hrvatskoj.
Vajića se teretilo da je kao pripadnik pararedarstvenih snaga odjeljenja milicije u Trpinji sudjelovao u strijeljanju deset hrvatskih civila koji su 14. rujna 1991. nezakonito uhićeni u svojim kućama, tijekom oružanog napada snaga JNA i dragovoljaca iz Srbije na Vukovar i Trpinjsku cestu.
Strijeljao deset civila pa se hvalio kako mu je “puška vruća”
Okrivljenik Stevo Pantić i njegov zamjenik Borislav Držajić odlučili su da se svi zatočeni civili koji su prethodno brutalno tučeni i maltretirani, osim Milice Mađarević, likvidiraju, a nakon što su iz zgrade izveli civile, Zoran Vajić se dragovoljno javio za strijeljanje Hrvata nakon čega je iz stanice milicije uzeo automatsku pušku.
Uz prijetnju oružjem, civile su utovarili u kamion, odvezli na nepoznatu lokaciju izvan sela u blizini Bobotskog kanala te ih tamo poubijali iz vatrenog oružja. Po povratku u stanicu milicije Vajić je kao potvrdu obavljenog strijeljanja nudio prisutnim osobama da opipaju i uvjere se “kako je vruća cijev njegove automatske puške.”
Nezavisni vijećnik u Županijskoj skupštini VSŽ Nikola Kajkić kaže nam kako je u prosincu 1996. godine kroz posao imao priliku upoznati Vajića:
“Prijavio sam ga još 2007. kada smo zajedno radili”
“Bilo je to u prosincu 1996. godine kada sam s Vajićem u okviru operacije UNTAES u Hrvatskom Podunavlju radio u TPF-u (Prijelazne policijske snage, op.a.). Zajedno smo odradili dvadesetak smjena i to krajem 1996. i početkom 1997. godine. Hrvatski policajci imali su zadatak, između ostaloga, prikupiti što više informacija i ukazati, odnosno saznati, gdje se nalaze i što planiraju činiti osumnjičenici za ratni zločin na području Podunavlja za koje smo znali ili za koje smo sumnjali da su počinili ratne zločine na području Republike Hrvatske.”
Jednog dana, nastavlja Kajkić, tijekom 1997. godine Zoran Vajić je ekipu nakon izvršene preprate odveo svojoj kući na kavu.
“Tom prilikom sam saznao da planira pobjeći u Norvešku zbog informacije koju je saznao a će doživjeti progon u Republici Hrvatskoj zbog počinjenja ratnog zločina. S tim saznanjem sam otišao u ured Protuobavještajne službe u Borovu naselju i o tome ih obavijestio. I znate što su mi rekli? Naš interes je da oni odu iz Hrvatske, a na da ih hapsimo.”
Vajić svojim ponašanjem, sjeća se Kajkić, nije odavao znakove osobe sklone ekstremizmu i brutalnostima zbog koji je u konačnici i osuđen.
Kajkić: “Neki dobivaju i hrvatske mirovine”
“Bio je čak i dosta suzdržan kada bi nas drugi policajci srpske nacionalnosti napadali ili se svađali s nama o temama iz Domovinskog rata. S nama, hrvatskim policajcima, je vrlo uljudno komunicirao i nikada, ali baš nikada nije želio govoriti o ratnom vremenu, iako sam ga i osobno na to navodio.”
Vajić je, nažalost, pobjegao iz Hrvatske i samo je vlastitom nemarnošću uhićen tijekom privatne posjete Francuskoj, iako je živio u Norveškoj.
“Dogodilo se to, čini mi se, 2019. godine iako su saznanja o njegovom sudjelovanju u ratnom zločinu, dakle, postojala od 1997. godine. S tim da sam, tijekom uhićenja ratnih zločinaca u Trpinji 2014. godine osobno vidio iz predmeta spisa kako je i on obuhvaćen istragom. Želim skrenuti pažnju na to da je dvadesetak godina izmicao pravdi zahvaljujući propustima naših službi zbog kojih omogućen bijeg iz Hrvatske većem broju zločinaca srpske nacionalnosti. Tako su bez odgovornosti pravdi izbjegli Cvijetin Jović i Slobodan Jović, sudionici masakra na Ovčari koji danas žive u Norveškoj, te djelatnici TPF-a Dragutin Stegnjaja i Đorđe Bašić koji su uspjeli čak isposlovati i nemale hrvatske mirovine. Njih dvojica žive u Srbiji kamo su pobjegli 1997. godine.
