Ostavili smo iza sebe godinu posebnih “isporuka”, velikih političkih samohvala s izvršnim postignućima i ostvarenim pojedinačnim, stranačko-partijskim  i “koalicionim” interesima, godinu zadovoljnih pozicijskih sljedbenika i, ono najvažnije, iza nas je još jedna godina hrvatskog demografskog nestanka velikom silinom. Politički se odnos glavnih hrvatskih izvršitelja prema toj silini nije nimalo promijenio, zato što su osobna pozicijska interesna i ideološka zadovoljstva prekrila svaku neriješenu negativnost ostavljenu u najavama za neka buduća vremena.

Godinu velikih “isporuka” velikom je brzinom zamijenila nadolazeća 2023., već dosad prepuna predizbornih najava, obećanja, nove odgovornosti, cvjetnog futurizma, dobrobiti za sve, a ne samo za njih, slatkorječivosti, uvjeravanja i sličnih velikih i prigodnih političko-diplomatskih utreniranih formi. Umjesto godine “isporuka”, pred nama je godina poruka i nove demografske neizvjesnosti, koja Hrvatsku uvodi u još višu razinu demografskog nestanka.

Politički formalizam i futurizam samo jednosmjerno viđen i vođen s najviše izvršne razine, uza sav trud PR djelatnika iste ideološke širine i nasljednosti, ne može prekriti stvarnost. Ushit pozicijom i mogućnošću usmjeravanja kolektivnih misli i postupanja ipak se odnosi samo na zatvoreni podanički krug, čija se apologija može mjeriti samo s ideološkom i idolatrijskom prikovanošću.

Mjesto za gubitnike

“Ovo je velika godina isporuke – od Pelješkog mosta do uvođenja eura, a sada i Schengena” (Vlada Republike Hrvatske, 8. 12. 2022.).

Nasuprot iracionalnom zanosu svojim djelima, postoji svakodnevna stvarnost egzistencijalno ugroženih, zaboravljenih i izgubljenih, kojima godina “isporuke” nema nikakvo značenje niti im imaju značenje nastupajuće predizborne poruke prepune novih “isporuka”. Posebno to vrijedi za sve one mlade obrazovane koji su napustili Hrvatsku i mlade obitelji s djecom koje su u godini “isporuke” i velikog političkog zanosa postignućima potiho i s tugom potražili sigurnost u drugim zemljama. Godina je “isporuka” samo nastavak iz prijašnjih godina posebne vrste isporuka, koje se u političkom poimanju vrijednosti ne spominju niti se računaju u postignuća, iako se po svom značenju ubrajaju u najveće i najvrednije moguće “isporuke” iz zemlje posebnih postignuća. Politički smjer postavljen primarno za izvršitelje i njihove sljedbenike pomaknute iz hrvatske stvarnosti, iz zatvorenog kruga selektiranog po apologijskim mjerilima i ne može izgledati drugačije, osim primjeren onakvom putokazu kakvim ga osobno doživljava predvodnik. Svaki se glas ili napis drugačijeg doživljaja postavljenog smjera izvan zatvorenih krugovalnih uskoća treba smatrati diverzijom i nerazumnim odnosom prema eurskim, šengenskim i općenito europskim društvenim i prostornim vrijednostima. Otvorene europske granice za hrvatsku mladost, “isporukama” dodaju samo novo značenje i pokazuju novi-stari smjer, kojim se putokazi vraćaju hrvatskom iseljeničkom usudu.

Gubitnici se ne računaju jer ionako ne mogu razumjeti smisao vladanja, a “mjesta za njih nema ni pred stadionom”.

Sumanuto zaduživanje

Koliko ulazak u europodručje i šengenski prostor, pa čak i izgradnja Pelješkog mosta, znači nekomu tko još u Petrinji ili Glini živi u kontejneru, u uvjetima nedostojnima čovjeka, ili nekomu tko u Zagrebu ili Osijeku čeka red pred pučkom kuhinjom? Što to znači čistačici ili prosvjetaru na zamjeni koji prije Božića dobiju otkaz kako ne bi dobili božićnicu, pa ih se ponovno zaposli od Nove godine? Ili invalidima bez asistenata i umirovljenicima s 1500 kuna mirovine? Ti ljudi nemaju ni za autobusnu ili tramvajsku kartu, a kamoli za put do Dubrovnika ili Frankfurta, a prelazak na euro mogao bi im donijeti pad u ponor siromaštva iz kojeg se nikad neće moći izvući. U godini isporuke pobjednika Plenkovića mjesta za tranzicijske gubitnike ni pred stadionom nema.” (net.hr, Puljiz, H., 15. 12. 2022.).

Nisu ovo samo stručna novinarska i slična zanovijetanja ili izrazi osobnih nezadovoljstva zbog nepripadanja zatvorenom političkom upravljačkom klubu, već su to misli, osjećaji i doživljaji realnog svijeta, hrvatske stvarnosti i racionalnih slobodnih promišljanja izvan interesne ideologije i posebno od uvjeravanja u sliku imaginarne Hrvatske koju treba promicati, kao uostalom i njezine slikare. Kako za njih tako slobodnih “nema mjesta ni pred stadionom”, a kamoli u zakupljenim ložama, putokaz prema iseljavanju u formi europskih “isporuka” ostaje kao očekivani izlaz za jedne i druge. Demografske su “isporuke” iz Hrvatske postale povijesna konstanta na kojim su se gradile europske vrijednosti za kojima danas uzdišemo, ali i politički zatvarala društva iz kojih su “isporuke” slijedile. Ima tomu već više od 60 godina kako je bivša politička i teritorijalna zajednica kojoj smo privedeni otvorila granice prema Europi i isporučila tom svijetu mira, reda i discipline ukupno gotovo 450.000 Hrvata na, rekli su, privremeni rad i boravak.

Gastarbajterske isporuke

Melankolična je to bila gastarbajterska priča s puno idealizma i romantizma u sebi i s uvijek postojećom nadom u povratak svojima doma – ponavljamo jednog dana kad livade zazelene, kad cvjetna polja postanu puna mirisa i kad s proljeća morsko plavetnilo otvori misli o vraćenoj slobodi.  Čisti idealizam prema zemlji svojih predaka i vrijednostima koje su zamijenjene europskim radnim realizmom i planskim “isporukama” za druge. Više od pola stoljeća kasnije uslijedile su nove “isporuke” u još većoj formi, ali je sada ista ta Europa prepuna političko-diplomatskih ushita njezinim vrijednostima otvorila granicu prema nama i “isporuke” su krenule istim smjerom kao nekad.

Doživjeli smo tada šezdesetih europske vrijednosti u punom sjaju, bauštele su bile pune naših pjesama i misli o povratku, a idealizam prema svojoj zemlji nikad nije nestajao. Ipak, stvar su spašavali božićni povraci i uređeno njemačko (europsko) društvo, u kojem se mogao naći smisao i odlaska i povratka i posebno odmaka od političke zarobljenosti političkom ideologijom i od jednosmjernog uvjeravanja u postignuća vidljiva samo postavljenima. Tadašnje su “isporuke” s otvaranjem granica ostavile puno tragova iza sebe i u kasnijim su vremenima djelovale poput usuda u hrvatskom društvu i prostoru za koji nikad nismo mislili kako će se ponoviti.

“Vraćam se, zovu me nazad rijeke tri
Što teku ovdje u meni
Zovu me šume zelene
Iz daljine vraćam se

Na staze svoga djetinjstva
Srce mi ovdje pripada
Ovo je plavo nebo moje
Samo je jedna jedina, Slavonija” (Tri rijeke, Opća opasnost, 2016.).

Povratak ‘isporuka’

Vraćanje slobodi krajem devedesetih godina prošlog stoljeća malo je tko zamišljao kao ponavljanje povijesti po istom i sličnom obrascu s otvaranjem europskih granica, a pogotovo je malo tko zamišljao još veću silinu odlazaka hrvatske mladosti s istim vjerovanjem u povratak u Hrvatsku jednog dana. “U proljeće, kad prolista” (Čaić, Đuka). Povratak odlascima s otvaranjem granica poput je povijesnog usuda u slobodi, ali još su u toj istoj slobodi pogubniji konačni odlasci u kraljevstva nebeska bez povratka. Svaki nam novi podatak o tim odlascima donosi novu zabrinutost, a nastupajuća je godina poruka počela sa siječanjskim prirodnim padom stanovništva u visini  2608 osoba. Prošla je pak godina “isporuka” završila s prosinačkim prirodnim padom za 2089 osoba, dakle, u ta je dva mjeseca Hrvatska izgubila gotovo 4700 osoba (točnije 4697osoba) samo prirodnim putem!

Neovisno o tome je li riječ o godini “isporuka” ili godini poruka, demografsko nestajanje Hrvatske prirodnim putem i odlascima nastavlja se svom silinom, uz svu političku mirnoću i naravno uz “sve ostvarene strateške ciljeve”. Usporedbom s gastarbajterskim razdobljem šezdesetih godina prošlog stoljeća moguće je samo utvrditi, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, kako je ovo europsko razdoblje po intenzitetu i smjeru apsolutno pogubnije za hrvatsku budućnost.

Pogubnije je prema brojnosti iseljavanja, prema sastavu iseljenika i prema intenzivnom prirodnom padu hrvatske domicilne populacije. Koji su to onda strateški ciljevi ispunjeni i jesu li ovi odlasci i nestanci “isporuke” kakve je Hrvatska već u prošlosti prolazila u okvirima bivše zajednice, zadovoljavajući pritom primarno radne i interese i potrebe drugih? Godine isporuka i poruka u Hrvatskoj se mijenjaju velikom brzinom, a politička se mirnoća promatranja nestajanja stoički podnosi.