U spomen na Mariju Dubravac Stazić ( 1949-2024)
Zatekla me vijest o odlasku u vječnost naše drage Marije Dubravac upravo u njenoj rodnoj Slavoniji u Vinkovcima, kamo svake godine dolazimo na Vinkovačke jeseni.
Razmijenile smo poruke, noć prije njenog odlaska na nebo, planirala sam posjetiti njeno rodno selo Štitar, gdje si je već napravila grobnicu ; „da njene kosti počivaju u rodnoj Hrvatskoj“
Ona je bila naša duša hrvatska, naše svjetlo u tami odnarođivanja i nestajanja hrvatskog naroda. Voljeli smo je svi, njen pjesnički izričaj koji je odraz njene hrvatske duše, patnje za rodnim krajem, domovinom, herojskom povijesti i ugnjetavanjem hrvatskog naroda, čak i u državi Hrvatskoj.
U svojim pjesmama naglašavala je hrvatski identitet, slavila Boga, hrvatske heroje i velikane kroz povijest, pa sam se eto i ja našla u njenim stihovima;
„NAŠOJ RUŽI HRVATSKOJ LILJANI BENČIK, UZ ROĐENDAN
Iznjedrila stara Istra
Dragulj Rodu hrvatskomu,
Divnu kćerku uma bistra,
Uzdanicu našem Domu.
Ljupka, mila, bijela vila,
Trobojkom se okitila.
Kročila kroz život smjelo,
Za pravicu bila bitke.
Svjedokom joj zapis-djelo
Borbenosti riječi britke.
Hrvatica kog zadoji,
Za slobodu spreman stoji.
Sretan ti rođendan draga naša Lili, i sve naj,naj, naj... Bog te blagoslovio i čuvao još puuuuno lita, skupa s ostalim junačkim domoljubima, koji ostadoše vjerni stijegu i Križu. A sve nas je manje. Odlazimo jedno za drugim na put bez povratka, među one koji su i sami svojim žrtvama i neograničenom ljubavlju živjeli i disali za Dom i Boga, i na čijim je žrtvama opstala Domovina.
Marija Dubravac“
Iako u dalekoj Australiji, zahvaljujući internetu bila je u kontaktu sa domoljubima u Hrvatskoj.
Ivan Vohrić njen je život prikazao u video uratku, Stanko Šarić uglazbio mnoge njene pjesme, a kipar Dubravko Radman u kamenu ovjekovječio njen život i rad;
MARIJA DUBRAVAC, rođena je 24. ožujka 1949. u Štitaru, srcu Šokadije, gdje je pohađala osnovnu školu. Potom je završila Katehetsku školu i dijelom glazbenu izobrazbu za liturgijsko pjevanje. Mlada je stupila u brak, ali već u 20. godini života, u vrijeme masovnoga hrvatskoga egzodusa, odlazi s mužem u daleku Australiju. Tamo se odmah uključuje u domoljubni rad protiv ondašnjega komunističkog režima, zbog čega nije dolazila u Domovinu sve do pada komunizma 1990.
U Australiju je u svom srcu i umu ponijela duh tog svog zavičaja i uključila se radeći u hrvatskim školama i crkvama sa hrvatskom djecom i mladima, koristeći svoje znanje iz Katehetske škole i glazbene izobrazbe za liturgijsko pjevanje.
Marija Dubravac - pisanjem pjesama bavi se od ranoga djetinjstva. Hrvatskoj čitateljskoj publici predstavila se već po dolasku u Australiju, kasnih šezdesetih, kada je pod pseudonimom izdala zbirku pjesama, koja je stjecajem okolnosti pripisana nekome drugom, a ona na to nije mogla utjecati.
Potom objavljuje zbirku PJESME (2005.), slijedi knjiga duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine izlazi joj druga knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), a potom objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon čega slijedi zbirka pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)
Više pjesama uglazbio je na njene tekstove Stanko Šarić, poznat iz TS Zlatni dukati ili danas "Najbolji hrvatski tamburaši", ikona hrvatske tamburaške glazbe.
U ovom videu korišteni su dijelovi iz otpjevanih pjesama našeg domoljuba Stanka Šarića koji je ispjevao na stotine domoljubnih pjesama na čemu mu posebno hvala, tekst za pjesme je napisala Marija Dubravac.
Kratko o mjestu rođenja Marije Dubravac, Štitar, pripada županjskoj Posavini, između Babine Grede i Županje, uz rijeku Savu. Selo Štitar poznato je po bogatoj seljačkoj tradiciji, tamburici i tamburašima, velikom blagu u narodnim pjesmama, šlingerajima, ljepoti dukata i narodnih običaja.
Marija je najbolje opisala svoje osjećaje i samu sebe u pismu HAZUD-u
https://www.hazud.hr/marija-dubravac-stazic-zahvalnica-hrvatima-rodnom-stitaru/
„Dragi moji Hrvati – Štitarci, dragi gosti, rodbino i prijatelji!
U životu svih nas postoje oni posebni trenutci kad čovjek doživi radost duše zbog plemenitog djela učinjena mu dobrotom njegovih bližnjih, u ovom slučaju meni – od mojih vlastitih prijatelja – članova HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI DOMOVINE I DIJASPORE.
Na prijedlog časnoga domoljuba, dugogodišnjega predsjednika Akademije mr.sc. Dragana Hazlera, u zahvalu za pjesničku ljubav darovanu Majci Domovini, Bogu i milom Rodu, a uz pomoć određene skupine ljudi, 16. prosinca 2017. u Štitaru je zasađen hrast u spomen na moju malenkost, ženu Hrvaticu slavonske ravnice, koja u rodnom Štitaru provede samo djetinjstvo i kratki dio mladosti, a sve ostale godine (četrdeset i osam) u dalekoj Australiji.
Da lakše razumijete moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969. do 1991. zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela drago selo te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih. Svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i pokojnih roditelja pretočila sam u pjesme. Osim Boga one mi bijahu najveća utjeha na trnovitim putevima tuđine. Shvaćala sam – što je čovjek dalje od Doma, to mu je rodna gruda svetija, a ljubav prema onome izgubljenom jača i žarča. Također, spoznah da je većina Hrvata odlaskom u tuđi svijet osuđena na okrutnu, često doživotnu kaznu patnje i boli. Nije stoga čudno što su mnoge moje pjesme, pisane pod tuđim nebom, natopljene gorkim suzama nostalgije i okovane vječnom čežnjom za onim ”prohujalim” što se više ne može vratiti. Usuđujem se reći – oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori živi svakodnevno u pustim sanjama s kojima nažalost mnogi prerano liježu u grob. Ja također čuvam neumrla sjećanja na sretne dane blagoslova u kućici pod šumom i u zlatnim poljima Slavonije, mjestu mojega rođenja. Zato se radujem što će osim skromnih pjesama okićenih najljepšom rimom duše mi seljačke, a dobrotom HAZUDD-a i ljudi iz Štitara, u dvorištu Malog školskog parka rasti HRAST, posađen u spomen na ”dite iz Paraćosaka”, čija je želja ostaviti kosti u pitomom, seoskom groblju među onima što bijahu dio mene, a ja dio njih.
Zahvaljujem iskreno i toplo čestitim ljudima ne samo na zdušnom zalaganju oko ostvarenja želje predsjednika Akademije, gosp. Hazlera, nego i jer tako rado i poslušno po zimi i snijegu prevališe golemi put od nekoliko stotina kilometara, da prisustvuju današnjoj svečanosti. Na takvu žrtvu spremni su samo junaci koji istinski osjete bilo svojega naroda. Evo imena tih vjernih Hrvata – domoljuba čije dobro djelo može platiti samo Onaj gore: odvjetnik Ante Baraba iz Paljuva (Novigrad), inženjer Boris Živković iz Zagreba, te uvijek spreman za pomoć don Anđelko Kaćunko iz župe Kompolje kod Otočca – katolički novinar, publicist, književnik i glazbenik. Posebno priznanje ide vrlo skromnom, a tako poznatom umjetniku, Dubravku Radmanu iz Tinjana (u Istri) za izrađeno kameno obilježje, na kojem je ‘na tvrdoj stini’ (da se sačuva mlađim generacijama) uklesao i nekoliko riječi starohrvatskoga korienskog pisma, koje je u našem narodu bilo u uporabi sve do 1892. godine. Drago mi je što je moj seljanin, akademik Stanko Šarić sudjelovao u današnjoj svečanosti, i što su svirali naši dečki iz Štitara – Đuro Buzov Mrki i njegov sastav??? (Đuro puno hvala. Ostavio si danas svoju svinjokolju kako bi uveličao ovu svečanost).
https://www.hazud.hr/otkrivena-spomen-ploca-mariji-dubravac-stazic/
Dragi moji seljani i školski prijatelji, dragi poštovani načelniče općine Štitar! Svima vama, kao i ravnatelju škole IGK, župniku vlč. Pavi Madžareviću, te časnim gostima i ostalima koji imadoše udijela u ostvarenju današnje svečanosti, upućujem obilnu zahvalnost, jer ste – unatoč činjenici da su mnogi Štitarci zaslužniji od mene – dopustili neka mi pripadne čast iskazivanja tako lijepog priznanja. Za uzvrat, dok je duše u meni, vjerno ću vas kititi stihovima svojih pjesama i promicati ime poštenih Slavonaca uvijek spremnih za Dom i svetu vjeru Kristovu. Neka vječni Čuvar naših hrabrih pradjedova pomno bdije nad ovim ubavim graničarskim selom pored Save, koje od svojega postanka, poput slavonskoga hrasta lužnjaka, ostade čvrsto i postojano te do danas još nije pokleknulo ni pred jednom zemaljskom silom. Jer: I DOK JE SRCA – BITI ĆE KROACIJE, SLAVONIJE I NAŠEGA PONOSNOGA ŠTITARA!
Na kraju ove kratke zahvale ponavljam riječi svete himne kojom starina Dragan Hazler, predsjednik HAZUDD-a, u spomen precima i narodu hrvatskom, završava svako svoje pismo:
”Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!”
Marija Dubravac Stažić
Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.