U Hrvatskoj Dubici i Dvoru na Uni u nedjelju je obilježena 27. godišnjica vojne operacije Una 95. Kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima zajednički vijenac položili su predstavnici obitelji poginulih, Ministarstva hrvatskih branitelja, udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade Tigrovi, 2. gardijske brigade Gromovi, Udruga ratnih veterana Crne mambe i Udruga veterana 145. brigade Hrvatske vojske.

Najsloženije borbeno napadno djelovanje

U operaciji „Una“ koja se odvijala 18./19. rujna 1995. Hrvatska vojska imala je više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih, a nije za razliku od VRO „Oluje“ ostvaren vojni uspjeh. Neizmjernu hrabrost pokazali su mnogi hrvatski vojnici u ovoj operaciji.

Izvedeno je taktički najsloženije borbeno napadno djelovanje – napad iz pokreta sa nasilnim prijelazom rijeke. Međutim, on je imao vrlo male izglede za uspjeh jer je podcijenjena uloga i utjecaj nabujale rijeke na provedbu zadaće, neprijatelj je očekivao napad hrvatskih postrojbi te je na obali rijeke Une pripremio i proveo obranu koja im je značila biti ili ne biti za tzv “Republiku Srpsku“ i zato je otpor neprijatelja bio strahovit, piše portal Crne mambe.

Veliki gubici

Kako pišu u rubrici Hrvatska kroz povijest, nakon briljantno izvedene operacije Oluja, odvijala se operacija Una, tragedija koje je brzo zataškana.

Hrvatska vojska 18. rujna 1995. pokrenula je operaciju Una u kojoj je nasilnim prijelazom rijeka Une i Save pokušala ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice te planinom Prosara i spojiti se s 5. korpusom Armije BiH.

Za napad su angažirane snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica.

Operacija je počela u 9 sati i unatoč brojnim teškoćama pripadnici 1. i 2. brigade uspjeli su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran.

Na ostalim mjestima prijelaz nije uspio, a neprijatelj je brzo konsolidirao i ojačao snage te uz pomoć avijacije počeo potiskivati hrvatske snage nanoseći im velike gubitke pa je operacija prekinuta.

Krive procjene

Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, po nabujaloj rijeci vraćali su se na hrvatsku stranu uz nove gubitke.

Zbog neuspjeha, koji je brzo zataškan, kažnjen je jedino general Vinko Vrbanac. On je potpisao zapovijed za napad u ime Načelnika Glavnog stožera, Zvonimira Červenka koji se nije slagao s brzim pokretanjem operacije.

Naime, od izdavanja direktive do početka napada proteklo je samo 16 sati, što je bilo prekratko vrijeme za pripremu i mobilizaciju ljudstva koje je dijelom bilo na godišnjim odmorima. Pogibeljnim se pokazalo i podcjenjivanje suparnika, a bilo je još uzroka neuspjeha.

Za prijelaz Une, koji se odvijao pri velikoj brzini rijeke zbog čega je dio čamaca bio neupotrebljiv dok ih se nekoliko prevrnulo, nisu izabrana odgovarajuća mjesta, a osim toga čitava je operacija u brojnim segmentima kasnila pa je izgubljen faktor iznenađenja.

Nakon tragedije na Kupi 1991., Hrvatska vojska još jednom je platila visoku cijenu zbog pokušaja najtežeg oblika napada, nasilnim prelaskom rijeke.

Poginuli, nestali i ranjeni

Više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih bili su preveliki gubici za pobjedničku vojsku nakon briljantno izvedene operacije Oluja.

Tijekom djelovanja u području Dvora na Uni snage 2. gbr imale su 13 poginulih: Petar Žuk, Dario Baltić, Miroslav Šišić, Stevo Miota, Siniša Mikočević, Željko Čelepirović, Marijan Drvodelić, Miroslav Kovačević, Marko Budimir, Darko Matić, Paul Simonišek, Dragan Kondić i Tarik Hadžihasanović.

Tijekom borbenih djelovanja u području Dubice postrojba TS 2.gbr imala je 13 poginulih bojovnika od kojih su tijela njih devet ostala neizvučena te su kasnije razmijenjena. Poginuli su: Ante Petrušić, Zoran Špoljar, Miroslav Briševac, Zdenko Paestka, Ivo Barać, Zvonko Zrna, Josip Macan, Stjepan Pajsar, Dražen Horvat, Rudi Fistrić, Darko Oljačić, Mile Martelo i Mato Kunkić, piše na stranicama Domoljubnom portalu postrojbe Crne mambe.

Diplomatski krugovi

Nije točno poznato što se u visokim političkim krugovima dogovaralo oko ove akcije. Ali je Richard Holbrooke, američki diplomat zadužen za dovođenje sukobljenih strana u BiH za pregovarački stol u svojim memoarima napisao da je zatražio 17. rujna 1995. od predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana zauzimanje Sanskoga Mosta, Prijedora i Bosanskoga Novoga – uz obrazloženje kako je to potrebno da bi se prisililo Srbe na popuštanje u pregovorima.

SAD su, međutim, jasno izrazile protivljenje hrvatskim snagama u zauzimanju i Banja Luke, što bi, prema SAD-u, izazvalo nove valove izbjeglica i možda vodilo u potpuni rat između Hrvatske i BiH s jedne te Srbije s druge strane. „Gospodine predsjedniče, tražim od vas da odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banju Luku”, bile su Holbrookeove riječi Tuđmanu, o kojima svjedoči sam piše u svojoj memoarskoj knjizi.

General Marijan Mareković, koji je na terenu upravljao hrvatskim snagama, u novinskom intervjuu 2006. god. iznosi mišljenje kako se operaciju moglo uspješno nastaviti, i da je odluka o povlačenju snaga natrag preko Une donesena pod međunarodnim pritiskom; navodno su se američki avioni u vojnoj bazi Aviano već zagrijavali radi polijetanja. Marekovićeva inačica razlikuje se od svjedočanstva R. Hoolbrokea i P. Galbraighta, koji potvrđuju da su oni od hrvatskoga državnoga vodstva u ime SAD baš zahtijevali taj napad.

Navodno se operacija temeljila i na krivim prosudbama kako Amerikanci imaju obavještajne podatke da je srpska obrana na tome području slaba, što se pokazalo netočno.

Više o ovoj operaciji može se pročitati i na stranici Udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade Gromovi.