U četničkoj dokumentaciji između ostalog stoji: “…Tamo sada više nema niti jednog Muslimana, a za njihova naselja niti kuće se više ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada uzurpirali turski uljezi, sada čeka na srpske ruke da je obrade…”. To je djelo četnika, najprljavije i najokrutnije vojske II. svjetskog rata u Europi. I službene vojske Jugoslavije i njene Vlade u Londonu.

Veliki dio četničkih žrtava ovih pokolja u NDH i Sandžaku bila su nevina djeca, baš kao iu Rami (NDH) 1942. godine, gdje su četnici ubili svako dijete koje je bilo više od kratke talijanske puške velike 128 cm.

 Rama (Prozor) – Kratka talijanska puška kojom su četnici mjerili kome će se “smilovati”

Fotografija. en.wikipedia.org

Četnički pokolj u NDH i Sandžaku u veljači 1943. bio je najmasovniji ratni zločin u II. svjetskom ratu. Pokolj je izvršen na teritoriju Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, te Čajniča i Foče u NDH. Ovom operacijom etničkog čišćenja i geoncida rukovodio je vrhovni zapovjednik JVuO general Dragoljub Mihailović, čiji se štab tada nalazio u blizini zone ubijanja, preko svojih zapovjednika Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Tijekom ove operacije ubijeno je više tisuća ljudi Pljevalja, Priboja, Foče i Čajniča, s osobitom četničkom mržnjom prema muslimanima. Prema Đurišićevom izvještaju, ubijeno je oko 9.200 muslimana, od čega oko 1.200 muškaraca i do 8.000 žena, staraca i djece. Među kojima je izrazito visok udio djece najmlađeg uzrasta.

Na temelju dostupnog spiska žrtava samo općine Pljevlja, vidimo da je samo u toj općini tada ubijeno 1370 ljudi, najviše muške djece. Najmlađe žrtve su novorođenčad, bebe do mjeseca dana života, kojih je ubijeno 13 u kolijevkama.

Veliki broj ubijenih nije zabilježen, jer o njima nije imao tko dati podatke i zbog bježanja četničkih žrtava i izbjeglica na sve strane. U općini Sočice stradalo je najmanje 349 osoba, u Meljaku 261, u Bukovici 236, u Bučju 235, u Boljanićima 191, u Gotovuši 56, u Kosanici 14, u Ilinu Brdu osam iu Hoćevini i Otilovićima po jedna. Oko 638 žrtava je zaklano, 286 spaljeno, 231 ubijeno puškom, 106 iskasapljeno i 91 utopljena. Silovano je oko 160 žena. Najveći zločini desili su se u Preharima, Golešima i Milunićima. U Preharima je 52 djece bačeno u jamu Ćehotinu, a preko 20 žena silovano. U Dolovima je 42 žena i djece skupljeno u kuću koja je potom zapaljena. Svega 245 ubijenih činili su odrasli muškarci, a ostatak starci, žene i djeca.

Pljevlja – svaka četvrta žrtva dijete mlađe od 4 godine, a više od polovine djece ispod 14 godina

Preko četvrtine svih ubijenih (oko 26 %) dječica su do četvrte godine života.
Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) su djeca ispod 14 godina.

Ubacivali su djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili; žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajući:

“O Božiću četrdesettreće
za četnike evo sreće mjesto
drva i badnjaka lože
glave od Turaka.

Zapisi četničkih zločina ostali su sačuvani: “…U selu Korita, u kući Novčića, ubijeno je i zapaljeno 16 ljudi, a Begi Ličini su u kuhinjama napunili dimije pa zapalili. Četnici su na konjima jurili selom i iz pištolja ubijali djecu koja bježe. Murata Mehovića, slijepog starca od 70 godina, zaklali su i bacili u vatru. Mahmuta Beganovića isjekli su na komade. Selma Dervovića su isjekli i dvije mu kćerke zaklali. U avliji Azize Šabanovića ostalo je 20 unakaženih leševa. Malog Hasima od pola godine, kad je tražio dojku mrtve majke, uhvatili su za noge, udarili o zemlju i bacili u vatru. Žive su bacili u vatru Džema od četiri godine, Šabanović Šaćira od šest godina, Erma Muharemova i Ragibovo troje djece. Zatim Džemovo troje djece i Halitove kćeri i Raifa od dvije godine. Tako su prošla i ostala sela. Blatnjavim putevima, kroz šikare i šume, bježale su bijedne gomile bose i gole,
Strašni četnički zločini u bjelopoljskom srezu bili su zloslutni uvod mjeseca dana kasnije u još masovnije stradanje muslimana u Pribojskom i Pljevljanskom srezu u Sandžaku i Čajničkom i Fočanskom u Bosni…” (Safet Bandžović: “Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka”).

Šokantno svjedočanstvo o pokoljima četničkih zvijeri 1943. godine – Zaklati, zatvoriti i zadaviti!

U četničkoj dokumentaciji o spomenutim akcijama između ostalog stoji: “…Tamo sada više nema niti jednog Muslimana, a za njihova naselja niti kuće se više ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada uzurpirali turski uljezi, sada čeka na srpske ruke da je obrade…”

Tzv. “Februarski pokolj” bio je prvenstveno motiviran mržnjom četnika prema ne-Srbima, i pretežito muslimanskom stanovništvu ovih dijelova NDH i dijelova Sandžaka.

Iživljavanja četnika u istočnim dijelovima NDH i Sandžaka:

Kotari Čajniča i Foče gdje su vršeni ovi pokolji, kao dijelovi NDH, nalazili su se iz same granice s Crnom Gorom i Srbijom. Ovi dijelovi su danas dio Republike Srpske i gotovo su potpuno očišćeni od muslimanskog stanovništva: