Piše: Josip Frković

Kad su 5. kolovoza 1995. prve topničke granate ispaljene s hrvaskih položaja na srpske okupatore dale do znanja beogradskim fašistima ondašnjega vožda Slobodana Miloševića i (po)četničkoga radikalnoga potrčka Aleksandra Vučića, te primitivnoga kninskoga milicajca Mile Martića da je došao kraj poigravanju s Hrvatskom vojskom vojskovođe generala Ante Gotovine, krajinaši su poput zečeva poiskali spas u “svim srpskim zemljama” ostavljenim koridorima pobjednika prema BiH. Nepregledne kolone dojučerašnjih raskomoćenih osvajača tuđega tla – poslije ostavljenih ručkova u dotadašnjim prebivalištima mlade države – pokrenule su se i kordunsko-banovinskim krajem, preko Gline i Žirovca. Bila je to premudra politička “olujna” odluka Tuđmanova državnoga vrha, koji je radijskim eterom pozivao Srbe koji su imali baterijske prijemnike na ostanak u prapostojbinama, te jamčio za njihov život. I sve to da Republika Hrvatska – premda se radilo o legitimnom oslobađanju okupirane trećine zemlje – ne bi doživjela osudu međunarodne zajednice zbog nepotrebnih osvetničkih poteza prema ljudskim životima, njihovoj imovini i vjerskim objektima. Već sutradan, znamo, hrvatske su snage ušle u Zvonimirov grad Knin, ali i u teško devastiranu Petrinju u kojoj je od Srba tijekom okupacije započete 21. rujna 1991. smrtno stradalo oko 600 civila i branitelja. Još dva tjedna iza povlačenja Petrinjaca u nepoznato, u rubnoj Novoj Drenčini – odakle su srpski desperadosi snajperima na kupanju ubili 19-godišnju Zrinku Gmaz i teško ranili brata joj Domagoja u prekokupskoj Staroj Drenčini (Sisak) – trajao je slabašan otpor branitelja.

Spaljena Nova Drenčina

Branitelji nisu dugo izdržali, pa je 6. listopada 1991. otpočelo neviđeno divljanje s pljačkom i paljenjem hrvatskih imanja razjarenih domaćih i pridošlih četnika. U spomen na te teške dane, povratnici Novodrenčani podigli su spomen-obelisk na tragična događanja i smrtno stradale Mirka Vidovića, Nikicu Miščevića, Nikolu Jelekovca i Martina Malnara. O tome što su Miloševićevi “zečevi prečani i posrbice” radili većinskim Hrvatima, ostali su kao svjedočanstva šleperi izvorne ćirilične i latinične dokumentacije, brda fotografija i CD-ova. Od njih je, uostalom, i svoju pouzdanu bogatu arhivu uredio i banovinski junak, pukovnik Ivica Pandža Orkan, načelnik operative obrane Sunje, koji je svoje usluge nudio brojnim tužiteljstvima. Dugo godina poslije “Oluje”, štoviše, Pandža je zajedno s nekolicinom autora snimao televizijsku “Istragu”. Ne samo tužiteljstvima, negoli i medijima kojima je bilo stalo do pune istine o krvavoj srpskoj pobuni i agresiji. Čak i onima “neporočne Srbije koja nikad nije ratovala protiv Hrvatske”. Zanimljiv je slučaj Petrinjca Nikole Fičura, zapovjednika četničkoga bataljona, koji je iza ratne pobjede Hrvata kao vijećnik Županijske skupštine izjavio kako je ponosan što je nosio odoru srpske vojske!  Spomenusmo već tragične petrinjske  datume,16. i 21. rujna, a sada ćemo i onaj 28. rujna 1991. Podsjećamo da je početkom rujna tadašnji Kosov major Slobodan Tarbuk, zapovjednik vojarne JNA, doslovno zatočio predstavnike medija koji su nazočili press-konferenciji “o prijetećim ustašama, bacanju srpske dece i odojčadi, skrivanju golorukoga naroda u kasarni ponad Petrinje…” U toj prigodi, pak, poslao je tenkove na gradske ulice i pri tome učinio ogromne materijalne štete i ljudska stradanja.

Rujanski napad na policiju

Taj srpski glinski zločinac, koji u činu generala (jugovojske, srbijanske ili krajinaške odmetničke zločinačke vojske) bez imalo grižnje savjesti objavljuje svoje ratne memoare, nimalo zabrinut doživotnom zabranom posjeta Sisku, tamošnjem Trgu internacionale gdje je stanovao i Balincu na Banovini. A početkom studenoga prve ratne godine, 4. i 8. dana, sav srpski četnički ološ automatskim je oružjem, sjekirama i bajonetima masakrirao 118 petrinjskih Hrvata. Među njima i šesnaestoro djece. O tom krvavu divljanju – najčešće hrvatskih Srba – više stranica “Arene” objavila je revija desetljećima popularna među Hrvatima u domovini i inozemstvu. Tekst najave, na kojem dominira nasmiješena figura HRT-ove popularne voditeljice Danijele Trbović, objavljen je 28. rujna 1995. na naslovnici. Iste one popularne i zbog ljubavnika Frljića kontroverzne Karlovčanke obiteljskoga udbaškoga podrijetla, koja će godinama kasnije izjaviti kako bi saznanje o skrovištu generala Ante Gotovne obvezno prijavila međunarodnim istražiteljima. Četiri godine ranije, istoga nadnevka, na zvuk vatrogasne sirene počela je petrinjska balvanija, nasrtanjem Srba krvavih alkoholiziranih očiju na skladište oružja Policijske postaje u Kolodvorskoj ulici. Ulicama su odzvanjali uzvici “Ovo je Srbija!”, a iz interventne policijske postrojbe generala Marka Lukića teško je ranjen policajac Josip Božičević. Glavni govornik pobunjenika ispred Policijske postaje bio je šofer “Slavijatransa” Simo Adamović, poznat po biranu repertoaru srbijanskih primitivnih “kuruznjača”, koje su putnici morali slušati 55 kilometara od Siska do Zagreba. Nimalo ugodan susret s primitivcima iz “Gavrilovića” i “Slavije” imao je čelnik HDZ-a Boro Bešlić, kojem su podivljali sugrađani zapalili motocikl, dok se novinarska ekipa sisačkoga dopisništva HTV-a, kriomice, kroz dvorišta i vrtove domogla sigurnosti. Da je u tom ratnom kaosu, svega 60-ak kilometara od glavnoga grada Hrvatske, vladalo bezvlađe neka potvrdi i izvorna fotografija babe. T