Na današnji dan službeno je zaživjela deveta gardijska brigada “Vukovi” stvarana iz postrojbi koje su tijekom 1991.-1992. godine obranile Liku i zaustavile neprijateljsko nadiranje prema “kralježnici Hrvatske”.

Pripadnici koji su sačinjavali Vukove pristigli su iz 118. i 133. brigade HV-a, a dio gardista došao je iz ostalih krajeva Hrvatske. Kada su  1. studenog 1992. godine dobili ime, dobili su i prvog zapovjednika, general-bojnika Mirka Norca.

Devetu brigadu vrlo brzo po osnutku u siječnju 1993. god. očekuju prve veće zadaće u akciji “Maslenica” gdje njezini pripadnici ovladavaju pravcem Rovanjska – Jasenice – Tulove grede.

Politički i vojni vrh ih je hvalio

Bez gubitaka, u rekordnom vremenu, ovaj pravac je zapravo pokazatelj da je protivnik za takmaca dobio respektabilnu vojnu silu u svim njenim segmentima. Za odličan rad tijekom akcije general zbora Janko Bobetko je zasebno pohvalio oklopnu bojnu. Po povratku brigadu čekaju dnevni okršaji s četnicima duž cijele bojišnice od Gospića do Otočca. Unatoč stalnom angažiranju na crti bojišnice, od skupine dragovoljaca 9. gbr. izrasta u modernu postrojbu osposobljenu za izvršavanje najsloženijih zadaća.

To se ubrzo i pokazalo u akciji “Medački džep”, 9. rujna 1993. godine kada je konačno otklonjena izravna opasnost za opstanak Gospića i okolnih mjesta, što je i bio krajnji cilj četnika od prvih ratnih dana.

Oluja kao kruna 9. brigade

Po zapovijedi Ministarstva obrane RH, 84. gardijska bojna 09. ožujka 1995. godine prelazi u ustrojbenu strukturu 9 gbr., kao 2. pješačka bojna 9. gbr. Ta postrojba drži crtu obrane na Velebitu, a 24./25. 07. 1995. godine izmješta se, te sudjeluje u operacije “Ljeto – 95” za koju dobiva pismenu pohvalu Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana i ministra obrane RH Gojka Šuška.

Akcija “Oluja” svakako je kruna rada 9. gardijske brigade. Nakon uspješnog završetka ove monumentalne akcije, 9. gardijska brigada sudjeluje na učvrćenju državne granice sa susjednom BiH, a također je i dijelom bila angažirana na dubrovačkom području koncem 1995. godine i po potrebi 1996. i 1997. godine, da bi svojim prisustvom na navedenom području smekšala aspiracije Crne Gore i SRJ za poluotok Prevlaku.