NEĆE SE ZABORAVITI

Dana 28. veljače 1991. godine, dakle na današnji dan prije 33 godine, Srpsko Nacionalno Vijeće (SNV) i Izvršno Vijeće Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine donijeli su odluku koja će zauvijek promijeniti tijek povijesti Balkana. Ova odluka označila je korak ka odvajanju SAO Krajine od Hrvatske i njezinom ostanku u tadašnjoj Jugoslaviji, piše Dnevno.hr.

No, ovo je bio presedan koji je dao jasnu poruku o spremnosti Srba da se suoče s mogućim ratnim sukobima, najavljujući razdoblje koje će biti obilježeno strahotama rata i razaranja. Odluka o odvajanju SAO Krajine od Hrvatske i proglašenju paradržave predstavljala je politički čin koji je bio rezultat dugotrajnih napetosti između srpske manjine i hrvatskih vlasti.

Srbima u Hrvatskoj, osobito u regiji Krajine, nije bila prihvatljiva neovisnost koju je netom prije proglasila Hrvatska pa su krenuli osnovati međunarodno nepriznatu i marionetsku srpsku paradržavu unutar Hrvatske, a sve u funkciji stvaranja Velike Srbije. Republika Srpska Krajina, skraćeno RSK, formirana je tijekom 1991. okupacijom dijelova Hrvatske nakon što je 30. rujna 1990. godine “Srpsko nacionalno vijeće” proglasilo “autonomiju srpskog naroda” u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, a 21. rujna 1990. godine je to područje prozvalo “Srpska autonomna oblast Krajina”. 31. svibnja 1991. godine skupština te tvorevine donosi “zakon” kojim se proglašava Republika Srpska Krajina, na čelu s Vladom RSK i Milanom Babićem kao prvim predsjednikom. No, osim Babića, među ključnim političarima koji su vodili SAO Krajinu i obilježili ratne godine 90-ih ističe se i Milan Martić te Goran Hadžić.

Formiranje zločinačke paradržave

Od samih početaka se radilo na ujedinjenju Republike Srpske Krajine s područjima pod kontrolom Srba u BiH (“Republika Srpska”, RS) u “Ujedinjenu Republiku Srpsku”. Makar su RSK i RS vrlo blisko surađivale te zajednički primale znatnu gospodarsku i vojnu podršku od Srbije bez koje ne bi dugo opstale, zbog međunarodnih okolnosti do ujedinjenja nije došlo. Velika prepreka planiranom ujedinjenju proizlazila je iz činjenica da je između područja pod kontrolom Srba u BiH i Hrvatskoj postojalo oveće područje oko Bihaća, koje je bilo pod kontrolom Armije BiH: nastojanje srpskih snaga da eliminiraju tu enklavu i teritorijalno zaokruže svoje područje spriječeno je akcijama Hrvatske vojske i snaga HVO-a tijekom 1994. i 1995. godine, koje su okrunjene operacijom Oluja.

Republika Srpska Krajina je odbijala gospodarsku suradnju s Hrvatskom, koja bi očito bila uvjetovana provođenjem odluka Ujedinjenih naroda da se omogući povratak prognanicima na njihova ognjišta u “Krajini” i formiranjem lokalne vlasti uz poštovanje prijeratnih odnosa u stanovništvu. Tako je elektroenergetski sustav na tom području bio odsječen od onoga u preostalom dijelu Hrvatske: to je uzrokovalo poteškoće u opskrbi Dalmacije električnom energijom, ali ni približno kao poteškoća u opskrbi električnom energijom same “RSK” koja je bila vrlo oskudna uz stalna isključivanja napona.

Vlasti RSK nisu dopuštale promet hrvatskim civilnim vozilima preko “svojeg” teritorija. Trgovina s hrvatskim gospodarstvom je bila rijetka i na razini šverca (često uz sudjelovanje pripadnika UNPROFOR-a): bez stalne potpore iz Srbije u tom području – koje je zapravo imalo malobrojno stanovništvo i koje je u gospodarskom smislu bio posve orijentirano na obližnje veće urbane centre u Hrvatskoj – gospodarski život bi posve stao. Vlasti RSK nisu svojim “građanima” (koji su svi bili građani Republike Hrvatske) dopuštali da pribave hrvatske putne isprave, niti da preko “granice” putuju do obližnjih gradova u Hrvatskoj – jednako kao što nisu prognanicima iz gradova i sela u “Krajini” dopuštali da iz tih hrvatskih gradova dođu obići svoj zavičaj i imovinu s koje su otjerani.

Svesrdna pomoć Srbije i ratni zločini

Srbija je opstanku te paradržave “pomagala” između ostalog tako, što ni sama nije izdavala putne isprave stanovnicima RSK i što je hvatala na svojem području vojno sposobne “dezertere” s tog područja i vraćala ih na područje RSK.

U RSK nisu postojala praktički nikakva ljudska prava za stanovnike koji nisu etnički Srbi: Hrvati, Mađari i pripadnici drugih naroda, dakle, oko pola stanovništva, uglavnom su prognani 1991. godine, a preostali manji broj uglavnom starijeg nesrpskog stanovništva bio je izložen samovolji, nasilju i povremenim pokoljima, kako se može vidjeti na primjerima pokolja u Baćinu iz listopada 1991., pokolja u Šašićima kod Knina 1992., pokolja u Polju i Lađevačkom Selištu kod Slunja 1992., pokolja u Medviđi kod Benkovca 1993. i pokolja u Zatonu Obrovačkom 1993. godine.

Sva tri predsjednika Republike Srpske Krajine – Milan Babić, Goran Hadžić i Milan Martić – su kod Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zbog teških i masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Slobodan Milošević, glavna politička figura R Srbije u vrijeme kada je nastala i postojala Republika Srpska Krajina, je pred istim sudom bio – među raznim drugim zločinima koji su se odnosili na ratovanje u BiH i Kosovu – optužen također i za zločine koje su se u nastojanju za formiranje i uspostavu granica RSK dogodili u Hrvatskoj.

optužnica je obuhvaćala istrjebljivanje i ubojstva Hrvata i drugih ne-Srba u Dalju, Erdutu, Klisi, Lovasu, Vukovaru, Voćinu, Baćinu Saborskom, Škabrnji, Nadinu, Bruski i Dubrovniku, dugotrajno utamničavanje i konfinaciju tisuća civila Hrvata i drugih ne-Srba u zatvorskim objektima u Hrvatskoj i izvan nje, uključujući logore u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini, uspostavu i održavanje nehumanih uvjeta života za Hrvate i druge ne-Srba u tim zatvorskim objektima, uz njihova opetovana mučenja i ubojstva, prisilnu deportaciju najmanje 170.000 ne-Srba s područja RSK, te namjerno uništavanje domova i druge javne i privatne imovine, kulturnih institucija, povijesnih spomenika i svetišta hrvatskog i drugog ne-srpskog stanovništva. Suđenje nije okončano zbog smrti Miloševića u pritvoru u Haagu.

Dvije ključne figure

No, neslaganja između ove dvije ključne figure srpskog ustanka obilježila su te su dobrim dijelom zaslužna za neuspjeh Srba u naumu stvaranja paradržave. Naime, Milan Babić, koji je bio prvi predsjednik paradržave Krajina, bio je ključna figura u političkom vođenju entiteta. Njegova uloga bila je od presudnog značaja u uspostavljanju struktura vlasti i diplomatskih odnosa s drugim entitetima u regiji. Međutim, Babić je također bio kontroverzna figura, budući da je kasnije svjedočio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu i priznao svoju odgovornost za zločine počinjene tijekom rata.

Milan Martić bio je druga ključna figura u vođenju SAO Krajine. On je bio zapovjednik vojske Krajine i kasnije je postao treći predsjednik paradržave. Martić je bio vojni strateg čija su djelovanja bila usmjerena na obranu srpskih interesa u Krajini i suprotstavljanje hrvatskim vojnim snagama. Njegova vojna strategija često je bila obilježena odlučnim stavom i potezima koji su dodatno zaoštrili sukobe između Srba i Hrvata.

Odluka o odvajanju SAO Krajine od Hrvatske i proglašenju paradržave nije samo politički čin, već i simboličan čin koji je signalizirao eskalaciju sukoba na Balkanu. Ovaj potez bio je početak dugotrajnog i krvavog rata koji će ostaviti duboke ožiljke na oba naroda i regiju kao cjelinu. Današnje sjećanje na političare poput Milana Babića i Milana Martića podsjeća nas na teške trenutke kroz koje je prošla Hrvatska.

Ratni zločini i kontroverze

Milan Babić, prvi predsjednik paradržave Krajina, bio je poznat po svojoj političkoj vještini i sposobnosti organiziranja srpskih političkih struktura u regiji. Rođen je u Krajini i bio je diplomirani pravnik. Prije svoje političke karijere, Babić je radio kao pravnik i poduzetnik. Njegov izbor za prvog predsjednika paradržave Krajina odražavao je povjerenje koje su mu Srbi ukazali kao vođi njihovih političkih aspiracija.

Međutim, Babićeva politička karijera bila je obilježena kontroverzama. Iako je bio poznat kao umjereni političar koji je težio mirnom rješenju sukoba, kasnije je priznao svoju odgovornost za zločine počinjene tijekom rata, posebno za etničko čišćenje Hrvata iz Krajine. Ova priznanja dovela su do njegove suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu i kasnije suđenja, gdje je osuđen na zatvorsku kaznu prije nego što je počinio samoubojstvo u zatvoru.

S druge strane, Milan Martić bio je vojnik i političar poznat po svojoj čvrstoj vojnoj strategiji i nepokolebljivom stavu u borbi za srpske interese. Prije nego što je postao političar, Martić je bio policajac i sudionik u ratu u Hrvatskoj. Kada je postao zapovjednik vojske Krajine, pokazao je odlučnost u obrani takozvanih srpskih teritorija i suprotstavljanju hrvatskim vojnim snagama.

Kao treći predsjednik paradržave Krajina, Martić je nastavio promicati srpske interese i boriti se protiv hrvatskih vojnih operacija. Međutim, njegova uloga nije bila bez kontroverzi, budući da je bio optužen i osuđen za zločine protiv čovječnosti i kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Martićeva osuda pred Haškim tribunalom dodatno je komplicirala sliku političkog naslijeđa koje je ostavio za sobom.

Netrpeljivost između Babića i Martića

Međutim, neslaganje između Babića i Martića, dva ključna političara u SAO Krajini, bilo je jedan od mnogih elemenata koji su pridonijeli unutarnjim napetostima unutar srpske zajednice u tom razdoblju. Iako su obojica dijelila cilj ostvarivanja srpskih interesa u Krajini i suprotstavljanja hrvatskim vlastima, njihovi stavovi i strategije često su se razlikovali, što je dovodilo do neslaganja i svađa između njih.

Jedan od ključnih elemenata neslaganja između Babića i Martića bio je njihov pristup politici pregovaranja i ratovanja. Milan Babić bio je poznat kao umjereni političar koji je težio diplomatskim rješenjima sukoba i pokušajima pregovora s međunarodnom zajednicom. S druge strane, Milan Martić bio je vojni časnik čiji su pristupi bili često vojnički orijentirani, te je bio skloniji odlučnim akcijama na terenu protiv hrvatskih snaga.

Osim toga, sukobi između njih često su proistekli iz osobnih ambicija i rivaliteta za vlast unutar SAO Krajine. Kao politički lideri, obojica su bili željni zadržati kontrolu nad političkim procesima i vojnim snagama u regiji. Ovaj rivalitet doveo je do čestih sukoba oko političkih odluka, raspodjele moći i vojne strategije.

Osobna netrpeljivost

No, svađe između Babića i Martića nisu bile samo političke prirode, već su često imale i osobne razmirice i optužbe. Oba političara imala su različite vizije budućnosti Krajine i načine na koje bi se trebali nositi s izazovima koje su pred njima postavljali rat i međunarodni pritisak.

Iako su se povremeno pokušavali pomiriti radi očuvanja jedinstva srpske zajednice, njihova neslaganja na koncu su pridonijela daljnjem raspadu SAO Krajine i slabljenju srpskog položaja u regiji. Njihove svađe nisu samo odražavale osobne sukobe, već su imale i ozbiljne posljedice po tijek rata i političku situaciju na Balkanu.

U konačnici, neslaganja između Milana Babića i Milana Martića predstavljala su jedan od mnogih faktora koji su obilježili složenu političku dinamiku ratnih godina na prostoru bivše Jugoslavije, a njihove svađe ostavile su dubok trag na političkom i društvenom tkivu regije.

Bomba desetljećima nakon

No, posljednjih se dana ime Milana Martića u Hrvatskoj prilično aktualiziralo, uslijed vijesti koja je odjeknula poput bombe u medijskom prostoru. Naime, u javnosti su se pojavile informacije o tome kako je Duško Martić, sin ratnog zločinca Milana Martića, direktor u tvrtki United media, a koja je vlasnik N1 televizije i Nove tv. Hrvatska stranka prava zatražila je očitovanje nadležnih institucija.

“S obzirom na to da je riječ o medijima koji imaju značajan utjecaj u javnosti, a samim tim moć utjecaja na javno mnijenje, od izuzetne je važnosti znati upravlja li njima sin srpskog ratnog zločinca Mile Martića”, kaže u dopisu predsjednik HSP-a Nikica Augustinović.

Ispostavilo se potom kako Duško Martić uistinu jest sin čovjeka koji je na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđen na 35 godina zatvora. Nema dvojbe kako Milan Martić ima sina Duška koji je u vrijeme njegova bijega nakon završene gimnazije studirao pravo, no što se tiče medija koji su se latili ove vijesti – nema dvojbe ni da je direktor tvrtke United media upravo taj Duško. Poznati hrvatski novinar Denis Latin koji iz sata u sat na svom Facebook profilu objavljuje linkove s tvrdnjama kako “sin ratnog zločinca sjedi u upravi N1 i Nove tv “, također ne sumnja kako je to uistinu točno.

Rukovodeća pozicija sina ratnog zločinca

Inače, Duško Martić je sudjelovao na prošlogodišnjem Weekend media festivalu u Rovinju, a dok njegov otac sjedi u zatvoru, Duško Martić sjedi na rukovodećoj poziciji United Medie. Zbog toga smo i upitali N1 i Novu tv je li to istina i dobili prilično zanimljive odgovore.

“Nova TV ne može komentirati navedenu tvrdnju, budući da osoba na koju se odnosi upit nije zaposlenik Nove TV, niti na bilo koji način upravlja ili utječe na uređivačku politiku naše tvrtke. Za sve upite, molim vas da se obratite odjelu komunikacija United Grupe”, odgovoreno je iz ovog medija. Gotovo identičan odgovor stigao je i s N1: “Duško Martić nije zaposlenik N1, niti ima ikakvog doticaja s redakcijom N1″, kažu i također upućuju na United Grupu.

Međutim, odgovor od tvrtke United Media koja bi mogla raspetljati ovaj slučaj – još nismo dobili. Oko uloge Duška Martića u hrvatskim medijima se, podsjetimo, zaintrigirao dobar dio javnosti uključujući i neke političke stranke. Osim HSP-a, zbog sina Mile Martića oglasio se i Domovinski pokret:

“Ne samo da se novcem hrvatskih poreznih obveznika, a uz suglasnost hrvatsko-srpske koalicije, tiskaju velikosrpski pamfleti koji izjednačavaju Franju Tuđmana i Milana Martića, nego smo sada doznali da je sin ovoga ratnog zločinca na vrlo istaknutoj funkciji. Martić je, kao rukovoditelj odjela za zaštitu intelektualnih prava, sudjelovao i na prošlogodišnjem Weekend media festivalu u Rovinju na panelu o kibernetičkoj sigurnosti”, napisali su na Facebooku.

Očevim stopama

U vrlo žestokom obraćanju zaključili su kako Duško Martić “kroz medije nastavlja ono što je činio njegov otac: “Njegov sin nastavlja s medijima koji su danas jedan od najdjelotvornijih instrumenata hibridnog ratovanja. Objave Duška Martića na društvenim mrežama, bilo da govorimo o komentiranju akcije ‘Oluja’ ili o veličanju njegova oca, osuđenoga ratnog zločinca, jasno ukazuju na to da i on stoji na velikosrpskim pozicijama”, napisali su.

Govoreći o Martićevim društvenim mrežama, Domovinski pokret referirao se na članak koji veliča njegova oca, a koji je objavio i posebno svojim pratiteljima naglasio da obrate pozornost na “posljednji pasus”.

Podsjetimo, tekst koji je objavio Duško Martić za B92 napisao je Emir Kusturica koji je bio vrlo razočaran oslobađanjem generala Ante Gotovine iz Haaga. Sarkastično komentirajući kako bi bilo najbolje da Gotovina dobije nagradu za mir, podsjetio je na Milu Martića “srpskog policajca koji se u Krajini borio za opstanak Srba u Hrvatskoj i koji se opirao ideji etničkog čišćenja ali je na kraju optužen za etničko čišćenje”.

Psihijatri Martića opisali kao ‘ne osobito inteligentnog’

Podsjetimo, prije 17 godina Milanu Martiću  dosuđena je zatvorska kazna u trajanju od 35 godina. Martić je bio optužen po 19 točaka od kojih je ona za raketiranje Zagreba iz osvete prilikom čega je smrtno stradalo 7 civila – bila osobito teška. Martić se time osobno pohvalio pred kamerama Radiotelevizije Srbije što je kasnije poslužilo kao glavni dokaz tužiteljstva za ratni zločin, no bio je to dokaz kako nije bio potpuno svjestan što čini.

To je potvrđeno i na psihijatrijskim vještačenjima tijekom suđenja kada je okarakteriziran kao ne osobito inteligentan čovjek. U prilog tome ide i njegov govor koji je u Bosanskom Grahovu održao samo dva mjeseca nakon što je naredio bezumno raketiranje Zagreba. Tada je, naime, Srbima iz tog područja savjetovao ostanak u gradu uz garanciju da im se ništa ne može dogoditi, iako je Hrvatska vojska već bila na ulasku u Bosansko Grahovo.

Milan Martić svoju dugogodišnju kaznu izdržava u estonskom zatvoru iz kojeg se konstantno žali na uvjete. Kaže kako mu ne daju da radi, da ne može zaraditi ni deset dolara mjesečno za brisanje hodnika, a mora plaćati struju, hranu, kao i higijenske potrepštine. Ne prima, kaže, novine, ne dopuštaju mu ni čitanje knjiga na srpskom, potpuno je izoliran i izopćen. Martić zahtjeva bolji odnos prema njemu jer je svjestan da, obzirom na visinu kazne, iz estonskog zatvora neće izaći živ.

Bilo kako bilo, ni desetljećima nakon Srbi nisu u potpunosti odustali od ideje ‘srpskog sveta’ i Velike Srbije, što danas još uvijek možemo nerijetko čuti iz usta tamošnjih visokopozicioniranih političara. Pretenzije na hrvatsko tlo još su uvijek itekako prisutne, upravo kroz retoriku ‘srpskog sveta’, koja podrazumijeva da bi svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.