I na slatinskom području - kao uostalom i u svim drugim (pogotovu ruralnim) krajevima Hrvatske u kojima su u značajnijem postotku bili nastanjeni Srbi - od proljeća 1990. godine, ekstremni srpski nacionalisti nastojali su unijeti nemir i izazvati tenzije, kako bi se stvorili uvjeti za međusobni oružani obračun s većinskim, hrvatskim narodom. Od početka svjesni kako su tadašnje Predsjedništvo SFRJ, Srbija, Crna Gora, "JNA", pa i veliki dio sunarodnjaka (Srba iz drugih republika tadašnje SFRJ) na njihovoj strani, oni su drsko i bez ustezanja isticali koncept "svesrpske države" u granicama neke buduće "skraćene Jugoslavije", a što je najbolje formulirao trbuhozborac tadašnjeg srpskog "Vožda", Slobodana Miloševića, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, zagovarajući stvaranje "Velike Srbije" po uzoru na program Stevana Moljevića ("Homogena Srbija") iz lipnja 1941. godine, čije su zapadne granice trebale biti na liniji: Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag.

 Učestale provokacije srpskih terorista ostajale su, međutim, bez pravog učinka, jer Hrvati nisu nasjedali na njih, pa su izvršitelji planova SANU, SPC i vojno-političkog vrha u Beogradu iz mjeseca u mjesec postajali sve agresivniji. Od lipnja 1990. godine kad se u tadašnjoj Podravskoj Slatini formira ogranak SDS-a, parapolitičke terorističke organizacije na čelu s Jovanom Raškovićem, do prvih barikada "ugroženog srpskog naroda" i planskog, od "JNA" organiziranog naoružavanja srpske manjine u selima gdje žive u značajnijem postotku, sve je bilo usmjereno ka tomu da se izazove krvoproliće i stvor alibi za rat protiv Hrvatske. Arhitekti rata i nalogodavci planski su ih i smišljeno gurali u rat protiv susjeda, a sve kako bi se ostvarili velikosrpske ciljeve i zadržali povlaštene pozicije stečene u komunističkom sustavu. Već sama činjenica da je iza njih stajala "JNA" koja je raspolagala moćnim i gotovo neiscrpnim arsenalom oružja, oruđa i sredstava za vođenje dugotrajnog rata kao i najveći dio Srba s područja cijele SFRJ, te da nasuprot sebi imaju razoružani hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, samo je dodatno potaknula najekstremniji dio Srba u Hrvatskoj na ratnu avanturu, u uvjerenju kako je došlo vrijeme za stvaranje srpske države u kojoj će svoje mjesto pronaći "svi Srbi pod kapom nebeskom" (kako su često govorili i pisali u to vrijeme).

 Poslije svih dotadašnjih provokacija ekstremnih Srba koje su ostale bez odgovora "druge strane", oni se na kraju odlučuju na konkretan teroristički, zločinački čin, uvjereni kako će to konačno dovesti do oružanih obračuna širih razmjera uz uključivanje u sukob moćnih saveznika u čije ime i pod čijim su pokroviteljstvom nastojali zapaliti ratni požar - dakako, okrivljujući za sve Hrvate i djelujući pod krinkom "ugroženosti". Modus operandi što su ga primjenjivali bio je isti u svim kriznim područjima: najprije se počinjalo s verbalnim provokacijama, uvredama, prijetnjama i širenjem mržnje na mitinzima, potom je pod krinkom "ugroženosti" od Hrvata i nove vlasti slijedilo podizanje barikada uz prometnu izolaciju sela s hrvatskom većinom i teror nad civilima, da bi uskoro do zuba naoružani ekstremisti iz busija počeli pucati na hrvatske policajce, prolaznike i novinare što je na kraju eskaliralo u otvorene oružane napade na policijske postaje na zamišljenom području buduće "SAO Krajine".

Prvi branitelj iz slatinskog kraja koji je dao svoj život za Domovinu - hrvatski vitez Stjepan Mlakar

(Adresa slike)

 Dana 11. kolovoza 1991. godine, kod sela Pušina, oni su ničim izazvani iz zasjede otvorili vatru na vozilo Hrvatske policije koja je bila u redovitoj ophodnji, pri čemu su ubili mladog policajca Stjepana Mlakara i ranili dvojicu njegovih kolega - Franju Sterle teže i Josipa Jurkovića lakše. Evo što o samom događaju kaže sudionik zbivanja, Franjo Sterle:

"Mi smo krenuli u ophodnju između Humljana i Pušine, odjednom su nas zasula rafali. Ja sam primio 13 metaka, Josip Jurković koji je vozio auto nekako je uspio izići van, a kada sam se okrenuo prema Stjepanu Mlakaru, pokušao sam ga dozvati, no on je bio na mjestu mrtav. Automobili su prolazili prema Pušini, zvao sam upomoć, no nitko nije stao. Stao je prvo jedan čovjek s biciklom koji je dolazio iz smjera Humljana, a potom je stao crveni Yugo iz smjera Pušine, gdje je bio čovjek sa suprugom i blizankama. On je otišao po hitnu pomoć. Došla je medicinska sestra Zdenka Jurenac iz Čačinaca i ona mi je pružila prvu pomoć i potom sam odvezen prema bolnici".

 (Vidi: https://domovinskirat.hr/2023/08/11/hrvatski-policajci-salili-su-se-da-im-za-ulaz-u-selo-trebaju-putovnice-iduceg-trena-napadnuti-su-iz-zasjede-ubijen-heroj-stjepan-mlakar/)

Spomen obilježje na mjestu pogibije hrvatskog junaka Stjepana Mlakara

(Adresa slike)

O istom događaju, drugi ranjeni policajac, Josip Jurković, svjedoči:

 "Bila je to redovita ophodnja, išli smo izviđati to krizno područje. Imali smo pancirke, ali nismo ih obukli, jer nismo mogli vjerovati da bi se tako što moglo dogoditi. Na tabli na ulazu u selo Pušina vidjeli smo našarana četiri ćirilična slova S pa smo se šalili da bi trebali pripremiti putovnice. Šala nam je istog trena prisjela jer su nas upravo tada napali. Ispao sam iz auta ni danas ne znam kako. Makar su nastavili pucati po nama dokopao sam se svoje puške. Opalio sam po njima tri kratka rafala što je bilo dovoljno da se oni samo nakratko pometu".

(Vidi: isto - )

 Svake godine, mnoštvo ratnih veterana, članova obitelji žrtava i poštovatelja Domovinskog rata, okuplja se oko spomen-obilježja poginulom branitelju Stjepan Mlakaru i oko njegova posljednjeg počivališta. Pale se svijeće, odaje počast, moli i podsjeća na dane slave i ponosa, na one olovne godine kad su naši najbolji sinovi i kćeri ginuli za slobodu Lijepe naše - da se pamti i nikad ne zaboravi.

Zlatko Pinter/PDN