Četvrti saziv Hrvatskog sabora (tada Hrvatski državni sabor), 13. listopada 2000. godine, donio je "Deklaraciju o Domovinskom ratu" - dokument koji je, čini se, od mnogih političara danas zaboravljen, ili možda (čak) ne znaju ni da postoji. U vrijeme kad je izglasana spomenuta Deklaracija, na vlasti je bila šesteročlana lijevo-liberalna koalicija (premijer Ivica Račan, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić).

 Mnogi se vjerojatno više ne sjećaju ni razloga zbog kojih je  uopće donesen ovaj za hrvatsku budućnost važan dokument, a oni su bili itekako opravdani. Naime, Hrvatska se (naročito od svršetka Domovinskog rata, okončanja procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana), sve češće sretala s takvim tumačenjima svega onoga što se događalo u vrijeme ratnih 90-ih godina, da se moralo reagirati na razini parlamenta kako bi se obranila istina. Teze o "građanskom ratu" - čime se negirala agresija - ratu koji je "dogovoren" ili krivnji Hrvatske koja ga je "izazvala", o "masovnim hrvatskim zločinima", pa čak i one da je "Hrvatska stvorena na zločinu", agresivno su, jezikom propagande i metodama specijalnog rata nametane kao istina i to ne samo iz Srbije (glavnog krivca za agresiju, rat i masovne zločine), nego i iz političkih krugova unutar Hrvatske, pa i od pojedinih predstavnika srpske nacionalne manjine. I to je stvaralo opravdano ogorčenje u narodu i među građanima Lijepe naše, pogotovu u redovima braniteljske populacije, tako da je na kraju i Hrvatski državni sabor morao reagirati.

 No, znamo li mi danas, gotovo 23 godine nakon donošenja "Deklaracije o Domovinskom ratu" što točno u njoj piše - i što je najvažnije, držimo li se toga i služi li nam ovaj dokument za obranu istine i dostojanstva Domovinskog rata ili je samo jedan i nizu među onima koji su ostali "mrtvo slovo na papiru"?

 Slušamo i ovih dana, u vrijeme obilježavanja naših državnih blagdana (Dana pobjede, domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 28. obljetnice VRO Oluja), kako je naš obrambeni rat bio dostojanstven, čist kao suza, pravedan i obrambeni, što je lijepo čuti. Još je ljepše kad vidimo da se u tim ocjenama slažu premijer, predsjednik Sabora i predsjednik države. Također se ističe da smo mi 90-ih godina XX. stoljeća bili u položaju da nismo imali izbora: jer, sreli smo se s agresijom, nametnutim ratom u kojem smo branili svoj biološki opstanak, svoju zemlju i pravo na postojanje. I sve je to istina. Sve su to činjenice čvrsto utemeljene u stvarnim događajima na kojima počiva naša suvremena povijest.

 No, na drugoj strani, ne rijetko i od najodgovornijih političara (pa i premijera Andreja Plenkovića), imamo prigodu čuti kako je "agresiju na Republiku Hrvatsku izvršio Miloševićev režim"; i to se učestalo i uporno ponavlja!

 A evo što piše u Preambuli "Deklaracije o Domovinskom ratu":

 "potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj".

 I nema tu nikakvog "režima", niti je bilo koja vlast kadra izazvati kataklizmu takvih razmjera, bez masovnog sudjelovanja onih koji su raspoloženi za rat. Režim koji se spominje (Miloševićev), poslužio je samo kao stožer oko kojeg su se okupili oni čiji je cilj bio stvaranje "Velike Srbije" (intelektualci, političari, crkveni ljudi i što je najvažnije - milijuni Srba na području bivše SFRJ, koji su u svome "patriotskom" zanosu bili spremni krenuti u rat ne pitajući za cijenu, što su na kraju i učinili). Bila je to sinergija ratnički raspoložene Srbije, njezina privjeska Crne Gore, JNA i srpskih terorista iz ruralnih hrvatskih područja.

 Dakle, nije bio posrijedi nikakav "režim"; uostalom, Miloševićevog režima u Srbiji nema više od 22 godine, a mi se srećemo s istim problemima kad su u pitanju odnosi s ovom zemljom, kao i 90-ih godina prošlog stoljeća (s tom razlikom, što na sreću, nema rata). I ta priča o "Miloševićevom režimu" kao jedinom i isključivom krivcu za sve što se događalo na području bivše SFRJ, upravo je teza s kojom nastupaju (otvoreno ili prikriveno) svi oni u Srbiji i "Republici Srpskoj" koji nastoje prikriti istinu i amnestirati stvarne krivce.

 Sjetimo se samo "petoktobarske revolucije" u Srbiji iz 2000. godine, kad je Milošević svrgnut s vlasti u stilu "tresla se gora, rodio se miš" - tako da ga se Srbija vrlo lako i bezbolno riješila, od njega napravila "žrtvenog jarca", predala ga Sudu u Den Haagu svaljujući svu krivnju na njega i to tako da je kompletan establishment koji je vodio rat ostao netaknut, a velikosrpska ideologija nastavila živjeti.

 Nije li Zoran Đinđić, kao predstavnik "nove demokratske vlasti" i premijer Srbije poslije "prevrata" (uz pomoć Vojislava Koštunice, Ivice Dačića i ostalih aktera političke scene) upravo osigurao kontinuitet te ideologije, uz potpuno prešućivanje svega što se događalo 90-ih godina, uz dobro poznatu floskulu "Okrenimo se budućnosti"? Kad je taj "demokrat" ili bilo tko iz njegova tabora ili postmiloševićevskih garnitura vlasti uopće, objektivno progovorio o ratu, odgovornosti za rat, masovnim žrtvama i potrebi izmirenja naroda na temeljima suočavanja s onim što se uistinu dogodilo? Zar nije taj isti Đinđić bahato i bešćutno znao čak i vrijeđati žrtve agresije, poručujući: "Oni koji žive u prošlosti, neka tamo i ostanu, mi smo okrenuti budućnosti"? Nije li Đinđić govorio: "Da se mene pita, Republika Srpska bi za 5 minuta bila samostalna država i odmah se ujedinila sa Srbijom"? Jesmo li zaboravili njegova brojna "hodočašća" Radovanu Karadžiću na Pale i potporu koju je do kraja davao ovom krvniku, ratnom zločincu koji danas izdržava kaznu doživotnog zatvora zbog ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i zločina genocida i etničkog čišćenja?

 Treba biti politički nepismen ili potpuno neobaviješten, pa ne razumjeti što se u Srbiji događalo prije i poslije 5. listopada 2000. godine. Na kraju, jesu li povratak na političku scenu (i u vlast) Miloševićeve stranke (SPS) i Ivice Dačića ubrzo poslije "petooktobarskog prevrata", eliminacija Đinđića (koji nije bio dovoljno "tvrd" u "patriotskom" smislu i kao takav ostao neprihvaćen od većinske Srbije) i konačno dolazak na vlast Šešeljevih i Miloševićevih pulena i aktera ratnih događanja slučajnost? Nije li to ključni dokaz da je velikosrpska ideologija živa barem u istoj mjeri u kojoj je bila u prošlosti? Vidimo li kako su srpski fašisti dobili krila od kad je Ruska Federacija napala Ukrajinu? A zašto?   Jednostavno: očekuju kako će u okviru "ruskog svijeta" ostvariti svoj "srpski svet", pa među ostalim i vratiti svoju "Krajinu"! To su ekstremisti koji nastoje ostvariti svoje bolesne ciljeve, pa i po cijenu Trećeg svjetskog rata.

 Ima li koga politički pismenog u Hrvatskoj, a da mu to još uvijek nije jasno!?

 Shvaćaju li (politički) najodgovorniji ljudi u Hrvatskoj, da definiranjem agresije Srbije, Crne Gore, JNA i dijela domicilnih Srba kao "agresije Miloševićevog režima" amnestiraju stvarne krivce i prekrajaju povijest?

 Političari snose odgovornost za svaku riječ, za sve što javno iznesu - i što su na višim pozicijama u vlasti, ta bi odgovornost trebala biti veća. I koliko god mislili da su pametni i svemogući, ponekad bi trebali zastati, razmisliti i preispitati se. Biti promišljen, mudar i razuman, vrline su koje, čini se, nažalost, imaju samo rijetki među njima.

  Za one koji ne znaju (ili su možda zaboravili) što sadrži, evo integralnog teksta "DEKLARACIJE O DOMOVINSKOM RATU":

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

                                                                                                                                      1987

Ističući da su pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski narod i građani potvrdili svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suverene i demokratske države,

smatrajući da su teme­ljne vrijednosti Domovinskog rata jed­no­značno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske,

polazeći od potrebe da Republika Hrvatska upravo na zna­čaju i teme­ljnim vrijednostima Domovinskog rata osigura svoj miran i nesmetan sveukupni demokratski razvitak,

potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

izražavajući vo­lju Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, da nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna i suverena država nije spremna stupati ni u kakve jugoslavenske ili balkanske državne saveze,

radi zaustav­lja­nja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabri­njavajuće­g polarizira­nja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne pos­ljedice, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora donosi

DEKLARACIJU

O DOMOVINSKOM RATU

1. Stvara­njem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su sto­ljene tež­nje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na teme­lju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom vo­ljom u Ustavu iz 1990. godine da teme­ljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštova­njem prava čovjeka.

2. Republika Hrvatska vodila je pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.

3. Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslo­bo­dilačkim vojnoredarstvenim operacijama »B­ljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reinte­gracijom hrvatskog Podunav­lja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zem­lje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približava­nja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu.

4. Teme­ljna vrijednost Domovinskog rata jest uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelova­nje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcionira­nje državnih tijela kao najbo­lji način za da­lj­nju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.

5. U skladu s teme­ljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim branite­ljima, obite­ljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za ­njezino stvara­nje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.

6. Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina poči­njenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primje­njujući načela individualne odgovornosti i kriv­nje.

7. Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branite­lja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Klasa: 021-16/00-04/06
Zagreb, 13. listopada 2000.

ZASTUPNIČKI DOM
HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Predsjednik
Zastupničkog doma
Hrvatskoga državnog sabora
Zlatko Tomčić, v. r.

(Izvor: Deklaracija o Domovinskom ratu, Narodne novine 102/2000-1987; https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html )

Zlatko Pinter/PDN