Priča o Ivanu je priča o stotinama i tisućama nedužnih hrvatskih mladića, vojnika i civila koji su svoj životni put skončali na križnom putu 1945. godine od strane yugokomunističkog režima, a za koji zločin nitko nije odgovarao.

Iako se o Križnom putu manje-više sve zna (ili mi samo tako mislimo), ovim tekstom želim oteti zaboravu ljude,  koji su ubijeni i  nestali jer su imali drugačiju vjeru, svjetonazor,  mišljenje  i pogled na život  ili su se jednostavno suprotstavili srbočetničkoj i yugokomunističkoj agresiji na  sve što je hrvatsko i što nas čini hrvatima, jer priča o Ivanu je priča o stotinama i  tisućama hrvata koji su na barbarski i zločinački način pogubljeni od strane yugo-komunističkog režima i partizanskih snaga, bez ikakvog suđenja ili pravnog postupka kojim bi im se dokazala krivnja, a za koji zločin nitko nikada nije odgovarao.

 Te ratne 1944. godine,  Ivan (rođen 1928.)  bio je marljiv, vrijedan i  naočit šesnaestogodišnjak, koji je  živio  normalnim seoskim   životom za svoju dob, zajedno sa svojim roditeljima u podravskom mjestu Molve, gdje je roditeljima pomagao u obavljanju poljoprivrednih poslova na njihovom skromnom imanju.

Sredinom  navedene godine, isti je zajedno sa još desetak mladića  njegove dobi iz tog podravskog mjesta   (mladići rođeni između 1926. – 1928.) unovačen od strane hrvatskih vlasti, te su  pridruženi   V. ustaškom  stajaćem  djelatnom  zdrugu koji je bio pod Bobanovim zapovjedništvom, a svoje zadaće obnašao je u rodnim Molvama i okolnim podravskim mjestima, sve do 12. listopada 1944. godine kada  su u Molve ušli partizani, a njegova jedinica se povukla u Koprivnicu, a potom dalje prema Zagrebu.

Nakon odlaska Ivana iz svojih rodnih Molva i  Podravine, tog 12. Listopada 1944. godine, isti se više nikada nije vratio jer je doslovno smaknut od strane partizana na Križnom putu, u Sloveniji kod Zidanog mosta, a Ivanovi posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni, niti se   zna gdje mu je grob.

Prema kazivanju, sada pokojnih, Miška  Frančića i Jože Mičurina (obadvojica iz Molvai), sa kojima sam za vrijeme njihovih života   nekoliko puta razgovarao na navedenu temu, isti su mi ispričali priču kako je Ivan Varga ubijen.

Ivan se  zajedno sa još stotinama i tisućama hrvata predao saveznicima na Bleiburškom polju u svibnju mjesecu 1945. godine, te su  iste, te tzv. „savezničke snage“ predale partizanima, a tim činom za sve njih  počeo je pravi horor u kojem se gubila glava samo radi nekog krivog pogleda.

Kako su mi Miška  i Joža ispričali, kad je formirana kolona, ista je  sa Bleiburškog polja kretula  preko Slovenije u pravcu Hrvatske, u koloni u kojoj su u svakom redu bile četiri osobe, tako je pored Ivana stajao Joža, a iza njega Miško, a navedenu kolonu pratile su partizanske snage. 

Obzirom je Ivan, kao i svi ostali,  nakon nekoliko dana pješačenja  bio  jako izmoren, a imao je i ozlijeđenu nogu,  obzirom mu je cipela najela kožu. Nakon jednog stajanja  za kratak odmor kod Zidanog mosta, uzeo je drveni štap,  koji je koristio umjesto štake, da bi si bar malo olakša hodanje i umanjio bol u nozi, a sa lijevom rukom se pridržavao Joži za rame.

U jednom trenutku to je uočio partizan koji je na konju pratio kolonu i naredio Ivanu da baci  štap, na koju naredbu se je Ivan oglušio, a taj partizan je onda skočio sa konja dole, izvadio pištolj i bez ikakvog dodatnog upozorenja isti prislonio Ivanu na glavu i bez razmišljanja i imalo grižnje savjesti istog barbarski likvidirao. Ivan je tada pao na tlo, a Miško ga je samo prekoračio, kao i svi ostali koji su se nalazili iza Ivana u koloni, jer da su bilo što učinili i oni bi bili doslovno likvidirani.

Nakon navedenog, pričali su Joža i Miško, nekoliko trenutaka kasnije, začuo se samo pljusak u vodu  rijeke Drave,  kada je tijelo pokojnog  Ivana bačeno u istu.

Posmrtni ostaci Ivana Varge nikad nisu pronađeni, niti se sa sigurnošću točno zna gdje se  nalaze,   a njegova obitelj nikad nije imala gdje zapaliti svijeću i staviti cvijeće za likvidiranog sina.