ZVONKO MLINARIĆ-ŠPENAC 'Ima li većeg sebedarja, nego kad vojnik položi svoj život da bi izvukao mrtvo tijelo svog zapovjednika?'
U kalendaru Bitke za Vukovar 16. listopad ostat će zapisan krvavim slovima. Toga dana, osim Blage Zadre poginuli su i zapovjednik vojne policije Alfred Hill – Miki kao i Josip Gelo, Željko Mijatović, Stjepan Ferinac, Pero Vidaković, Josip Bajić, Marko Brač, Mato Kelić, Luka Miličević, Zlatko Palahinjak te brojni civili.
Ranjenike koji su pristizali sa svih položaja i dijelova grada, od Borova naselja, preko Lušca, Sajmišta i Mitnice, djelatnici vukovarske bolnice, kao i pomoćno osoblje, jedva su stizali prihvatiti i pružiti im pomoć.
Još jedan branitelj koji je toga dana položio svoj život u obrani Hrvatske, bio je i Zvonko Mlinarić, među prijateljima poznat i kao Špenac. Zvonko Mlinarić, starije dijete Milke rođ. Katalinić i Nikole Mlinarića rodio se 12. veljače 1965. godine u Vukovaru. Kao i njegova mlađa sestra Vijoleta, pohađao je Osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, sada Osnovna škola Blage Zadre, koja se nalazila u neposrednoj blizini njihove obiteljske kuće. Nakon što je završio srednju kolu za elektrotehničara, odslužio je vojni rok u tadašnjoj JNA, u Zadru, a potom tamo neko vrijeme i ostao raditi kao konobar, prvo u restoranu Riva kod rođaka s majčine strane, a potom u kafiću na Poluotoku.
Krajem 1989. godine vraća se u Borovo naselje gdje nastavlja s konobarenjem, ali se bavi i tada popularnim puštanjem glazbe u kafićima koja je bila njegov veliki hobi te povremeno radi i u struci. Prijatelji iz prijeratnoga vremena opisat će ga kao hiperaktivnog, uvijek nasmiješenog i dobre volje, zabavnog i nemirnoga duha.
Već na samom početku ratnih događanja stavlja se na raspolaganje Blagi Zadri pri obrani Vukovara, a ubrzo će postati jedan od pripadnika tzv. Turbo voda s Trpinjske ceste. Uglavnom uvijek uz Blagu i njegovoga sina Roberta, Zvonko ili od milja – Špeki, odlazit će u pripomoć obrani grada na različite položaje od Lušca do Sajmišta, a suborci će ga opisati kao srčanog, ponekad i ludo hrabrog.
"Toga kobnoga 16. listopada 1991. godine", prisjetit će se Zvonkov prezimenjak i suborac Stipo Mlinarić – Ćipe, "Poziv Blage Zadre na okupljanje u zapovjedništvu stigao je rano, zvao je da dođemo u ispomoć jer su četnici pokušali ući u Vinogradsku ulicu. Prvi put je Špekiju bilo teško ustati, a inače je uvijek bio prvi na nogama, bio je pravi fajter. Nije mu se išlo, kao da je nešto slutio. Ipak je ustao, pa smo pod kišom granata stigli u zapovjedništvo gdje smo doznali kako je Blago već krenuo s dvojicom suboraca i tražio da dođemo za njima."
"Kada smo stigli do Kupske, ugledali smo Blagu kako leži na cesti. Najprije smo pomislili kako se pravi mrtav te se možda pretvara dok se pucnjava ne stiša, međutim, kad smo uspjeli prići bliže vidjeli smo da ne pokazuje znakove života. Podijelili smo se na dvije strane, lijevu i desnu, a Špeki je pokušao pretrčati dio ceste i zauzeti bolji položaj odakle bi mogao pogoditi mitraljesca koji je iz Vinogradske ulice ispalio smrtonosne hice na Blagu. Plan je bio izvući Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo. Isti mitraljez koji je ubio Blagu, pogodio je i Zvonka. Primio je desetak metaka u prsa i pao pokraj jednog betonskog zidića. Prišli smo mu, ali nažalost, više ništa nismo mogli učiniti."
"Blagino tijelo s ceste je uspio izvući otac Vinka Mažara, Ivan Mažar. Za taj čin, budući da je Ivan imao samo lovački karabin, sin Blage Zadre, Robert Zadro, dao mu je pušku poginulog oca. Tijelo Blage Zadre odnijeli smo u zapovjedništvo, gdje smo ga očistili od krvi, presvukli i napravili mu mali odar. Isto smo učinili s tijelom Zvonka Mlinarića koje smo odnijeli u Unsku ulicu. "Ima li većeg sebedarja, nego kad vojnik položi svoj život da bi izvukao mrtvo tijelo svoga zapovjednika?".
Za pogibiju sina, Zvonkovi roditelji Milka i Nikola saznali su od rođaka, a Zvonkovo tijelo nisu vidjeli budući da je s tijelom Blage Zadre odneseno u vukovarsku bolnicu, a potom su obojica privremeno pokopani na tzv. Bolničkom (neki ga nazivaju i "Švapskom") groblju. Tijekom okupacije, tijela pokopana za vrijeme napada na Vukovar premještena su na Novo groblje Dubrava.
Posmrtni ostaci Zvonka Mlinarića Špenca ekshumirani su nakon mirne reintegracije u lipnju 1998. godine te pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kada je poginuo pri plemenitom pokušaju izvlačenja tijela svoga zapovjednika, Zvonko Mlinarić imao je 26 godina.
Zvonko, nismo te zaboravili.
