Bako, i ja sam ‘ustaša’!

Moj unuk obožava nogomet, ne samo gledati nego i igrati. I ja sam ponekad žrtva te njegove ljubavi. Moram sa njim igrati nogomet. Ma, nije meni do nogometa, nego do mog unuka. Sa njim mi je uvijek posebno lijepo. Nećete vjerovati, ali ja od njega uvijek nešto naučim. Zadnji put mi je rekao malu obiteljsku tajnu, na što mu je mama, koja je to čula, a mame sve moraju čuti, rekla što to pričaš? Brzo se snađe moj unuk i ponosno joj odgovori; mama, zar me nisi učila da uvijek moram govoriti istinu? I tako mama zašuti, a ja sva sretna na sretnom raspletu neugodne situacije.

Vratimo se mi na nogomet, njegovu najveću ljubav. A moja najveća ljubav je moj unuk i htjela ne htjela, mogla ili ne mogla, kad mi on kaže; bako idemo igrati nogomet u dvorište, sve se ostavlja i igra započinje. Obožava samnom igrati nogomet, a možda zato jer me uvijek pobjeđuje. Uvijek mi je malo neugodno kad me pita, koji ću ja igrač biti, jer ja ne znam imena nogometaša. Nogomet nisam nikada gledala. Moj voljeni unuk, koji me jako voli, uvijek mi je predlagao tko bi ja mogla biti. Uvijek je za mene birao vrhunska imena nogometaša i golmana. Kad sam branila na golu, bila sam Subašić, a kad sam napadala, mogla sam birati da budem Modrić ili Raketić. Onaj Raaakeeetić, kako je znao reći kad bi mu dala gol. Eto, kako je lijepo biti baka! Imaš cjeloživotno učenje, a možeš i nogomet igrati, što do tada nikada nisam mogla, niti stigla, a niti htjela jer me nogomet baš nije ni zanimao. Ali, sve je skroz drukčije, kad je unuk u pitanju. Ma, to je neopisiva ljubav, čak zavoliš i loptu i nogomet, nebitno na umor nakon posla i svih obaveza koje se još moraju obaviti.

Da se kod čovjeka događaju cjeloživotne promjene, dokazuje i moja nagla zainteresiranost i ljubav za nogomet. Sad sam postala žestokih navijač Vatrenih, volim igrati nogomet sa svojim unukom i čak razmišljam, kako to i nije glup sport trčanja za loptom, kako sam to prije mislila. Baš je lijepo trčati za loptom i onda zabiti goool! Hvala ti Bože na mome unuku, ali i na Vatrenima, jer sa njima se sve promijenilo i nogomet je sada zapalilo ljubavi moje srce, i sad razumijem zašto cijeli svije voli nogomet i naše Vatrene. Kako je prelijepo imati svoga unuka! Posebna je to radost, lijepo se sa njim igrati, od njega učiti, jer iz te njegove pametne glavice dobivaš prekrasne riječi istine i ljubavi, a ljubiti znači živjeti.

Nedavno mi moj unuk sretno reče; baka, ja sam ti Ustaša! Tko su sad ti? Pitam zabrinuto svoga unuka i gledam, slušali nas tko od susjeda. Ti ne znaš bako tko su Ustaše? Ne znam ljubavi moja, ne znam tko su Ustaše. Ne, znaš bako zato što nisi bila na dočeku Vatrenih. Ja sam bio i ja sam ti Ustaša. Pa kako ti možeš biti Ustaša, a ja tvoja baka ne mogu biti? Išla bih ja na Trg bana Jelačića, na doček naših zlatnosrebrenih Vatrenih, ali za bake nije bilo mjesta. Vidio si koliko je bilo puno, puno ljudi. Nije bilo ni za tebe mjesta pa te je tata stavio na svoj vrat. Al, pustimo sad to. Nije važno što za tebe nije bilo mjesta jer ti je bilo bolje na tatinom vratu, jer si mogao sve vidjeti bolje od mame i tate. Zašto ja ne mogu biti Ustaša, a ti možeš i svi mogu biti osim baka, samo zato jer bake nisu stale na Trg bana Jelačića?

Zamislio se moj unuk i vidim da mu je žao, što ja, njegova baka, koju toliko voli, ne može biti Ustaša. Nakon kratkog razmišljanja onako misleno reče; Možeš bako i ti biti Ustaša. Kako? Moraš pjevati Tompsonove pjesme. A tako znači! Znaći da ima i za bake nade da budu kao i unuci Ustaše. Sve je to na kraju lijepo završilo, i ja mogu biti Ustaša, ali…nešto me muči, od kud sva ta saznanja mome malome unuku? Onako zabrinuto, pitam ja njega kako on to sve zna. Bako, to sam čuo na televiziji. A, tako znači! Baka ne gleda televiziju pa nisam ni mogla čuti. Hvala ti dragi Bože da imam unuka. Tko zna što bi mi sve promaklo da ga nemam.

Idemo bako igrati nogomet! Sretno i s nestrpljenjem, reče mi unuk. Ja ću biti Modrić, a ti? Sva ponosna, jer sad znam i ja imena Vatrenih, rekoh sva puna sebe da ću malo biti Rebić, malo Viduka, malo Rakitić malo …….. a na kraju, mogu ja biti i Dalić. Baš sam bila ponosna na svoje znanje. Išla bih ja igrati nogomet kad to moj unuk toliko voli, ali me još uvijek muči kako da i ja, kao i moj unuk postanem Ustaša. I rekoh mu svoje muke i dileme prije nego što započne naša utakmica. I ja želim biti Ustašica, pomogni mi pa ćemo onda ići igrati nogomet. Zamisli se moj unuk, i onako radosno reče; znam bako kako ćeš i ti biti Ustaša! Pjevat ćemo Tompsonove pjesme. Kako, ću pjevati kad ne znam riječi. Znam ja bako, naučit ću te. Uzeh olovku da zapišem, jer bake ne pamte brzinski kao unučad, i evo sad svima šaljem upute kako možete postati Ustaša ako želite. Nije teško, samo pjevajte riječi Tompsonovih pjesama:

GENI KAMENI

Čvrsta ruka i poštenje
sveta voda i krštenje
budi čovik to je dika
budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje
nemoj tuđe, prokleto je
jer ko život tako prođe
ponosan pred Boga dođe

Gdje god da te život nosi
uvik moraš znati ko si, hej

Ref.
Geni, geni kameni
vatra gori u meni
geni, geni kameni
takvi smo mi rođeni
uzmi ili ostavi

Možete pjevati i:

Lijepa li si

Kad se sjetim suza krene
zamirišu uspomene
svake stope rodnog kraja
i narodnih običaja

Prepoznah ljepotu tvoju
što probudi ljubav moju
kad sam s tobom srce moje
kuca jače, veliko je

Ref.
Oj Zagoro, lijepa li si
Slavonijo, zlatna ti si
Herceg-Bosno, srce ponosno
Dalmacijo, more moje
jedna duša a nas dvoje
pozdrav Liko, Velebita diko
lijepa li si

Eto bako, sad kad znaš Tompsonove pjesme i ti Ustaša, idemo igrati nogomet, s nestrpljenjem mi reče moj voljeni unuk. Idemo! Stani bako! Što li sad krivo radim, pomislih. Nismo otpjevali himnu. Što ti je sad to? To je bako ono, kad staviš ruku na srce i pjevaš: Lijepa naša domovino………., i sve riječi moj unuk zna. Neopisiva radost. Drži moj unuk ruku na srcu, a držim i ja i osjećam kako je prelijepo biti Ustaša, srce kuca, o ljubavi zbori i cijeli svijet o Hrvatskoj govori. Ponosna sam Hrvatica ali i „Ustašica“ jer sve u meni gori, to je zato što o ljubavi govorim. Kako li je samo lijepo biti baka! Sva sretna, iako sam izgubila utakmicu od svoga unuka, kao i obično jer on obožava pobjeđivati, taj dan sam cijelo predvečerje veselo pjevušila geni, geni kameni……takvi smo mi rođeni, uzmi ili ostavi.

Slavica Vučko

Facebook Comments

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

Read previous post:
Macan – stručnjak za krizno komuniciranje ili stvaranje krize?

Macanov cilj i nije bio ‘popeglati’ Plenkovićevu Vladu, nego si s pozicija moći priskrbiti nove, unosne poslove… Nakon današnje prepiske...

Close