Bušić je heroj koji se u totalitarnom režimu usudio dići glas za Hrvatsku

O predstavi koja otkriva nepoznate detalje slučaja Bušić, kazalištu, kolegama iz regije, politici i novom projektu – izradi krunica

Priča je to o idealizmu kojeg više nema… piše u najavi predstave “Tko je ubio Zvonka Bušića” čija je premijera u Centru za kulturu Trešnjevka 9. ožujka. Scensku adaptaciju predstave, nastale po knjizi Tihomira Dujmovića, potpisuje Robert Kurbaša, koji i glumi Zvonka Bušića, ali i novinara.

Ima li još uvijek treme prije premijere?

Normalno je da svaki glumac ima određenu dozu treme. To je pokazatelj da ti je stalo do onoga što radiš. Ja je se rješavam koncentracijom na lik koji radim i izdignem se iznad nje.

U predstavi koju pripremate bit će ispričana do sada nepoznata priča o političkom aktivistu i emigrantu Zvonku Bušiću. Podložak za nju Dujmovićeva je knjiga ‘Hrvatska u raljama djece komunizma’.

Tako je, to je niz Dujmovićevih eseja, posebice s kraja knjige gdje piše o svojem prijateljstvu sa Zvonkom. U tim tekstovima našao sam dobar kostur za dramatizaciju i uhvatio se toga, evo ima već devet mjeseci koliko radim na dramaturškoj obradi, a u posljednjih mjesec dana i režiju i dva lika. Predstava je koncipirana tako da jedan bezimeni novinar priča aktualnu političku priču, a usput neposredno prepričava život bračnog para Bušić. To je presjek i ovog vremena u kojem živimo. Ima u njoj dosta videomaterijala, dokumentaristike, a cijela se temelji isključivo na nepoznatim činjenicama tako da svatko tko dođe otvorenog uma i otvorenog srca sam donese zaključak. Neke “još nepoznate detalje” ostavit ćemo publici za iznenađenje.

Knjiga je i detaljna analiza vlasti Kukuriku koalicije i mandata tadašnjeg predsjednika države Stjepana Mesića. Dotičete li se i te tematike?

U kontekstu ima i toga jer priča je općenita. Neću reći na koji način, ali zahvaljujući nekim kazališnim sredstvima zapravo se mogu prepoznati oni koji se žele prepoznati.

Dio priče je, logično, i o Bušićevoj supruzi Julienne Eden Bušić. Igra je Ana Vilenica. Kako je uskočila u rolu?

Sjajno! Ana mi je bila prvi izbor da odigra lik Julienne. Oduševila se idejom, upoznale su se i postale prijateljice. Julianne joj je dosta pomogla u radu na ulozi.

Gospođa Bušić bila vam je tijekom rada na predstavi od velike pomoći da dođete do arhiva u kojima su otkriveni novi materijali o slučaju njezina supruga?

Cijelo vrijeme bili smo u korespondenciji. I doista je nevjerojatno čuti tako iz prve ruke što im se sve događalo u tih gotovo pola stoljeća. Ona je sa Zvonkom prošla emigracijski put, dolazila u Jugoslaviju, bila i u jugoslavenskom zatvoru… i čitav je život zapravo posvetila borbi za neovisnost Hrvatske. Bez obzira na to što je Amerikanka, voli našu zemlju možda čak i više nego Ameriku. Živi u Hrvatskoj, dovela je ovamo svu svoju rodbinu, roditelje i dva brata koji predaju na fakultetu u Zadru. Prva je pisala i objavila roman o silovanim ženama u Vukovaru. Fascinantna žena.

Do sada je bio nepoznat i govor američkog suca koji je Zvonka osudio na zatvor. Sudac je, kazao je u jednom razgovoru Dujmović, rekao izrijekom da Bušića ne smatra teroristom ni zločincem i da s razumijevanjem gleda na njegovu borbu za nacionalna prava svog naroda. Međutim, prekršio je američki zakon i zbog toga mora odgovarati, dodao je sudac. Kakav je vaš osobni stav prema Bušiću, doživljavate li ga kao terorista ili patriota i heroja?

Doživljavam ga isključivo kao patriota i heroja. Kao borca za neovisnu Hrvatsku koji se u totalitarnom režimu usudio dignuti svoj glas. Nažalost, jedino sredstvo borbe u tim vremenima kada se i njemu prijetilo i pokušalo oduzeti život više puta bilo je da pribjegne nekom takvom rješenju. Oteo je avion, bez oružja! Glavni cilj akcije bio je da nitko ne strada i da svjetski mediji objave deklaraciju koju je napisao Bruno Bušić. Većina putnika iz tog aviona kasnije je svjedočila na sudu njemu u korist. Tu je niz fakata koji govore što je i tko je Zvonko Bušić. Istina, on je, da bi bio vjerodostojan i da bi njegov plan imao težinu, ostavio bombu u jednom sandučiću u podzemnoj željeznici, ali s detaljnim uputama kako je deaktivirati. Njemu nije bilo u interesu da ta bomba eksplodira. Američka je policija jako nestručno obavila svoj posao. Postoje iskazi po kojima je bomba pala, kotrljala se… i nije eksplodirala. Eksplodirala je tek četiri sata poslije, 16 km dalje od postaje, u području za demontažu takvih naprava. Procedura deaktiviranja više je puta bila prekršena, nitko nije nosio zaštitnu odjeću, za to postoje dokazi. Veliko je pitanje zašto i kako je ta bomba zapravo eksplodirala i nažalost usmrtila mladog policajca Briana Murraya. Mislim da su uz udovicu i sinove policajca zbog njega najviše žalili baš Zvonko i Julie. Poslije su osnovali zakladu za pomoć toj obitelji stradaloj u tako teškom nesretnom slučaju.

Kako ste došli na ideju kazališno realizirati njihovu priču?

Gospodin Dujmović me pitao može li se napraviti što od tih njegovih tekstova i priča me emocionalno potpuno obuzela. Kasnije sam, čitajući Bušićevu knjigu “Zdravo oko – sjećanja” i Juliannine knjige, ušao u to bez imalo zadrške uvjeren da je to do kraja neispričana priča o hrvatskom junaku u borbi za ideale.

Postoji uzrečica: pokažite mi čovjeka koji u mladosti nije bio socijalist, pokazat ću vam čovjeka bez srca, a pokažite mi čovjeka koji je u starosti socijalist, pokazat ću vam čovjeka bez mozga. Slažete li se s tim?

To je velika istina. Danas se naše društvo dijeli na nepametnu podjelu lijevo ili desno. Postoje jako lijevi ljudi koji jako vole ovu zemlju i žele sve najbolje svakom njezinu stanovniku. Postoje isto tako jako desni ljudi koji zapravo ne vole ovu zemlju i koji je iskorištavaju i gledaju samo kako steći osobnu materijalnu korist. Ova predstava progovara i o jednima i o drugima, upućuje na ideal o kojem je Zvonko ne samo govorio, nego ga je i živio.

Nedavno ste izjavili: “U resoru scenskih umjetnika, ako si Hrvat, voliš domovinu i deklariraš se kao katolik, odmah si zatucani ustaša”. Mislite li da je to stav kojim se vodio i ansambl Gavelle kada se pobunio protiv vaše kandidature za ravnatelja?

Neću reći da je to stav svakog pojedinca ponaosob, ali takva atmosfera kruži u resoru kazališnih scenskih umjetnosti. Imam dojam, a čujem to i od drugih kolega, da se ili moraš pokloniti takvom svjetonazoru ili te nema.

A u vašem slučaju?

Meni je moj ljudski dignitet jedino što imam.

Znači iza vaše kandidature ne stoji politika?

Ne, nikako.

Treba li se politika uopće miješati u kulturu?

To tako funkcionira svugdje, ne samo kod nas, nećemo biti naivni. Ali politika bi tu trebala i može biti puno mudrija. Zapravo nas je ta politika dovela do stadija da se teško mogu ispraviti određene greške iz prošlosti. Sve ovo danas nuspojava je onoga što se radilo prije.

Jeste li odustali od te kandidature?

Vrijeme će pokazati.

Na čemu biste kao potencijalni ravnatelj tog kazališta poradili?

Na međusobnoj toleranciji i odgovornosti. Na repertoaru koji bi privlačio nove gledatelje.

Već devet godina ste slobodnjak… Osobni izbor?

Tu ću se dotaknuti nekih novih problema koje nismo još načeli, a to je pravna država koja ne funkcionira. Ona postoji u zakonu, ali u praksi se događa niz kontradiktornosti. Tu su dobrim dijelom zakazali i naši sindikati i strukovne udruge. Naime, biti slobodnjak u Hrvatskoj je nemoguće jer tržište rada nije veliko, a konkurencija je golema, i to ne samo u granicama Hrvatske, već u granicama neke nepostojeće regije. Ja nemam ništa protiv kolega Srba, Makedonaca, Slovenaca, nikoga, uistinu. Ali činjenica je da mi nismo ista država, da oni žive nekim drugim standardom, da kod njih vrijede neki drugi zakoni i ne vidim da Hrvati idu glumiti u Srbiju ili u BiH. Kolega pak koji dođe iz neke države bivše Jugoslavije i snima hrvatsku seriju potpisuje taj ugovor za puno manja sredstva i samim time mene stavlja u neravnopravan položaj. Tu postoji niz problema koje Kurbaša ne može riješiti.

Koji je plan?

Nanovo je, po ne znam koji put, izabrano novo čelništvo Sindikata glumaca u Hrvatskoj pa ćemo vidjeti. Vidjet ćemo i što će biti s novim kazališnim zakonom, iako ne zna se ni tko ga piše jer ništa nije transparentno. Uglavnom, čekaju se promjene kao suha zemlja kišu.

Dok se čekaju promjene, naši povjesničari i političari svađaju se oko pozdrava „za dom spremni“. Imamo i većih problema.

Imamo, ali najveći je problem i dalje taj povijesni svjetonazor. Čovjek bez svog identiteta je kao stablo bez korijena koje će se nakon nekog vremena osušiti. Mi moramo biti usidreni, imati zdrave temelje da bismo imali zdravu ekonomiju. Kultura je danas prva linija bojišnice. I hvala Bogu da je tako i da više nema rata. Ali mi se moramo izboriti za svoj identitet.

Glumili ste u filmu Pave Marinkovića “Ministarstvo ljubavi” oko čijeg se emitiranja na HRT-u zbog teme udovica iz Domovinskog rata nedavno podigla bura.

Mislim da to nije tema za 2017. Da smo uređena zemlja koja grabi naprijed, to bi bila irelevantna tema, nešto duhovito. Ali danas se kod nas na to s opravdanjem gleda kao na još jednu provokaciju. No i to je benigno u usporedbi s nekim drugim projektima HAVC-a.

Primjerice?

Primjerice s “Ustavom Republike Hrvatske”. U tom filmu podvaljuje se puno toga što nema veze s istinom. Konkretno, smeta mi da je s jedne strane zida sobe u kojoj umire otac glavnog lika slika Pavelića, a s druge strane zida slika Tuđmana. To je jedan primjer, a ima ih puno.

Svojedobno je vaše ime bilo sinonim za sapunice. Ima li što novo na tom planu?

Za sada mi nisu u planu. Ali što se tiče sapunica… nisam zadrti, elitistički kazališni snob koji je otkad se rodio znao da će igrati samo visoko estetski dotjerane predstave eminentnih režisera iz regije, već živim u realnoj Hrvatskoj i želim imati svoj kruh svagdašnji od onoga što mi tržište pruža. Stojim iza svega što sam radio.

Koja bi vam uloga bila ostvarenje osobnih sanjarenja?

I ja bih volio igrati Rikarda III. Možda čak i u HNK.

Kako ste postali glumcem?

Životna intuicija vodila me u tom smjeru. Da nisam upisao Akademiju iz prve, sumnjam da bih ustrajao u tome. Nisam ni čovjek s obiteljskim pedigreom iz glumačkog svijeta. U obitelji sam prvi glumac.

Jaka kreativna crta potakla vas je i na nov vid izražavanja. Sa splitskim umjetnikom Feđom Aaronom Bučićem izrađujete krunice.

Nastojim imati duhovnu dimenziju svog postojanja.

I primijetio sam tu prekrasnu krunicu u vitrini svog prijatelja Feđe kakvu je darovao papi Ivanu Pavlu II. kad je 1994. bio u Hrvatskoj.

Predložio sam mu da je ponudimo ljudima jer to je prekrasan dar. Riječ je o predmetu od iznimno kvalitetnih materijala.

Dijelovi su od lapislazulija, himalajskog safira okruženog cirkonima, križ je od srebra, a posebnost obje – i Isusove i Gospine krunice – jest da su zrna izrađena od kamena s brda ukazanja.

Edicija je ograničena na svega stotinu krunica i ne radim biznis na kojem ću se obogatiti ili osigurati život svojoj djeci.

Kad već spominjete svoje sinove, svjedočimo svakodnevnom iseljavanju mladih. Jeste li vi pomišljali na takav potez kako biste djeci osigurali bolju budućnost?

Nisam. Čovjek treba ostati tu i dati sve od sebe da se stvari pomalo mijenjaju na bolje. Svi govore o ovome ili onome, a pri tome 60 posto ljudi ne izlazi na izbore. Promjena uvijek ide od pojedinca. Moram biti optimističan jer sve drugo nema smisla.

Leave a comment

Zaklina-Design

komunističkizločini.net

Dragovoljac.com

KŠBU

Kamenjar.com

Direktno.hr

Narod.hr

Braniteljski-portal.com

Dnevno.hr

Read previous post:
‘Zadnja sam generacija Udbe, lustracije, čini se, neće biti’

Svjedočanstvo bivšeg udbaša Željka Kekića Pauka na tribini Studentskog pastorala “Pomirenje na temelju istine” Pljesak studenata u prepunoj dvorani studentskog...

Close