Objavljeno: Čet, lis. 11th, 2018

DOMOLJUB VIKTOR KANCIJANIĆ NEMA PRAVO NA SPOMENIK, A KOLJAČI I ČETNICI IMAJU!?

Istarski crveni fašisti predvođeni radikalnim antihrvatski orijentiranim IDS-ovcima i SDP-ovcima ne miruju. Koriste svaku prigodu nabaciti se blatom na sve što je vezano za domoljublje i hrvatsku državotvornost. Dakako, talijanski neofašisti i srpski četnici nikad nisu na meti njihovih napada. Jedina smetnja su im Hrvatska i Katolička crkva. To im je poveznica koja ih drži na okupu.

Najnovija akcija koju su poduzeli u Tinjanu (središnja Istra), sastoji se u pokušaju uklanjanja spomen ploče hrvatskom mučeniku i domoljubu Viktoru Kancijaniću, pripadniku hrvatske emigrantske skupine “Feniks” koja je izginula 1972. godine na području Bosne i Hercegovine. “Sporna” spomen ploča nalazi se na groblju, na privatnoj parceli (grobnom mjestu) i prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske ne bi se smjela dirati, utoliko prije što ne sadrži ništa sporno.

Općinska podružnica IDS-a najoštrije je osudila njezino postavljanje na mjesnom groblju s obrazloženjem:

Riječ je o čovjeku koji je sedamdesetih godina bio pripadnik paravojne postrojbe ‘Planinska lisica’ čiji je cilj bio teroristički čin velikih razmjera protiv civila“ (izjava  Sandija Bančića,  predsjednika Općinske podružnice IDS-a Tinjan), što nema nikakve veze s istinom. (Vidi: https://hrvatskepraviceblog.wordpress.com/2018/10/09/ids-i-sdp-tinjana-namjeravaju-srusiti-tek-postavljeno-spomen-obiljezje-viktoru-kancijanicu-na-tinjanskom-groblju/)

Kancijanić i pripadnici ove skupine nisu bili nikakvi teroristi, a ponajmanje im je bio cilj ubijati civile.

Oni su se kao idealisti zanosili rušenjem zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima i to je njihov jedini “grijeh”. Danas, kad znamo istinu o tom režimu i njegovim stravičnim masovnim zločinima nad hrvatskim narodom (o čemu progovaraju njihovi vlastiti arhivi), još je manje razloga da ove naše domoljube i idealiste odbacujemo i osuđujemo i prihvaćamo komunističke laži kao istinu.

Pokušaj postavljanja spomen obilježja ovom hrvatskom domoljubu i mučeniku spriječeno je 2012. godine zajedničkim snagama SRP-a (Socijalističke radničke partije – Šuvarova partija), mjesnih tinjanskih vijećnika iz redova IDS-a i SDP-a i SABA RH (Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske) Pule.

Spomen ploča je ipak otkrivena 7. listopada 2018. godine (iznad praznog groba, jer još uvijek se ne zna gdje je pokopano tijelo žrtve) i nju je blagoslovio umirovljeni biskup porečki i pulski mons. Ivan Milovan. (Vidi: https://youtu.be/WJmTwc7441M )

I tada samozvani “antifašisti” ponovno dižu glave i koriste iste “argumente”.

Neizbježno se postavlja pitanje: na koji se to antifašizam pozivaju oni koji Hrvatsku mrze iz dna duše i ne mire se ni danas s njezinom uspostavom?

Istina o istarskom “NOB-u”

Evo samo nekoliko rečenica o “slavnoj antifašističkoj borbi” komunista i partizana u Istri koji se nisu usuđivali povesti borbu protiv Talijana i Nijemaca, ali su zato prednjačili u zločinima nad civilima i katoličkim svećenstvom puneći kraške jame leševima.

Taj njihov teror započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave vlasti, neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast.

Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) ovi “antifašisti” su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim bezglavo pobjegli pred njemačkim trupama koje su zbog njih izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Ponovno se vraćaju tek nakon sloma Trećeg Reicha i tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno, iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili svojom.

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, također obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“.Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina Mussolinijeve soldateske i nacističkih postrojbi, poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“ – partizana.

Na udaru je naročito bio katolički kler koji se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.

Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka i najčešće bacanjem u kraške jame-fojbe), te masovni teror nad građanstvom uz grubu silu i medijsku propagandu, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop.

Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata (mnogima se ni danas ne zna groba).

Istrom su krstarile skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je jedina zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile), te onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva. Tako je planski stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klerofašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klerofašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ gotovo bez ikakvih ograničenja kad je u pitanju bio obračun s „narodnim neprijateljima“.

Zar nisu 24. kolovoza 1947. godine komunisti zadojeni bolesnom mržnjom na pravdi Boga zaklali i našeg blaženika, svećenika Miroslava Bulešića, koji je pored mons. Bože Milanovića (kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla) bio jedan od najzaslužnijih što je na Mirovnoj konferenciji u Parizu donesena odluka o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom? Zar nisu oklevetali i samoga mons. Milanovića i Katoličku crkvu u cjelini i nastavili je bezočno progoniti?

To je bila ta njihova “slavna antifašistička borba” i to je naslijeđe na koje se jedino mogu pozivati današnji istarski crveni fašisti. Zločinački komunistički sustav najveće je zlo koje je iskusila ljudska civilizacija i samo tijekom XX stoljeća pobio je oko 150 milijuna ljudi diljem svijeta.

Oni koji zastupaju i brane tu ideologiju na strani su zla i zločina i to svojim postupcima potvrđuju.

Istarski crveni fašisti ni danas ne mogu otrpjeti da se spomene uloga Katoličke crkve i njezine zasluge vezano za sudbinu Istre nakon Drugoga svjetskog rata, nego arlauču na svaki spomen toga (kao u rujnu 2017., primjerice, kad su zviždali, galamili i javno upućivali primitivne pogrde hrvatskoj predsjednici zbog spominjanja zasluga mons. Bože Milanovića).

Jedini pravi i iskreni antifašisti bili su istarski domoljubi – obični ljudi i pripadnici katoličkog klera, a ne komunisti i partizani. I oni su platili najveću cijenu u ratu.

Današnji “antifašisti” u Hrvatskoj legitimiraju se novim pozivima na nasilje, prijetnjama i žalom što nas nisu sve pobili nakon Drugoga svjetskog rata. I sve se to objavljuje u medijima i na društvenim mrežama bez ikakve osude s njihove strane.

Nikad nisu priznali vlastite zločine, pa ni one najmonstruoznije (Hudu jamu, Macelj, Jazovku, zločine Križnog puta i Bleiburga). Naprotiv, pravdaju ih i pljuju po žrtvama na najvulgarniji i najprizemniji način.

I sve je to “antifašizam” i “humanizam” – na koje oni polažu ekskluzivno pravo, stavljajući se u ulogu “zaštitnika” društvenih vrednota koje su do jučer brutalno gazili i tutora čija predavanja i lamentacije o “ljudskim pravima”, “demokraciji” i “slobodi” slušamo iz dana u dan već više od 70 godina.

Nema onoga što oni nisu u stanju izokrenuti svojom propagandom.

Talijanski neofašisti i četnici im ne smetaju!?

 “Dičnim” istarskim “antifašistima” ne smetaju (niti su im ikada smetala) posezanja talijanskih neofašista za dijelovima hrvatskog priobalja, otoka i Jadrana i ostaju već 70 godina nijemi na to. Ne smetaju im ni četnici, oni koji su 90-ih godina rušili Hrvatsku i etnički je čistili, pa ni njihovi spomenici na koje nailazimo diljem nekadašnje “SAO Krajine”.

Kad se prije nekoliko godina u javnosti podigla prašina oko nadgrobnih spomenika dokazanim četničkim koljačima i zločincima (primjerice, u Borovu Selu), odgovor je prozvanih bio kako je riječ “o spomenicima koji su podignuti na grobnim mjestima u vlasništvu fizičkih osoba“, te da se sukladno poštivanju privatnog vlasništva isti ne smiju dirati.

Vrijedi li ovaj argument i za brata pokojnog Viktora Kancijanića, jer na grobnom mjestu koje je uredno kupio podiže spomenutu spomen ploču?

Usporedimo izgled i napise na spomenicima borovo-selskim krvnicima Vukašinu Šoškoćaninu, predvodniku masakra nad našim redarstvenicima 2. svibnja 1991. (koji je sam na TV Novi Sad i TV Beograd 6. svibnja 1991. godine u emisiji uživo “Srbi u Hrvatskoj – proleće ’91.” izjavio: “Ubio sam 6 ustaša, a ako Bog da, ubit ću ih još 606“) i četniku, pripadniku odreda Mirka Jovića (“Dušan Silni”), Vojislavu Miliću koji je poginuo u vrijeme istoga masakra u Borovu Selu, s onom spomen pločom postavljenom u znak sjećanja na našeg mučenika Viktora Kancijanića, pa sami izvucimo zaključak.

Za one koji ne čitaju ćirilicu, evo prijevoda s nadgrobnih ploča, najprije Vukašina Šoškoćanina:

“Ovde počiva Vukašin-Vule Šoškoćanin tragično preminuo u talasima Dunava u 32.g. života 15. maja 1991. komandant odbrane Borova Sela.

Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991. godine.

I sada gledam Borovo rođeno selo moje, braću i sestre i srpske borce moje. Bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje”

(Izvor za fotografije: https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436; https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436

Na drugom spomeniku (četniku Vojislavu Miliću – koji je došao ubijati po Hrvatskoj iz Srbije), piše:

“Na ovom mestu 2. maja ’91. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu

M.Z. 2. MAJ BOROVO”

I ispod toga, na kamenom motivu isklesane otvorene knjige stoji:

“NA KOREJI KRAJ DUNAVA LEVO/ULAZAK JE U BOROVO SELO/GDE SE MUTNI SASTAJU OBLACI/TU PADOŠE KRAJIŠKI JUNACI/ŽIVOTE SU DALI ZA SLOBODU/ZA SLOBODU SRPSKOME NARODU

SLAVA MU

ĆELESI ORK BELI ORLOVI BOROVO”

(Opširnije: ; https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436)

Kako je vidljivo, krvnik Šoškoćanin je srpski nacionalni junak kojemu se pišu hvalospjevi (usput se svojata dio hrvatskog državnog teritorija kao “srpska zemlja”), Mjesna zajednica Borovo nazvana je po masakru 2. svibnja 1991. godine (da se ne zaboravi – budući da je to za njih junački čin), a Omladinski rukometni klub (u čije ime je napisana posveta u vidu stihova) po četničkoj paravojnoj postrojbi “Beli orlovi” – zločincima koji su u Hrvatskoj upamćeni po zlu i masovnim zločinima.

Pogledajmo sad tekst sa spomen ploče Viktoru Kancijaniću koji je vidljiv u naslovnici ovog članka.

Svaki komentar je suvišan.

Eto, to je naša stvarnost!

Republika Hrvatska štiti spomenike četnicima i dokazanim zločincima kao “pravo obilježavanja grobnog mjesta” – iako se time otvoreno veliča zločin i bez ikakve sumnje krši sam Ustav ove zemlje, a spomen ploča hrvatskoga idealista, emigranta Viktora Kancijanića koji nije bio ni ubojica ni terorist, na groblju u Tinjanu je nepoželjna!?

Kao da smo u 1946-oj, a ne u 2018. godini.

SRAMOTA je preslaba riječ za ovo što nam se događa.

 

Zlatko Pinter

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

Read previous post:
VIDEO ‘R.I.P. Democracy BiH’: Počeo skup u Mostaru zbog načina izbora Željka Komšića

Prosvjedna šetnja 'R.I.P. Democracy BiH' održava se u Mostaru zbog načina izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića koji je...

Close