Objavljeno: Čet, lip. 14th, 2018

NEOBIČNA ISPOVIJED MILANA MARTIĆA: ‘Tražio sam da se za Oluju tuče Zagreb, a moji su me izdali!

NEOBIČNA ISPOVIJED MILANA MARTIĆA: ‘Tražio sam da se za Oluju tuče Zagreb, a moji su me izdali! Najviše Milorad Dodik’

Ma koliko bio moralni obilježen, i osuđen za teške ratne zločine, njegova ispovijest pred uhićenje i odlazak u Haag, vrlo je zanimljiva jer iznose nove pojedinosti o značajnim datumima iz hrvatske povijesti. To je viđenje osuđenog ratnog zločinca, i podložno je provjerama, ali ga svako treba razmotriti.

Milan Martić (Martići pokraj Knina, 18. studenog 1954.), srpski ratni zločinac, nekadašnji ministar unutarnjih poslova i predsjednik nepriznate tzv. Republike Srpske Krajine.

Bio je jedan od glavnih vođa pobune dijela Srba u Hrvatskoj i zapovjednik srpskih snaga u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskoga rata.

Kada je 1990., nakon prvih demokratskih izbora na vlast došao HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom, Martić postaje zapovjednik svih policijska postaja koje su otkazale poslušnost hrvatskoj vlasti.

U suradnji s Milanom Babićem, tadašnjim načelnikom općine Knin i Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, proglasili sue ratno stanje i postavila barikade na svim cestama oko Knina. Barikade su čuvali pobunjenički ekstremisti koje je sama milicija naoružala. Taj je događaj poznat kao Balvan revolucija i otpočeo je 17. kolovoza 1990.

Nakon oslobađanja zapadne Slavonije za odmazdu naredio je raketiranje Zagreba u kojem je poginulo 7 civila i time se osobno pohvalio pred kamerama Radiotelevizije Srbije što je kasnije poslužilo kao glavni dokaz tužiteljstva za ratni zločin. Osim Zagreba, odgovoran je i za raketiranje Karlovca i Jastrebarskog.

Nakon Oluje, u kojoj su hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja, pobjegao je iz Hrvatske i većinu se vremena skrivao BiH.

Optužen je po 19 točaka za zločine protiv čovječnosti i kršenje običaja i zakona ratovanja. Predao se Haagu 15. svibnja 2002., nakon što su ga srpske vlasti bile prisiljene izručiti.

Tužiteljstvo Haaškog suda je tražilo doživotni zatvor, a 12. lipnja 2007. osuđen je na 35 godina robije. Kazna je u žalbenom postupku potvrđena i Martić trenutno kaznu izdržava u Estoniji.

Ma koliko bio moralni obilježen, i osuđen za teške ratne zločine, njegova ispovijest pred uhićenje i odlazak u Haag, objavljena u Nedjeljnom telegrafu i na web stranici Krajina force, vrlo je zanimljiva jer  iznose nove pojedinosti o značajnim datuma iz hrvatske povijesti.

Naravno, to je viđenje Milana Martića, osuđenog ratnog zločinca, i podložno je provjerama, ali ga svako treba razmotriti:

Četiri godine znali su ga kao Dragana. Živio je u kući na kraju sela, s jednom sobom, kuhinjom i kupatilom. To mjesto nije napustio nijednog trenutka za četiri godine. Jedino što je s trijema kuće mogao vidjeti bio je potok s desne i nekoliko stabala voća s lijeve strane. 

Te nedjelje, 21. travnja, selo u Šumadiji je doznalo da njihov povučeni, šutljivi susjed nije Dragan, rasijani umjetnik, čovjek koji se slučajno dobro razumio u ratovanje i koji im je davao umirujuće savjete za vrijeme bombardiranja, nego Milan Martić –  osobno.Posljednji predsjednik nekadašnje Republike Srpska Krajina i treći po redu medu najtraženijim “ratnim zločincima”, po slobodnoj procjeni Carle del Ponte.

Tog dana posljednji smo vidjeli Milana Martića pre njegovog odlaska u Hag. Sjedio je na tremu kuće u društvu jednog mještanina. Nismo ga prepoznali. Znatno mršaviji, u izlizanoj trenerici i klompama, bez brkova, s naočalima bez dioptrije, pre bi podsjetio na bilo koga drugog nego na sliku krajiškog vojskovođe u maskirnoj uniformi, kakvog ga pamtimo.

Pokušavao je da objasni zbunjenom susjedu:

– Znaš, to ti je kao u vrijeme svinjokolja… Ja sam na redu…Dva-tri dana prije našeg dolaska, Milan Martić je saznao da je došao kraj skrivanju. Njegova mirnoća pokazivala je da je točno vjerovanje da je i najgora izvrsnost bolja od neizvjesnosti. Izabrao je – otići će u Haag. Bježati više nije imao kuda, a nije ni htio.

Prije odlaska u Haag želio je ispričati  sve ono sto mu se događalo posljednjih sedam godina, od trenutka kada je kao vođa krajiških Srba pokušao da obrani Kninsku tvrđavu, do casa kada se obreo u pomenutom selu, napušten od svih, osim najuže porodice i tri-četiri prijatelja, bez kojih bukvalno ne bi imao što jesti. Bivši predsjednik RSK provodio je svoje posljednje dane na slobodi u najvećem siromaštvu.

Ovo je ispovijest čovjeka koji je optužen za ratne zločine zbog nekoliko granata koje su pale na Zagreb u trenucima kada su gorjeli Okučani, Stara Gradiška, a onda i Knin, Benkovac, Petrinja, Glina, dok je hrvatska policija prala krv s puta kojim su bježale izbjeglice…Odmazda – reci će Carla del Ponte. Posljednje sto mu je preostalo u pokušaju da zaustavi “Bljesak” i “Oluju” – reći će Milan Martić.

– Zlo me je zateklo na mjestu policijskog inspektora. Ono što nam je Hrvatska nudila bilo je samo zlo. Sada vidim da je Krajina bila samo moj nedosanjani san, da je nikad nisam ni doživio u pravom smislu.

Ono sto je moj duhovni otac Jovan Rašković zamislio Hrvati nikad nisu prihvatili, a nažalost ni matica Srbija, koja se s njim grubo obračunala kada mu nije dala da ostvari onu politiku koju je bio odredio za Srbe u Krajini. Jovan je shvatio da možemo da opstanemo samo uz moćne. Lobirao je kod američkog veleposlanika Zimmermana, putovao u Ameriku da se bori za našu ideju – teritorijalnu autonomiju. Da ga je neko podržao u Srbiji, uspjeli bismo da ostvarimo svoj san. Ovako, ovdje smo gdje smo, a ne može gore.

Sve je počelo u rano ljeto 1991…

– Nisam mogao gledati kako na naše policajce kače ustaške simbole. To nije mogao prihvatiti nijedan ponosan čovjek. Pobunili smo se, obratili se matici s molbom da nas zaštiti. Nismo htjeli vjerovati da nas je ona izdala, svjesno smo nastavili da živimo u zabludi do posljednjeg trenutka. Srpski narod nije imao kuda. Ustao je da brani svoju policiju. To se valjda nikad nigdje na svijetu nije dogodilo, da narod brani policiju. Pred našim očima bile su jame Jasenovca i Jadovna, to nas je pokretalo. Tuđman nije krio svoje namjere, on je želio NDH, a mi smo naivno vjerovali u SFRJ i JNA.

Nikad se nismo borili za “Veliku Srbiju”, samo smo htjeli ostati u Jugoslaviji, bilo kolikoj. Samo smo željeli da ostanemo tamo gdje smo rođeni. U toj funkciji ja sam stao na čelo policije.

Počeli smo se boriti kako smo znali i umjeli, ali, nažalost, od matice u koju smo se zaklinjali nismo prihvaćeni. Kada vise nismo imali kud, iz Beograda smo čuli poruku: Mir nema alternativu. Srbija nije u ratu. I nije bila. Bile su samo grupe dobrovoljaca, nikad vojska pod organiziranom komandom. Kada vratim film, ni dan-danas ne mogu da vjerujem da je tako nešto moglo da se dogodi, da matica izigra svoj narod. Nasa najveća životna greška je sto smo vjerovali svojoj matici.

Sve do 1994. Martić je bio na čelu krajiške policije. Za to vrijeme, Srbi u Hrvatskoj nisu zauzeli ni jedno jedino čisto hrvatsko selo, i to nitko ne može da dokaze. Srpska policija bila je isključivo u odabrani srpskih etničkih prostora. U prilog tome govori i činjenica da, osim Martića, nijedan krajiški politički lider nije na haškoj optužnici. A i njega terete zbog granatiranja Zagreba, ne zbog ubijanja i protjerivanja hrvatskog stanovništva iz njihovih sela.

Godine 1994. Martić postaje predsjednik RSK. Pobijedio je svog prethodnika Milana Babića. Krenule su glasine da je pobjeda namještena, da ga je postavio Milošević, jer je “slijepi poslušnik” Beograda. Prebrojavanja, međutim, pokazuju da je imao oko 5.000 glasova vise od Babića.

– Točno je da se pričalo da su mi sredili pobjedu jer sam Miloševićev čovjek koji bespogovorno sluša naređenja. Točno je i da me jesu podržavali. Ali, nije točno da su mi namjestili pobjedu i nije točno da sam slušao Miloševićeve naredbe. Kamo sreće da nisam ušao u te izbore. To mi je najveća greška u životu. Nisam želio vlast, nisam želio sve ovo… Situacija me je izbacila na čelo tih dešavanja. Naivno sam vjerovao u priču da ćemo se ujediniti sa Srbijom, da će postojati neka krnja Jugoslavija. Prevario sam se. Kada sam postao predsjednik vidio sam da od svega za sto sam se borio neće biti ništa.
Krajina je prodata.

Deceniju poslije vidjelo se koliko je Jovan Rašković bio u pravu. Na njegovu sreću, nije doživio da vidi kako mu se srušio san. Njegovo političko čedo Milan Martić, nekoliko godina kasnije, bukvalno se probudio u trenutku kada mu se rušio san. Pad Krajine 4. kolovoza zatekao ga je na spavanju, bas kao i mnoge druge Krajišnike koji te 1995. nisu željeli vjerovati da je Krajina prodana i da za samo tri dana u Kninu neće biti ni “srpskog uha”.

– Očekivao sam da će nas napasti, ali kada – nisam znao. To prvo bombardiranje 4. kolovoza zateklo me na spavanju. Djeca su bila sa mnom. Morao sam ih danima pokazivati Kninjanima, jer su kolale priče da je cijelo rukovodstvo s porodicama pobjeglo. Tjerao sam ih da se igraju s drugom djecom i kada im se nije igralo.

Nažalost, veći dio vlade je već mjesecima, još od “Bljeska”, bio u Beogradu.

Dakle, probudile su me granate. Istrčao sam napolje poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim ocima zabilo u zid pored. Sišao sam u podrum u pokušaju da stupim u kontakt s komandom, da organiziramo obranu. Nisam znao da je sve bilo izrežirano. I pored toga, prvog dana odabrane, bili smo u superiornom položaju. Hrvati su bili prodrli samo na Dinaru i Velebit. A onda sam dao naredbu da se civili povuku jer mi je pred očima bila slika Zapadne Slavonije.

Knin je bio neprekidno bombardiran. Nije moglo da prođe ni pola minuta, a da negdje ne eksplodira granata. Želio sam da civili napuste grad. Nisam dao naredbu za povlačenje vojske. To je neko uradio meni iza leđa. Vojska me je ostavila na spavanju, nisu me ni probudili. Bio sam okružen u Kninu bez vojske, vlade, civilne obrane…

Pokušao je da kontaktira Beograd. Jedina poruka koju je čuo bila je: “Ne tuci Zagreb!”

Iz Beograda mi je, preko Milana Babića, koji je već mjesecima bio u Beogradu, sugerirano da ni slučajno ne tučem Zagreb. Postojala je samo jedna briga u Beogradu – ne tuci Zagreb. A u tom momentu NATO je bombardirao naše položaje. I meni nije preostalo ništa drugo: naredio sam da se granatira Zagreb, da se koliko-toliko ublaži napad.

Ali, shvatio sam da me komanda ne sluša. Uzalud sam ponavljao da tuku, Mile Mrkšić je već bio ispoštovao naredbu iz Beograda i povukao raketne sustave. Onda sam na HTV čuo poziv “pučanstvu” da može napustiti skloništa jer “četnici” nemaju domet. Bio sam skamenjen, svi su mi igrali iza leđa. 

Mrkšićevo “razumem” bilo je “pričam ti priču”. Shvatio sam da sam komandant bez vojske. Tumarao sam pješice kilometrima pokušavajući naći komandu, moleći ih da zaustave vojsku. Uzalud. Konačno sam shvatio da je Krajina predata.

Niko iz Beograda čak nije ni pokušao da se u međunarodnim krugovima pozove na famozni plan Z4, koji su krajiški Srbi prihvatili pred hrvatsku operaciju. Naime, Milan Babić je u Beogradu već bio stavio potpis na taj papir koji Srbima nije davao skoro ništa i s čijim prihvaćanjem se Martić nije slagao.

– Plan Srbima nije davao ništa osim dva kotara – Kninski i Glinski. Sve ostalo je dobrovoljno trebalo vratiti Hrvatskoj.

Sijao kukuruz i gajio svinje

Martić je posljednji napustio Krajinu. Onda je prešao u RS, prikupio ono malo vojske koja je bila uz njega u jedan bataljun i stavio se na raspolaganje u obrani RS, koja je tada napadnuta sa svih strana. Tu je proveo skoro mjesec dana čekajući da se dogodi čudo i da se vojska vrati u Krajinu. Kada je video da se čudo neće dogoditi i da je vrijeme da se oslobodi iluzija, došao je u Banjaluku.

– Bio sam u teškom psihičkom stanju. Mjesec dana nisam znao gdje su mi žena i djeca, koji su otišli u koloni. I takav sam smogao snage da se borim, bar za RS. U Banjaluci sam ostao sve do Daytonskog sporazuma.

U to vrijeme RS su još vodili Karadžić i Mladić. Bosanski Srbi su osjećali grižnju savjesti sto nisu vise pomogli Krajišnicima u obrani pa su se, u pružanju gostoprimstva Martiću i njegovim izbjeglicama, pokušavali iskupiti.

– Karadžića, Krajišnika, Mladicća, i cijelo rukovodstvo doživljavao sam kao bracu. U to vrijeme svi smo shvatili da smo ostali sami, da je Srbija digla ruke od nas. Radovan mi je pomogao. U porušenim selima podigli smo stotinjak kućica za izbjeglice s Banije i Korduna. Srbiju vise nitko nije spominjao…

U to vrijeme, javnost se pitala što je s liderom Krajine. A on je bio u Banjaluci, povučen, baveći se poljoprivredom.

– Živio sam na selu. Našao sam neku napuštenu zemlju gdje sam zasijao kukuruz i počeo uzgajati svinje. Ruke su mi bile žuljevite, ali bio sam miran, nisam molio za milost. Bio sam bez novca, bez ičega. Svojim primjerom pokazivao sam Krajišnicima kako se moraju boriti, kako ne smiju da izgube dostojanstvo. Nije mi bilo teško, navikao sam u selu Žagrovići kod Knina, gdje sam rođen, a od toga siromašnijeg kraja nema. Mnogi Krajišnici su slijedili moj primjer. Bilo je mnogo napuštene zemlje.

Šumadinci vratili vjeru u ljudeA onda je došao rascjep u SDS. Milorad Dodik je došao na vlast. S njim i nove nevolje za Milana Martića, za koga vise nije bilo sigurno u Banjaluci. Morao je tražiti novo utočiste.

– Dodik je otvoreno rekao kako bi me, čak i da mu nije obaveza, iz osobnog zadovoljstva izručio Haagu. Bio je to znak da moram dalje. Doživio sam još jedno razočaranje, opet sam bježao od Srba. Na farmi su ostali moja supruga i dvoje maloljetne djece, a ja sam se nekim tajnim kanalima prebacio u Srbiju. I došao sam ovdje, u selo u Šumadiji. Primili su me kao svoga, pod lažnim imenom – Dragan.

Zahvalan sam mojim komšijama do groba zbog načina na koji su me prihvatili. Oni su mi vratili vjeru u ljude i u srpstvo. Nikad nitko nije posumnjao tko sam, a čak i da jesu, nisu to nikom rekli. Štitili su me. Do posljednjeg svog slobodnog dana za njih sam ostao – Dragan.

Kada prebira po sjećanjima kako je provodio posljednje četiri godine, vrijeme u kome mu je svaki dan bio isti, najviše je mislio na Haag.

Opuštanja nije bilo, osjećao se kao progonjena zvijer, bas kao sto su se njegovi neprijatelji i nadali.

– Jedno vrijeme sam vjerovao da će u Srbiji prevladati neka struja koja neće dozvoliti izručenja građana Haagu. Ova vlast je, međutim, podlegla pritiscima, prekršila Ustav i našao sam se u situaciji za koju sam vjerovao da se neće dogoditi. Ne želim da optužujem nikoga, ni staru, ni novu vlast. Mogu samo žaliti sto smo potpuno prihvatili pritisak zapadnih sila i sto vise nema nikakvog otpora.

Kada sam vidio kakvo je stanje, razočarao sam se, ali sam shvatio da nemam više nikakve alternative. Ne mogu sebi dozvoliti da se skrivam po pećinama. Ne mogu se ubiti kao Vlajko, zbog djece, iako bi to za mene bio najlakši put.

Svjestan sam da nisam ratni zločinac. Jedina moja greška je sto sam nevin. Koliko sam ja ratni zločinac znaju moji Krajišnici, koje volim više od svega. To znaju moje komšije iz Žagrovića, koje vise nikada neću vidjeti. To zna moj narod koji je doživio najveća poniženja, a koji je i dalje ostao najdostojanstveniji dio srpstva, iako živi gore od apatrida.

Dok čeka da ga odvedu, Milan Martić kreči voćke, srednje baštu, trudi se ne misliti o tome. A kada misli, onda pada u najdublju tugu koja se da zamisliti:

– Ne spremam obranu. Vjerujem da su presude već napisane. Neću se braniti sam, kao Milošević. Moja obrana neće biti ničija kazna. Volio bih da me brani neki advokat iz Krajine. Ali, sve je uzalud. Čeka me doživotna robija. Mene više nema tko spasiti. Možda, kada bi Rusija stala na noge… Kada bi se ugasio taj sud nepravde, stvoren da sudi Srbima… Ali, ja to neću doživjeti.

Kada bih samo znao da će moje tamnovanje donijeti neku korist za Krajišnike to bi me usrećilo. Zbog toga bih pristao i da budem strijeljan. Ako će ova moja žrtva da bilo što pokrene s mrtve točke, onda mi je zadovoljstvo da odem. Nažalost, znam da će moja žrtva biti uzaludna. Jedina utjeha mi je što ljudi koje volim znaju da nisam kriminalac ni zločinac. Sva moja krivica je što sam ostao vjeran svom nacionalnom ponosu. Živio sam životom sveca.

Autor: MP/Foto:icty

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

Read previous post:
Istina o Istanbulskoj: Biskup Vlado Košić predvodio Svetu Misu na zagrebačkim Šestinama

Zajednička Sv. Misa za sve volontere, koordinatore i podupiratelje inicijative „Istina o Istanbulskoj“, održana je večeras sa početkom u 18,30 sati...

Close