Published On: Pet, pro 28th, 2018

“OPERACIJA ALFA 91” – MOGUĆI “PRVI BLJESAK”

Operacija “ALFA 91”, sa zadaćom čišćenja područja oko Pakraca i šire okolice, hrvatske oružane snage krenule su u okršaj s puno brojnijim srbočetničkim snagama, potpomognutim s pripadnicima tzv. JNA, te raznim korpusima iz Srbije i Republike Srpske. O naoružanju da i ne pričamo, te čak i boljim položajem terena. Od 26. – 29. 12. godine operacija je u početku dala jako pozitivne rezultate. Bolje rečeno bila je to rasturačina neprijatelja, bježanija, uzeli smo maha. Na dan 27. 12. 1991. godine zauzeta je linija od Brusnika – Kraguja – Gavrnice – Japage – te djelom Šeovice, kao preduvjet za sutrašnje daljnje napredovanje. Moram napomenuti, da već i zbog protoka godina i još nekih uvijek ne potvrđenih priča, ovo je moje gledište, stoga ako nešto i napišem, moguće da ću u nekim detaljima biti šturiji, a većinu priče stavljam na grupu koju sam predvodio. Kako sam nazočio razgovoru zapovjednika, znali smo da odlazimo u Šeovicu dokle god dublje možemo ići, te da se idući dan sprema, odmah od jutra, artiljerijska priprema, a nakon toga daljnje čišćenje i potiskivanje neprijatelje, odnosno zauzimanje koridora sve do Save. Okučani, pa Nova Gradiška, teško mi je o tome pisati, to ću prepustiti braniteljima koji su se borili na toj liniji. Zadnja kuća gdje smo se smjestili bila je odmah u blizini raskrižja. To je bio dio postrojbe koju sam vodio, većinom policajci iz Pitomače, kuća do njih zauzeo je ostatak postrojbe. Držali smo kuće s lijeve strane ceste. Dok je ostatak bio s desne strane (od strane Pakraca). U  noći više nismo znali kojim putem je neprijatelj dao petama vjetar. U kući u kojoj smo bili bilo je još pripadnika vojske, tako da smo bili kao u konzervi. Noć je protekla koliko toliko u miru, bilo nešto sporadične pucnjave iz pješačkog naoružanja. Za zapovjednika cjelokupne postrojbe, u Bjelovaru, određen je xy iz Čazme, čovjeku kojem je to bio prvi teren. Cijelu noć nisam spavao, razmišljajući o sutrašnjem danu. Omanovac, ne poznavanje terena, nismo imali informaciju od prilike gdje su agresorske snage.  Ujutro 28. 12. umjesto naše artiljerije, koja je izostala, srbočetničke snage počelu su sa svojim djelovanjem.  Očekivali smo nakon toga odmah pješadijski protunapad, jer u daljini su se čuli tenkovi. Taj dio je izostao. Naš zapovjednik s nekolicinom napušta Šeovicu i dogovorno zapovjedništvo preuzimam ja (bez ukaza). Pa je odmah i dogovor, ako nema pomaka do podneva, napuštamo Šeovicu, jer još jednu noć nećemo izdržati, jer za pregrupiranje neprijatelja bilo je dosta vremena. Nema naše artiljerijske pripreme, ali u Šeovicu dolaze dva kamiona naših suboraca (pripadnici 76. samostalnog bataljuna). Napravili su katastrofalnu grešku što su stali na raskrižju, iskočili iz kamiona i nisu se maknuli sa čistine. Uslijedile su mislim 4 minobacačke mine, a kako sam bio nekih 30-tak metara dalje od njih, gledao sama “Hrvatsku ružu”. Tako sam nazvao to stradavanja naših suboraca. Popadali su po asvaltu, baš kao rascvjetala ruža. Pet mrtvih i 2o i nešto ranjenih. Peti poginuli bio je iz moje postrojbe, Zlatko Begović – Plata, u onoj zadnjoj kući, nekim slučajem išao je na bunar i dobio jedan jedini geler direkt u srce i odmah preminuo. Moram priznati da je tog momenta nastao kaos. Izvlačenje, pomaganje ranjenima, ali i bojaznost da opet nešto ne dobijemo iz zraka. U svemu tome, do sada nisam izdvajao imena, ne bi htio nikoga izostaviti, ali spomenuti ću svog prijatelja Zdenka Ferenčaka Ferija. Oboje smo bili na ulici kada su dečki stradali. On je nešto izvodio s nekom papigom, no stavio je ruku u desni džep i izvadio raspucali upaljač, potom i geler, a kad mi je pokazao rupu na džepu, odvalio sam mu šamarčinu. Ljut, bijesan, od samog jutra ništa ne ide po planu, bio je to izljev gnjeva, ali više i bojazan da još netko strada, jer znali smo da se po otvorenom nemamo što puno kretati jer smo bili kao na dlanu. Feri, sory. Preko role slušam da je jedan dio naših snaga na lijevom boku “propustio”, te da je izviđački vod upao u zasjedu. Ima mrtvih i ranjenih. Od “Babe”, Naila Brulića, tog trena zapovjednika PP Pakrac, traži se pomoć za izvlačenje, što je odbio. Borba traje, ali on neda da se krene u izvlačenje. Po pucnjavi pokušavam odrediti gdje bi bili, možda Kraguj ili bliže. Zovem bazu da puste nas s nekih desetak ljudi da krenemo odozgo u pokušamo pomoći, ali nisam dobio dopuštenje, da sam točno znao lokaciju ne bi ni tražio Babu da me pusti. Na kraju nekako su se izvukli uz gubitke, mrtvi i ranjeni. To izvlačenje trajalo je kao vječnost, samo slušajući preko role. Kucnulo je i podne (puno godina kasnije sam doznao da se linija puno ranije povukla, a mi ostali najistureniji i najduže držali desni bok) prema dogovoru slijedi povlačenje. Opet zovem bazu i pitam kuda se možemo povući. Spominje mi neku ribu ORADU, koordinate, a ja psujem da se može j…., jer nemam niti karte niti šifranik, pa onda po vlastitom nahođenju. Došli smo do Japage, mislim da je bila trgovina u pitanju (sjećam se po sanducima), grupa se razdvaja. Spuštanje prema bolnici livadom, vjerojatno minsko polje ili cestom prema Gavrinici, ali upozoravam da se krenulo tenkovima i pješadijom. Večina se spušta po livadi, a manji dio je išao cestom. Bacale su se stvari, sve nam smeta, četnici pokušavaju, tj. otvorili su paljbu po nama, ali spasila nas je konfiguracija terena. Gazim i pazim, a onda odjednom preko role: “Šeki, javi se, ovdje MZ”. Ma tko me sad j…., dok ne znam hoću na što nagaziti ili ne. Javim se, neke čudne šifrirane poruke i skužim tko me zove. Navodi nas prema nizbrdici, spustili smo se ni sam ne zanam gdje. Oko nas polje neobranog kukuruza i u daljini vidim pretrčavanje dvojice u maskirnoj odori. Pitam dečke, jesu li naši ili čede? Nitko nije siguran, jer tu bi trebali biti naši. Odustajem od pucanja. Krećemo prema brdu, na neku ulicu nismo prošli par metara iza ugla vidi se tenkovska cijev. Ostali smo na otvorenom, a tenk zaokreće prema nama. Ni manje ni više “84-ka”, a mi imamo samo tromblone. Skrivamo se u neke podrume i gubim kontakt s mojim prijateljom MZ. Jedan dio suboraca, ušao je neku kuću (gostionica) i dobiju tenkovsku minu. Izletjeli su na drugu stranu od detonacije, ali srećom nikome ništa. Sad svi zajedno glavinjamo Pakracom, spuštamo se do baze, kod Robne kuće, te tu dolazim u sukob s Babom uz podršku mojih suboraca. Babu znam od ranije i znam da je i ranije imao svoje bisere, ali ovaj puta stradali su ljudski životi. Koordinacija, boli glava. I ne znam kako je ta svađa išla, osim što su smirivali. Kako i pod kojim okolnostima ostajem u bazi, iskreno ne sjećam se. Ili je Babo to zapovjedio ili sam odbio više njegove zapovjedi. Dečki su otišli smijeniti raniju ekipu, te tu vidim svojeg prijatelja M.Z. koji mi u Pakracu nije htio reči zašto me zvao i da je to bilo bitno. Kad sam se vratio kući onda mi je ispričao da su na svom položaju imali složena tri garonje i da je Babo zapovjedio da tko god ide iz pravca Šeovice, pucaju. Toliko o zapovijedima. Slijedeći dan, 29. 12. bio je još pokušaj Marijana Kuhlavija – Foke, da se preko Pakračkih vinograda pokuša vratiti na dan ranije naše položaje, ali tom prilikom je poginuo. U Brusniku, pripadnici 127. virovitićke brigade upadaju u četničku zasjedu, a njih 12 je poginulo, masakrirano, a kako su izgledali bolje da ne pišem. Pišu da smo gubitnici u akciji “ALFA”, činjenica je da smo imali velike gubitke, nisu ni čede bolje prošli, činjenica je da smo vraćeni na početne položaje, ali smo dokazali da se “Bljesak” mogao odraditi i 1991. godine, ali netko je odigrao svoju partiju šaha.

Izbjegavao sam koliko sam mogao postrojbe, imena, samo u onoj mjeri da priča ima svoju kronologiju. Dozvoljavam da sam negdje možda pomiješao vremena ili mjesta, no o operaciji “ALFA” ni Ante Nazor nema puno podataka, mada sumnjam u to, već zbog gubitaka i loše vođenoj akciji o ovoj akciji malo se piše. Zato imamo nekoliko verzija i to je dobro, ja recimo mogu pisati o Šeovici, ali ne mogu o recimo Brusniku. A sve zbog poginulih i ranjenih. Mrtvim suborcima, vječni spokoj, a nama preživjelima, jedna zadaća, da svi zajedno sjednemo i napišemo jedinstvenu priču o operaciji “ALFA”.  Ovo nije samo moja priča, nego i mojih suboraca (malo peru emocije), a njima hvala, znaju zašto.

Pratite me

Dražen Šemovčan Šeki

Dragovoljac DR, HRVI, odlikovan za ratne zasluge u Zapadnoj Slavoniji (Pakrac – Lipik – Daruvar), umirovljeni viši policijski inspektor. Godinama se bavi problematikom hrvatskih branitelja, trenutno predsjednik Udruge hrvatskih branitelja RH-a te jedan od glavnih urednika i voditelja na Braniteljskom radiju RH.
Dražen Šemovčan Šeki
Pratite me

Leave a comment

Read previous post:
Propala prodaja izraelskih aviona F-16 Hrvatskoj?: “Praktički, taj je posao mrtav”

Američki ministar obrane James Mattis odbio je zamolbu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua za ublažavanjem američkih uvjeta za prodaju 12 izraelskih...

Close