Published On: Sri, srp. 10th, 2019

Plenković postaje najtragičnija figura suvremene hrvatske političke povijesti

Dok se Hrvatska bavi Kuščevićem i post-Kuščevićem, a predsjednik Vlade Plenković posve dezorijentirano ponavlja mantru o vrhunaravnom cilju predsjedanja Europskom Unijom, što predstavlja praktično jedinim smislom postojanja hrvatske države i za što je kaže dobio punu suglasnost od već nepopravljivo tragičnog HDZ-a, nastavlja se tragično i izdajničko tezgarenje hrvatskim morem i kopnom, a gotovo bez odjeka prolazi objavljena informacija o teškom zlodjelu ministrice vanjskih poslova Pejčinović-Burić, koja je prema dostupnim i ozbiljnim svjedočanstvima falsificirala državne dokumente u sudskom sporu, te time pokušala prevariti ovlašteni Sud. Ovakve državne dezorijentacije i vrlo vjerojatno svjesnoga uništavanja svega čega se dotaknu ti ljudi, teško da suvremena politička povijest pamti.

Informacije o prvom saslušanju pred Sudom Europske unije u Luxemburgu u sporu između Hrvatske i Slovenije zbog nadležnosti Suda na arbitriranje o arbitraži koju je hrvatski Sabor poništio kao nevaljalu, svode se na izjave Andreje Metelko- Zgombić, koja hrvatsku javnost uvjerava da će sudovanje proći u redu i u interesu Hrvatske. Ta žena je državna tajnica Plenkovićevog ministarstva vanjskih poslova, a njena karijera je klasičan model teške kadrovske korupcije i hijerarhijskog uspona bez pripadajućih referenci, koja u razdoblju dužem od dvadeset godina svjedoči put stradanja Hrvatske. Odmah nakon završetka studija na pravnom fakultetu, te položenog pravosudnog ispita 1993. godine bez minimuma referenci za takve poslove i odgovornosti postala je pravna savjetnica u međunarodnim pitanjima Republike Hrvatske. Gospođa se premještala s funkcije na funkciju, od Ureda predsjednika Republike do Ministarstva vanjskih poslova u kojemu je strelovito naredovala. Sudjelovala je, prema dostupnim informacijama uvijek, ili kao operativac ili kao savjetnik u svim tzv. graničnim sporovima sa susjednim državama, u kojima smo kao zemlja, država i narod iz godine u godinu padali sve niže i stajali sve lošije. I sada ta žena, koja je paralelno sa stradanjem hrvatskih interesa u čemu je i sama sudjelovala, munjevito napredovala u karijeri očito bez ikakvog nacionalno-relevantnog rezultata i primala goleme plaćurine za to, uz čitav niz pripadajućih, ali i ne pripadajućih društvenih benefita za svoj loš rad, koji je netko s državnim ovlastima usprkos rezultatima ocjenjivao prema nakaradnim kriterijima dobrim i vrijednim nagrada, poručuje iz Luxemburga da se možemo nadati uspjehu!? Ako ti tako kažeš Metelko-Zgombić, prvakinjo hrvatske diplomacije.

Ta žena, kao i kompletno Plenkovićevo kadrovsko okruženje najvažniji je biljeg njegovog političkog profila, koji se već sada bez ikakvoga ustezanja može ocijeniti kao – prvorazredna državna štetočina. Je li korupcija munjevito i trajno napredovanje tisuća bezbojnih aparatčika tipa Metelko-Zgombić, usprkos sve tragičnijim efektima njihova rada po interese hrvatskoga naroda? Naravno da jest. Nije problem prepoznati vrh korupcije i lupeža koji ukrade milijun eura, kao što nije bio problem prepoznati neprijatelja koji granatira hrvatske gradove, problem je i to deset puta ubojitiji i opasniji prepoznati sustavne temelje korupcije ili neprijatelja koji ti umjesto topovima iz Knina, granatira same temelje hrvatskoga duha s Markovog trga. Kakav to uspjeh stoji u pozadini karijera ovakvih osoba? Onaj uspjeh, koji je primjerice postigla ministrica Marija Pejčinović-Burić, postavši glavna tajnica Vijeća Europe, a za koju smo u Bujici čuli teške optužbe da je falsificirala državne dokumente za Službenički sud u sporu protiv uposlenika MVEP-a Damira Sabljaka, čovjeka koji je ovlaštene osobe ministarstva optužio i to dokazao, za teška kaznena dijela protiv Republike Hrvatske!

Kada ministrica u Vladi smije i može nekažnjeno falsificirati državne dokumente, a to je svugdje u svijetu teško kazneno djelo i teška zlouporaba državnih institucija, zatim odlazi s tim na prestižan položaj u međunarodnoj zajednici, umjesto da je istoga trenutka DORH naložio privođenje, uhićenje i kazneni progon, onda je to strahoviti i namjerni udar na državnost hrvatskoga naroda, ali i teška prijevara partnera u međunarodnoj zajednici, koji su ne znajući za takvo ponašanje ministrice Pejčinović Burić, istu izabrali na vrh zajedničke institucije. Konačno, ministričin suparnik, belgijski ministar vanjskih poslova zbog daleko manjih propusta u Belgiji detroniziran je uoči izbora u Vijeće Europe javnom akcijom nekoliko stotina tamošnjih intelektualaca, koji su upozorili europske zemlje s kakvim tipom imaju posla.
Zašto nitko iz Hrvatske nije upozorio Europu kakva joj potencijalna nevolja dolazi kao rješenje!? No, teži je propust nakon saznanja o prijevari, šutjeti o tome. Zato je dužnost svakoga živućeg Hrvata koji drži do kršćanskih, moralnih, civilizacijskih i slobodarskih načela tisućama pisama zasuti sve vlade i institucije u europskim zemljama u kojima žive Hrvati, te samo Vijeće Europe o teškoj optužbi protiv ministrice koju je Marijan Knezović kao promatrač i svjedok događaja javno posvjedočio, a pred sudom iznio Damir Sabljak.

I zato je nacionalna, demokratska i civilizacijska obaveza, a ne samo pravo svakoga državljanina Republike Hrvaske, istoga trenutka prići postupku smjene i kažnjavanja Plenkovićeve vlasti s ciljem elementarnog spasa Hrvatske. Isto tako, vrijeme je podsjetiti i državni vrh, koji brutalno godinama trguje s hrvatskom nacionalnom stečevinom, zemljom i morem, da je Slovenija, kao i Hrvatska, kao i BiH, kao i Crna Gora i Srbija kao uvjet svog međunarodnoga priznanja međunarodnoj zajednici zajamčila da nema teritorijalnih zahtjeva prema susjednim zemljama i državama, te da kao granice prihvaća Badinterove administrativne granice bivših republika SFRJ, koje su do tančina bile utvrđene za vrijeme SFRJ i odlukom Badinterove komisije, postale međunarodne granice. Uoči priznanja Slovenije i Hrvatske, Slovenija je poslala Europskoj zajednici pismo u kojemu potvrđuje da nema nikakvih teritorijalnih zahtjeva prema Republici Hrvatskoj te je na temelju toga dobila 15. siječnja 1991. godine priznanje država Europske zajednice, a nekoliko dana prije samoga čina priznanja, Badinterova komisija, službeni i nadležni organ Europske zajednice, koju su potvrdili i Ujedinjeni narodi, te Sjedinjene Američke Države i tadašnji SSSR kao nadležnu međunarodnu instituciju za razgraničenje novonastalih država iz bivše SFRJ, šalje obavezujući naputak Europskoj zajednici i tada Sloveniji i Hrvatskoj, da se postojeće utvrđene granice, na temelju kojih se države priznaju, mogu osporavati i mijenjati jedino uz suglasnost obiju strana. I nikoga trećega. To slovensko pismo i priznanje Europske zajednice na temelju njega, europska je pravna stečevina, a ne mišljenje već sada tragične figure europske političke povijesti Angele Merkel i njezinih briselskih klonova i zombija.

U toj priči dakle nema mjesta ni za arbitražu ni za Sud Europske unije u Luxemburgu! A ako se već sudi, onda vrijedi štiti stvarnu stečevinu, bez koje slovensko međunarodno priznanje gubi svoj temelj, a ne cirkusirati o posljedicama sramotnih europskih politika, koje su uz pomoć hrvatskih
izdajnika dopustile Sloveniji otimačinu hrvatskoga državnog teritorija. Kako je uz to slovensko međunarodno pristupno svjedočanstvo Republika Hrvatska došla u poziciju imati međunarodni spor sa Slovenijom, kada uopće nije trebalo utvrđivati crtu razgraničenje, nego ju samo na
razini običnih geometara potvrditi čitajući katastarske knjige bivše SFRJ?

Jednostavno – izdajom nositelja državnih funkcija, koji su očito pristali bez ovlaštenja trgovati nacionalnim teritorijem, morem i kopnom jer hrvatski Sabor nikada nije donio eksplicitnu odluku o pristajanju na spornost granica u kojima je priznata Republika Hrvatska! Odluka hrvatskog Sabora o pristanku na arbitražu sa Slovenijom nije bila pristanak na spor oko granice, nego neodgovorna odluka svih tadašnjih sudionika odlučivanja u vlasti, koji su umjesto zahtjeva za istragom o podrijetlu nezakonitoga spora i odgovornosti ljudi koji su uveli zemlju u nezakonit i neutemeljen spor međunarodnog karaktera, pristali na jednako nezakonito rješavanje posljedica. Taj spor je već tada isključivo postojao i bio moguć nečijom suglasnošću s hrvatske strane bez obzira na slovenske zahtjeve, a nikada nitko nije objasnio naciji – kako je i kada nastao spor, te tko su ljudi koji su neovlašteno pristali na slovenski zahtjev o promjeni granica. Taj neovlašteni pristanak na promjenu temelja vlastitoga međunarodnoga priznanja je – izdaja zemlje.

Umjesto da Republika Hrvatska pred članice Europske unije iznese međunarodnu pravnu stečevinu na temelju koje je Unija u svoj poredak primila Sloveniju, a svojom vojskom i policijom zaštiti svoje kopno i more i s tim završi priču, beskrupulozni i neodgovorni birokrati iz Hrvatske godinama lažu hrvatskom narodu i obećavaju nadu da će upravo oni koji su neovlašteno pristali na trgovinu nacionalnim teritorijem, sada najednom pred organizacijama, koje ne mogu biti nikako nadležne za to pitanje, osigurati nekakvo spasonosno rješenje za Hrvatsku. Tragedija. Priča o Plenkoviću, navodno vještom i uglednom diplomatu, navodno pametnom političaru koji razumije europska pravila igre, te kompletnoj strukturi njegovih kadrovskih uzdanica tako postaje farsa, tragični model uništavanja Hrvatske. Jasno je to više i slijepcima. Istodobno bi to morao biti zadnji poziv hrvatskom narodu da shvati da su pojedinačne afere tipa Kuščević u biti zakonite posljedice jednog tragičnog režima, koji ciljano i isključivo za svoje osobne egzistencijalne, a vrlo moguće i čitav niz ružnih izvanjskih i posve neprijateljskih interesa iza scene, uništava hrvatski narod i njegovu
državnost.

Koga zanimaju detaljniji podatci o graničnim sporovima i dokumentima, te ljudima koji su formalno bili nositelji “rješavanja” graničnih pitanja sa susjednim državama, može se informirati u detaljnoj analizi koju sam objavio u dva nastavka siječnja 2018. godine, s točnim razgraničenjem Hrvatske i BiH, te Hrvatske i Slovenije.

https://www.hkv.hr/…/28506-m-ljubic-opasne-zablude-i-pogrje…

https://www.hkv.hr/…/28540-m-ljubic-hoce-li-hrvatska-cekati…

 

Marko Ljubić

Pratite me

J.D.

Tajnica UHB RH / novinarka / radijska voditeljica i urednica at UHB RH / Braniteljski Radio RH / Portal Dnevnih Novosti
Udata, supruga dragovoljca i hrvatskog branitelja, majka troje odrasle djece, dugogodišnji borac za braniteljska prava.
J.D.
Pratite me

Leave a comment

Zaklina-Design

komunističkizločini.net

Dragovoljac.com

KŠBU

Kamenjar.com

Direktno.hr

Narod.hr

Braniteljski-portal.com

Dnevno.hr

Read previous post:
POSLJEDNJI POZDRAV RATNIKU – NIKŠA BRATIĆ

Kad čuješ crkvena zvona i pucnjavu tri plutona Na trenutak stani ni korak taj ne zakorači Ne srami se iskreno...

Close