Priča o Goranu Kliškiću!

 

Priča o Goranu Kliškiću, pokojnom sinu opernog prvaka Ratomira Kliškića, priča je o istinskom heroju Domovinskog rata koji je u 22. godini položio život na oltar domovine spašavajući svog suborca na Južnom bojištu. Bio je prvi zapovjednik diverzantskog voda 4. gardijske brigade. Poginuo je 24. ožujka 1992. godine.

Boran Martić bio je Kliškićev suborac i prijatelj iz srednjoškolskih dana i Taekwondo kluba Kocunar iz kojeg su brojni mladići na početku rata otišli na bojište.

– Mnogi su poginuli. Ima nas koji smo preživjeli, ali važnije je pričati o onima koji su poginuli. Gorana ističem zato da se poklonimo svim žrtvama, svim vojnicima. Njega možemo uzeti za primjer jednog pravog hrvatskog vojnika i spominjući njega zapravo izražavamo pijetet svim žrtvama. Zaslužio je da se jedna ulica ili škola nazove njegovim imenom – smatra Boran Martić koji se prisjetio trenutaka kada je izlazio s odsluženja vojnog roka iz JNA i pristupao 4. brigadi u kojoj ga je dočekao pokojni prijatelj.

– Bili smo mladi Hrvati koji su naivno voljeli svoju nacionalnost, vjeru, domovinu i predaju naših djedova. Bez obzira na to što je tada bila Jugoslavija, neopterećeno smo živjeli kao djeca Splita i bili smo nacionalisti, ali u onom najboljem mogućem smislu. Kada je rat počeo ja sam bio na odsluženju vojnog roka. Bila su popularna tzv. bjekstva i ja sam imao sve spremno, ali sam zahvaljujući jednom podoficiru normalno otpušten s malim zakašnjenjem. Jednom prilikom sam došao kući iz vojske i našao sam se s Goranom u jednom društvu i imali smo ozbiljan razgovor. Bilo je to oko Uskrsa, a još tada, u taj treći mjesec 1991., je bilo nepojmljivo ne završiti vojni rok. Bio je dogovor da ja odslužim vojni rok i da se pridružim. Tako je i bilo. Isti dan kada sam stupio na hrvatsko tlo potražio sam Gorana koji je baš tada osnivao diverzantski vod kojem sam i sam pristupio – priča Martić.

Kaže da je atmosferu koja je tada vladala u Brigadi teško opisati.

– Vladala je euforija. Znaš da imaš kontra sebe silu, znaš da te Europa uopće ne gleda blagonaklono, znaš da je nekako sve protiv nas, ali to što smo mi nosili u srcu, to je bila baština naših očeva, djedova i pradjedova, to je sve izbilo na površinu i svi smo više ili manje svjesno imali tu odgovornost, ostvarenje tog tisućljetnog sna o samostalnoj Hrvatskoj. Po prvi put je tu bilo nešto novo, nešto naše, nešto hrvatsko, dalmatinska Četvrta brigada. Sve se tada odvija mahnito brzo, ali kada danas na to pogledam čini mi se kao da smo bili u nekom stanju sna. Iščekivali smo kada ćemo ići na teren, ništa nam nije bio problem i ništa nam nije bilo teško – ističe Martić i naglašava da je atmosfera u njegovom vodu svakako bila okrunjena time što su za zapovjednika imali Gorana Kliškića.

– Za nekog takvog tko je na Goranovom položaju uvijek se kaže da je prvi među jednakima, ali ja bih ipak rekao da je on bio iznad svih nas. On je iz splitske familije, barba Rato je operni pjevač, sigurno je, kao i mnogi od nas, imao bolje prilike za odlazak na školovanje, ali on je otišao u rat i to kao zapovjednik diverzanata! Sama njegova pojava je bila vrijedna divljenja. Osjećali ste da domoljublje nosi u srcu. Čovjek visok metar i 90, sportski građen, obrazovan, načitan, imao je vojnički stav, nešto idealno u jednoj osobi i kao takvom mu se moraš diviti i kao takvom zapovjedniku nije bilo teško slijediti ni izvršavati zapovjedi. On je bio nešto čime se Brigada dičila, a dičila se Goranom Kliškićem i njegovim diverzantskim vodom – tvrdi Martić koji smatra da su ljudi najveći gubitak koji je Hrvatska pretrpjela u Domovinskom ratu te dodaje kako slične gubitke trpimo u ovom dobu zbog velikog iseljavanja.

Dok pokušava opisati kakav je bio njegov pokojni prijatelj, Martić se prisjeća brojnih događaja koje su proživjeli skupa. Da bi prikazao kakav je utjecaj Goran imao prema svojim suborcima opisuje događaj iz restorana Vila Neretva.

– Vraćajući se s terena s Južnog bojišta odlučili smo svratiti u restoran. Bili smo željni civilizacije, svega. Večerali smo, svašta smo naručivali, ali nismo imali dovoljno novca za platiti i počeli su komentari u stilu ‘što ćemo i platiti’, ali kada je Goran to čuo rekao je da ne želi slušati takve stvari i da nema govora o tome da se neće platiti. Digao se i otišao do vlasnika restorana, ispričao mu se i rekao mu da sada nemamo dovoljno novca i kao zapovjednik mu je dao riječ da će se račun platiti čim dođe plaća. Tako je i bilo, kada je došla plaća, svak je izvadio svoj dio i Goran je to odnio vlasniku. Jesmo bili nestašni, ali smo imali zapovjednika koji je držao do morala, discipline i nije bilo govora o nekakvim ispadima – ponosno će Martić, a svoje navode potvrđuje i pričom s izviđanja na području Kruševa.

– Došli smo u jedno selo koje je bilo nastanjeno pravoslavnim življem. Očekivali smo vojnička tehnička sredstva, ali nismo naišli na naoružanje kao ni na iti jednog muškarca. Bile su samo starice, a u jednom trenutku je jedna od njih shvatila da smo mi Hrvatska vojska i noge su joj se odsjekle. Vjerojatno je pod utjecajem njihove propagande mislila tko zna što ćemo joj napraviti iako nitko od nas nije ni na ništa ni pomišljao. Tada joj se obratio pokojni Goran i rekao: ‘Mi smo diverzanti Hrvatske vojske, mi nismo kao vaši vojnici, nećemo vam ništa zapaliti i nećemo ubiti niti jednog nedužnog civila. Možete biti mirni, a svojima poručite da ako ih drugi put zateknemo ovdje da se neće baš dobro proći.’ To govori o njegovom stavu, ali i o stavu Hrvatske vojske. Hrvatski vojnik je bio častan i moralan vojnik pogotovo u liku i djelu Gorana Kliškića. Četvrta je poznata po tome da se uz nju ne vezuju nikakvi ratni zločini, a za to su zaslužni ljudi poput Gorana koji su znali što predstavlja odora koju nose – ističe Martić.

Pričajući o svom pokojnom prijatelju naglašava da i sama njegova pogibija govori o tome kakav je bio čovjek. Svemu je prethodila priča iz Zadra gdje je Goran Kliškić teško ranjen spašavajući suborca Ivicu Boškovića.

– Goran je po zvuku fijukanja granate znao da će ona pasti negdje blizu, a to je mogao samo iskusni vojnik i iskusni diverzant. To je bila spontana reakcija, nije bilo razmišljanja jer za takvo što nemaš ni vremena. On se baca na svog suborca, isto velikog hrvatskog vojnika Ivicu Boškovića, i štiti ga. Tih je dana Zadar bio strašno granatiran, više stihijski, a ovo je bio ciljani napad topništva na zapovjedništvo 4. brigade. Tu sam zatekao jednog čovjeka kojem je granata odsjeka vilicu. Bio je blijed i šokiran, sjedio je, a vilica mu je visila. Previjao sam tog čovjeka, a njih dvojica su bila ispred mene. Granata je silazila, Goran je osjetio da će pasti i bacio se na Ivicu. Teško je ranjen – opisuje Martić te ističe kako je posebno interesantno svjedočenje njihovog suborca Ivice Lele koji je ranjen u bolnici dočekao Gorana.

– On svjedoči kako je Goran, čim je stao na noge, bio vidno nervozan, nije mogao podnijeti odvojenost od svojih ljudi. Kaže da Goran priča samo o tome kako se želi vratiti na teren svojim ljudima. Budući da je teško ranjen, a sposoban čovjek, tadašnji zapovjednik mu nudi bolje pozicionirano mjesto u zapovjedništvu. Logično, želi ga promaknuti i zaštititi na neki način, ali Goran to odbija i vraća se nama. U tom trenutku osjećaji su ti pomiješani. Drago ti je, guštaš što ga vidiš tu s nama, ali te ipak u podsvijesti kopka to pitanje: Je li on baš morao doći? Mogao je ostati, teško je ranjen… Svi smo zagledali njegovu tešku posjekotinu na leđima, ali bismo vrlo brzo zamjenjivali ta pitanja sa zadovoljstvom što je opet s nama. Meni se to pitanje stalno nekako vraćalo jer sam osjetio da se on nije ni oporavio. Bez obzira na njegovu spremu i volju, na njemu si osjećao da ga je to i boljelo, da trpi bol, ali ne pokazuje niti se žali, ali on i dalje vodi svoj vod i obavlja zadaće kao da ništa nije bilo – opisuje Martić.

Tako je bilo sve do kobnog terena, 24. ožujka 1992. godine, na mostu Bistrina kod Stona. Martić govori kako su imali dva položaja s dvije strane ceste koji su bili udaljeni pedesetak metara. Uvjeren je da je istureniji položaj namjerno granatiran jer je neprijatelj znao da je tu diverzantski vod Četvrte gardijske brigade na čelu s Goranom Kliškićem.

– Ne samo što je to bilo strateški bitno mjesto, nego je bilo važno i srozati moral, a nanijevši gubitke diverzantskom vodu računali su da će se to i dogoditi. Naravno, nisu u tome uspjeli nego su samo izazvali još veći otpor i još veću volju i želju za oslobađanjem našeg teritorija. Sa strane ceste bliže obali smo imali jedan top koji je trebao služiti za zaustavljanje prodora tenkova i jedan teški mitraljez, a na drugoj strani ceste je bio na padinama brda položaj skriven u šumarku. Taj u šumarku je bio napadnut i bio je otkriveniji. Na početku napada Goran je zapovjedio povlačenje u bunker i u tom povlačenju je Ivicu Vucu pokosila granata. Kažu suborci da je već bio teško ranjen, Goran je samo viknuo suborcima da idu prema bunkeru dalje, a da će on ići po Vucu. Sebe je svjesno izložio pogibelji, a svoje je ljude zaštitio. Mogao je zvati nekoga da mu pomogne, ali je bio svjestan da bi ih mogao dovesti u opasnost. Izvlačio ga je, granatiranje je bilo intenzivno i iduća granata ih je pokosila obojicu. Dobili smo dojavu da su pokošeni, više nikoga nije bilo briga za granatiranje. Bila je noć, svi smo došli tamo i izvukli Gorana i Vucu, zvali smo hitnu pomoć i dok su oni dolazili oni su nam umrli na rukama. Vuco više nije pokazivao znakove života, ja sam držao Gorana koji nije mogao izustiti ni riječ. Umro je. Svi smo tu doživjeli šok i to nas je na neki način obilježilo za cijeli život – priča Martić o jednom od najtežih trenutaka u svom životu.

Pokojnog prijatelja se i danas često sjeti, a uspomene naviru i na prve taktove pjesme ‘Zbog jedne divne crne žene’.

– Volio je pivat i lipo je piva, a kad bi se na teren vozili kombijem uvijek je počinjao s tom pjesmom. Nisam mu mogao ni blizu parirati, ali sam ga uživao slušati. Bili smo prijatelji prije rata, bio mi je zapovjednik u ratu i uspomena na njega ne smije nikada izblijediti – završava Martić i naglašava kako su svi poginuli branitelji junaci Domovinskog rata jer su to ljudi koji su za slobodnu Hrvatsku dali svoj život.

 

Leave a comment

Zaklina-Design

komunističkizločini.net

Dragovoljac.com

KŠBU

Kamenjar.com

Direktno.hr

Narod.hr

Braniteljski-portal.com

Dnevno.hr

Read previous post:
KAKO JE MAĐAR ZOLTAN DANI U IME “OTADŽBINE SRBIJE” PRIJE 20 GODINA “POBEDIO” NATO

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija "Saveznička sila" u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali...

Close