Projekt Brijuni-Rivijera grobar je Uljanika i velika pljačka Istarske zemlje u sprezi političara s nacionalne i lokalne razine

 

Projekt Brijuni-Rivijera , osmislio je Ivan Jakovčić, kao projekt razvoja turizma na 24 kilometara obalnog pojasa od Bala do Muzila.

Međutim taj se projekat pretvorio u izvor bogaćenja političko-partijske lokalne i državne vrhuške, prenamjenom i rasprodajom državnog zemljišta i nenamjenskim trošenjem državnog novca od 2001.godine do danas. Radi se o nevjerojatnoj pljački državne imovine kroz sam projekt Brijuni-Rivijera i Uljanik Grupe, uključivši i brodogradilište 3.maj iz Rijeke.

Dogodila se najveća pljačka u Istri, jedna od najvećih u Hrvatskoj, prenamjenom,  odnosno urbanizacijom i prodajom  najatraktivnijh parcela uz more na području Barbarige i Dragonere, sa 1,1 milijun kvadratnih metara prekrasne i nedirnute istarske obale, koja je bila u sastavu Nacionalnog parka Brijuni, a koja doseže i do 2,5 milijarde kuna.naravno na štetu lokalne zajednice koju nitko nije ništa pitao. Zbog jeftine prodaje i naknadne urbanizacije 1,1 milijun kvadrata priobalja osuđena je bivša načelnica Općine Vodnjan Lidia Delton jer je pri sklapanju tog posla oštetila Vodnjan za 47,2 milijuna kuna. Doduše, kažnjena je samo načelnica, ali ne i ostali akteri iz političkog vrha Istre koji su zajedno sa čelnicima Hypo banke izvukli 80 milijuna eura kredita za projekt Barbarige i Dragonere te ga nenamjenski potrošili. Kako na ovom zemljištu i dalje raste tek trava i mediteranska makija pretpostavlja se da će uslijediti daljnja preprodaja projekta. a kolateralne žrtve istraživanja i objavljivanja istine bili su tadašnji novinari i uredni Glasa Istre Igor Brajković i državni odvjetnik Vlatko Nuić, te kasnije potpredsjednik Glasa Istre Đani Bažon koji je počinio samoubistvo. Od tada IDS preuzima kontrolu nad Glasom Istre i DORH-om u Istri.

IDS se ponaša kao da je Istra njihovo privatno vlasništvo

IDS se ponaša kao da je vlasnik cijele Istre ! IDS-ovci se  ponašaju kao da su izborima dobili Istru u dotu, a ne da upravljaju zajedno sa izabranim gradskim i županijskim vijećnicima. Tako je Ivan Jakovčić, bivši župan Istarske županije, a tadašnji ministar za europske integracije, 8. svibnja 2001.godine iznio svoju viziju Istre, koja se bazira isključivo na turizmu ” Od Bala do Arene, a i Muzil, moraju postati dio Brijuni resorta”

IDS vlada netransparentno, ne uključuje uopće stanovništvo u odlučivanje, ni onda, a ni sada. Nitko nije pitao stanovnike općine Bale i Vodnjan oko prenamjene zemljišta Barbarige i Dragonere , ni iz izuzimanja iz Nacionalnog parka Brijuni, nije bilo javne rasprave, kao što ni danas IDS -ova pulska vlast, ne uvažava oko 400 mailova, koje su  dobili, nakon što su bili prisiljeni raspisati javnu raspravi za davanje pulskih plaža u koncesiju.

Stanovnici Pule su već ostali bez pola pulskog zaljeva, a uskoro će i bez druge polovice, gdje je Uljanik. Sjeverni dio luke, otok Sv. Katarina i Monumenti, je pripao Danku Končaru na 50 godina, a južni dio gdje se nalazi poluotok Muzil ,nudi se na rok od čak 99 godina .

2001. godine Vlade Ivice Račana, Ivan Jakovčić je kao član nadzornog odbora, Nacionalnog parka Brijuni, predstavio svoj projekt po kojem bi obalni pojas i samo otočje Brijuni postalo elitna turistička destinacija, sa 250 luksuznih vila, pet luksuznih hotela, dvije marine za megajahte u pulskoj luci i dva golf terena, sve podređeno turizmu, a kako se vidi Uljanika nema u niti jednoj varijanti.  Ivan Jakovčić je tada izjavio da je “Uljanik šaka u oko pulskom zaljevu i da ga skupa sa Cementarom  treba preseliti na alternativne lokacije”

U počecima projekta Brijuni-Rivijera bile su uključeni i vojni objekti, koji su trebali biti stavljeni u funkciju turizma, međutim 14 bivših vojnih zona u priobalju od Bala, preko Vodnjana, Peroja, Fažane, Brijuna, do Pule, Medulina, Ližnjana i Muzila, potpuno su devastirani , a trebali su u roku od pet do sedam godina osigurati punu zaposlenost  sedam, do osam tisuća osoba i najmanje 150 milijuna dolara prihoda godišnje. Od svega toga  nije se ostvarilo ništa do današnjeg dana.

2003. Ivan Jakovčić nagovorio je tadašnjeg premijera Ivicu Račana da Brijuni-Rivijera  bude nacionalni projekt strategije razvoja turizma u RH, pa je pored Istarske županije sa udjelom od 33%, osnivač bila i Vlada RH sa udjelom od 67%. Zemljište je trebalo unijeti u temeljni kapital Brijuni -Rivijera, davati u zakup ili koncesiju, ali se od toga odustalo i Barbariga i Dragonera su nepovratno prodane.

Prvi direktor bio je Veljko Ostojić, koji je bio i jedini član uprave, te je time mogao samovoljno prodavati  zemljište, i upravo zbog prenamjene i preprodaje zemljišta je morao odstupiti. Vlada Ive Sanadera naknadno je promjenila Društveni ugovor o osnivanju tvrtka Brijuni-Rivijera, pa je osujetila prijenos. Nekretnine i zemljište time su ostali u državnom vlasništvu, a tvrtka je dobila pravo građenja i služnosti.

U slijedećih nekoliko godina nije se uspjelo naći investitora. Bilo je propalih natječaja za raspisivanje koncesija, a istovremeno je smanjen broj lokacija obuhvaćenih projektom na svega četiri: Pineta u Fažani, Hidrobaza u Štinjanu, te Sv. Katarina- Monumenti i Muzil smještenih u samom pulskom akvatoriju. Zanimljivo je da je župan Jakovčić prije raspisivanja natječaja za Brijuni rivijeru u nekoliko navrata odlazio u SAD radi sastanaka s potencijalnim ulagačima, iako je ujedno i bio član povjerenstva koji je odlučivao o izboru koncesionara, što je očit primjer pogodovanja i sukob interesa!

Stoga nije nimalo čudno da su se javljale kompanije koje su izravno ili neizravno bile povezane s Ivanom Jakovčićem. Jedna od njih je G2 Investment Group iz New Yorka koja je bila tvorac sulude  ideje o izgradnji Guggenheim muzeja na Muzilu, zajedno s apartmanima, vilama i hotelom brenda Guggenheim. U igri se kao potencijalni investitor neslužbeno navodila i izraelska tvrtka Solel Boneh gdje je kao konzultant radio povjesničar umjetnosti Jugo Jakovčić, županov sin.

Jedina lokalna uprava koja je tražila da se preispita projekt Brijuni Rivijera bila je Općina Fažana. Općinsko vijeće je 2011. odbilo potpisati prijedlog ugovora o provedbi projekta jer nisu uvažene njihove primjedbe, a to je da investitor naknadu za pravo građenja tijekom koncesije uplaćuje na račun Općine umjesto na račun tvrtke Brijuni rivijera.

A  u gradovima  Pula i Vodnjan na vlasti je IDS, pa se nisu zalagali za ista prava koja je tražila općina Fažana.  MORH-ov kamp Pineta na cesti između Fažane i Peroja, dan je na upravljanje Brijuni-Rivijera 2012.godine. Na taj način Istarska županija je riješila problem negativnog poslovanja ovog državno-županijskog poduzeća čiji su dugovi sanirani proračunskim novcem. U nedostatku svjetskih ulagača koji su trebali u Pineti izgraditi luksuzni hotel sa 650 kreveta, danas tvrtka Brijuni rivijera na svojim web stranicama nudi tek jeftin smještaj u mobilnim kućicama i šatorima kampa Pineta. Potpuni fijasko!

Iste 2012, godine tvrtka Kermas Danka Končara dobila je prvu i jedinu koncesiju u sklopu projekta Brijuni-Rivijera, na otok Sv. Katarinu-Monumenti, gdje bi trebala izgraditi dvije lučice nautičkog turizma, sa 550 vezova u moru i 1 150 vezova na suhom te hotel sa četiri ili pet zvijezdica sa 200 kreveta. No ni ta investicija još nije započela.

Zanimljiva je povezanost Ivana Jakovčića i Danka Končara, gdje je opet Ivan Jakovčić bio debelo u sukobu interesa, jer je na stranici 159. financijskog izvješća tvrtke Arafak, Danka Končara navedeno da mu je u 2016. isplaćeno 68.000 eura, a u 2017. godini 63.000 eura. Kako je on bio u NO Afaraka sve od veljače 2013. godine, a odstupio je pod pritiskom u kolovozu  2018. godine, nije teško pretpostaviti da je i prijašnjih godina zarađivao slične iznose samo u Arafaku, ne računajući lijepu plaću europarlamentarca.

Povezanost Brijuni-Rivijera i Uljanika

Iz naprijed navedenog  jasno je da je projekt Brijuni-Rivijera doživio fijasko i potrošio masu državnog novca. Povezanost Ivana Jakovčića sa Dankom Končarom vidljiva je od 2010. godine kada je Danko Končar otkupio projekt izgradnje vila i golf terena na Barbarigi i Dragoneri , a 2012.godine je dobio koncesiju za Sv.Katarinu i Monumente.

Kako je Uljanik postao” šaka u oko” elitnom turizmu kojeg je zamišljao Ivan Jakovčić, trebalo je uskladiti i urbanističke planove sa projektom Brijuni -Rivijera, a za to je zadužen IDS-ov gradonačelnik Pule Boris Miletić.

Prema zadnjoj izmjeni prostornog plana Grada Pule od 29.studenog 2018. godine Uljanika nema nigdje. Na mjestu Uljanika ucrtano je građevinsko zemljište???

ŽUTA oznaka je građevinsko zemljište!. Uljanik sa otokom je označen žutom oznakom!

Koga vi zavaravate ?

 

 

http://www.pula.hr/hr/uprava/upravni-odjeli-i-sluzbe/upravni-odjel-za-prostorno-uredenje-komunalni-sustav-i-imovinu/prostorni-planovi/prostorni-planovi-na-snazi/vi-izmjene-i-dopune-prostornog-plana-uredjenja-grada-pule/

Ivan Jakovčić doveo je Danka Konćara  kao strateškog partnera Uljanika, iako je znao da nema besprijekorno čistu prošlost, svjestan da nema dovoljno znanja, ni sredstava za saniranje dugova Uljanika. I taj je poslovni potez Ivana Jakovčića doživio fijasko, jer Danko Končar nije postao strateški partner Uljanika. A kako i može biti strateški partner  bilo kojeg poduzeća osoba osuđena za gospodarski kriminal 1977 godine na 12.godina strogog zatvora , od kojih je 8 odslužio i osoba koja je pravomočno mora platiti 40 milijuna eura kazne zbog toga što nije pravodobno podnio javnu ponudu za preuzimanje  metalurške tvrtke Arafak.

Šutnja  državnih institucija, ali ne i građana

Kako su godine prolazile tako se gomilalo nezadovoljstvo javnosti ovim projektom posebno  kada je postalo jasno da se još jedine preostale slobodne zone za razvoj Pule, Muzil i  Sv. Katarina -Monumenti, nakon 200 godina vojne zatvorenosti, žele prenamijeniti u turističku enklavu za bogate čime bi ovi prostori prešli na upravljanje multinacionalnoj kompaniji umjesto građanima Pule.

Otpor građana je  sve veći i 2009. godine nastaje Građanska inicijativa za Muzil „Volim Pulu“ koja osim arhitekata okuplja ljude svih profila s ciljem kritičnog promišljanja i uključivanja građana u planiranje sudbine svoga grada, a što bi trebao biti normalan politički diskurs u demokratskim zemljama. U nekoliko su navrata članovi inicijative izašli u javnost s konkretnim planovima oživljavanja napuštenih vojnih zona, a koje su uključivale i turizam, ali kao dio šire lepeze ekonomsko-društvenih potreba jednog grada.

Drugim riječima, predlažu da se objekti koji su već godinama napušteni predaju na trajno ili privremeno korištenje velikom broju korisnika, malim i velikim investitorima, od kojih bi jedan ulagao u izgradnju hotela, drugi u poslovni objekt, treći u stambenu zgradu, netko u sportske zone ili pak edukacijsku ustanovu sve dok se Muzil ne bi zaista uklopio u tkivo grada.

No, od gradonačelnika Borisa Miletića stizala su uvijek ista opravdanja da je zemljište u državnom vlasništvu te da Grad stoga nema nikakve ingerencije nad projektom. Međutim, upravo lokalne vlasti u svojim prostornim planovima odlučuju što žele na svojem prostoru neovisno o tome tko je vlasnik zemljišta. Kad je 8. svibnja 2014. godine vladajuća koalicija vijećnika promjenom prostornog plana dala zeleno svjetlo apartmanizaciji i gradnji golfa na Muzilu (usput rečeno cijela se oporba ujedinila i glasala protiv) na Forumu, trgu ispred pulske gradske palače prosvjedovalo je oko tisuću građana, a više od pet tisuća ih je prethodno potpisalo peticiju Građanske inicijative protiv predloženih izmjena prostornih planova.

Primjedbe su uputile i nadležne strukovne organizacije i institucije, kao što su Hrvatske šume, Društvo arhitekata Istre, Udruženje hrvatskih arhitekata te Državni zavod za zaštitu prirode. Sve su primjedbe odbačene, kao i zahtjevi prosvjednika koje je gradonačelnik Pule sa ponižavanjem nazvao „šačicom ljudi“. No, istina je da u svojem mandatu Miletić nije doživio veći prosvjed, a kada su građani razočarani odlukom sjeli pred Komunalnom palačom zablokiravši izlaz, gradonačelnik je zajedno s vijećnicima vladajuće koalicije pobjegao  kroz prozor i izlaz za nuždu na stražnjoj strani zgrade. Čisto sumnjam da se bojao “šačice ljudi”

Preplašio se “hrabar ” pulski gradonačelnik i prosvjeda Uljanikovaca , koji su danima prosvjedovali ulicama Pule, pa je slao zamjenika na součavanje sa masom prosvjednika.

Dugogodišnja promašena i pogrešna politika IDS-a prema istarskom narodnom bogatstvu

Svi koji su se dosad usudili uputiti kritiku na projekt Brijuni Rivijera, bili oni obični građani ili pak struka, doživjeli su brojne pritiske i prijetnje te su javno prozvani od vrha IDS-a da su anarhisti, buntovnici bez razloga, kočničari svakog razvoja pa čak i mafija (podsjećamo na sramotnu Jakovčićevu izjavu iz 2012. godine o „konzervatorskoj mafiji“ nakon proglašenja kulturnog dobra na lokacijama Sv. Katarina-Monumenti i Hidrobaza).

Do sada je odbačen svaki zahtjev za raspisivanje referenduma počevši od onog iz 2003. godine kada je Odbor za referendum diljem Istre prikupio više od 12 tisuća potpisa protiv rasprodaje zemlje i projekta Brijuni rivijere. Pokretanje te peticije Jakovčić je okarakterizirao kao „neodgovorno, neozbiljno i nemoralno“, a sličnim je uvredama nastavio častiti sve one koji su se usudili kritizirati njegov plan pa tako i članove građanske inicijative „Volim Pulu“ za koje je kazao da je riječ o desetak ljudi koji se protive projektima i da zbog njih sve stoji, te da te ljude treba ukloniti.

Isti je obrazac ponašanja IDS-a i dan danas, zbog davanja pulskih plaža u koncesiju. Samo što se ovaj puta Boris Miletić ne izlaže javnosti, nego pošalje svog zamjenika Roberta Cveka.

Ističem da ovdje nije riječ o privatnoj firmi, iako se tako ponaša, već o tvrtki koja je u 67-postotnom vlasništvu države, a 33-postotnom Istarske Županije te bi ovi podaci trebali biti javni i to ne samo kad ih zatraže novinari, već uvijek dostupni javnosti, objavljeni na web stranicama Brijuni rivijere.

Istovremeno je jačanje političke kontrole IDS-a nad regionalnim listom Glasa Istre dovelo do cenzure novinara koji kritički promišljaju o Brijuni rivijeri tako da ono što u posljednje vrijeme dopire do javnosti su uglavnom demagoške floskule o „novim radnim mjestima“ i „pokretanju gospodarstva“.

Brijuni -Rivijera na popisu je  je  strateških investicijskih projekta države. Ovakav je nedemokratski, neetični i netransparentni modus operandi prisutan od samog početka, od dana kad je javno prezentiran projekt Brijuni rivijera koji je zatim postao obvezujući za sve građane Istre bez da se ikada sama vizija razvoja kojeg je osmislila – u ovom slučaju zaista šačica ljudi! – smjela dovesti u pitanje. Preskačući građane, bez široke javne rasprave, ignorirajući u konačnici i argumente struke, uz prijetnju i uvrede, Brijuni rivijera i nakon 15 godina ide dalje – a da se nije pomakla s mrtve točke. Takvo postupanje IDS.ove vlasti, je totalno nedemokratsko, netransparentno, i pokvareno zbog trošenje državnog novca, a da za  tolike godine ništa nisu uspjeli napraviti. I to je pokazatelj njihove promašene dugogodišnje politike.

 Ističem,  ovdje nije riječ o privatnoj firmi, iako se tako ponaša, već o tvrtki koja je u 67-postotnom vlasništvu države, a 33-postotnom Istarske Županije te bi ovi podaci trebali biti javni i to ne samo kad ih zatraže novinari, već uvijek dostupni javnosti, objavljeni na web stranicama Brijuni rivijere.

Sprega lokalne i državne politike

Tvrtka Brijuni-Rivijera je ogledni primjer sprege lokalne i državne politike, primjer je kako lokalni političari , lako nađu zajednički interes sa državnim političkim vrhom u netransparentnom i štetnom  trošenju proračunskog novca , bez ikakvih rezultata. Primjer je kako se lokalni političari neodgovorno i štetno ponašaju prema nacionalnom bogatstvu koje im je povjereno na upravljanje, primjer je kako se iznevjeri povjerenje glasača koji su im dali svoj glas u dobroj vjeri da će kao dobri gospodarstvenici upravljati javnim dobrom!

Ali, kako očekivati transparentnost od tvrtke koja od samog osnutka počiva na, u najmanju ruku, prikrivenim namjerama. Vlada je na zatvorenoj sjednici prihvatila osnivanje društva Brijuni rivijera i to na inicijativu tadašnjih županijskih čelnika, odnosno župana Ivana Jakovčića koji je i autor vizije Brijuni rivijera, zatim potpredsjednika IDS-a Damira Kajina koji se gorljivo zalagao za projekt sve do razlaza s Jakovčićem 2013.. godine.

Kako očekivati transparentnost od tvrtke koja od samog osnutka počiva na, u najmanju ruku, prikrivenim namjerama , kad postaje jednako tako gorljiv kritičar, i Steve Žufića, tada vršitelja dužnosti predsjednika Županijske skupštine, a koji se također razišao s Jakovčićem. Podsjećam da su tri godine ranije upravo ove osobe bile na vodećim pozicijama i tijekom rasprodaje i naknadne prenamjene zemljišta na području Barbarige i Dragonere u korist dvije tvrtke iza koje je stajala Hypo Alpe Adria banka.  U to se vrijeme dogodila i jedna od najvećih pljački u privatizacijskom procesu hrvatskih tvrtki – u bescjenje je prodano i vodeće pulsko turističko poduzeće Arenaturist.

NAPOMINJEM da su jedini osnivači Brijuni-Rivijera bili Republika Hrvatska i Istarska županija koji su Brijuni rivijeru d.o.o. osnovali bez prethodnog pribavljanja mišljenja i suglasnosti jedinica lokalne uprave, a da o širokoj javnoj raspravi građana niti ne govorimo !

Bruno Poropat nezavisni vijećnik u Gradu Rovinju izjavio je prije više od deset godina; “Još 2003. godine obratili smo se predsjedniku Mesiću i predočili mu da projekt stvara uvjete za veliku rasprodaju hrvatske obale za interese špekulanata. Podržao je referendum i upozorio na privatne poslove pojedinaca koji već raspolažu ili žele raspolagati milijunima četvornih metara istarskog zemljišta. Obećao nam je da će ispitati taj slučaj, ali na tome je sve i ostalo”

Stoga ne čudi da se ova tvrtka smjesta našla u fokusu zanimanja građanske inicijative Odbora Odbor je inicirao prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma te je od Sabora zatražio osnivanje istražnog povjerenstva kako bi se ispitala zakonitost rada državnih tijela i javnih službi kako u slučaju rasprodaje Barbarige i Dragonere tako i u slučaju osnivanja društva Brijuni rivijera.

Članovi uprave kojima je tvrtka Brijuni-Rivijera bila “krava muzara”, svi povezani sa Ivanom Jakovčićem

Nakon Veljka Ostojića, na mjesto jedinog člana uprave Brijuni rivijere dolazi 2008. godine Ratomir Ivičićtakođer iz redova IDS-a, a koji je prethodno godinama bio ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni i to još od 2000., kada je u nadzornom odboru NP Brijuna sjedio i Ivan Jakovčić.

Inače, u nadzornom odboru NP Brijuna uz Jakovčića su tada sjedili i Ivica Matošević, danas jedan od najuspješnijih istarskih vinara koji je s Jakovčićem prijateljevao još polovicom 90-tih kada su zajedno pohađali školu za sommeliere u Trstu. Zatim, Josip Zidarić, jedan od najdugovječnijih županijskih pročelnika koji je već deset godina na čelu Upravnog odjela za održiv razvoj te Branko Curić, za kojeg  je kasnije državna revizija otkrila  je da je “od srpnja 2008. do konca 2012., kao i u vrijeme obavljanja revizije od siječnja do ožujka 2013. godine, direktor koristio nekretninu (stan površine 50,15 m2) za svoj povremeni smještaj, a društvo mu je plaćalo ugovorenu mjesečnu zakupninu i režije”. Curić postaje poznat široj javnosti 2014. godine kada je Georg List, austrijski investitor, optužio čelnike IDS-a za reketarenje izjavivši da mu je tadašnji istarski župan Jakovčić ponudio da svoje probleme s polo-projektom u Motovunu riješi uplatom 500 tisuća eura upravo na tvrtkGolf Adria. Prozvani Curić, koji je u to vrijeme bio županijski pročelnik za turizam, dobiva te iste godine posao predstavnika Hrvatske turističke zajednice u Milanu upravo kada direktorom Hrvatske turističke zajednice postaje Ratomir Ivičić.

Ratomir Ivičić će ostati upamćen po tome što mu tijekom rada u Brijuni rivijeri nije bila dovoljna basnoslovna plaća od 15 300 kuna, već je tražio da mu  tvrtka, koja se u to vrijeme financirala javnim novcem, plaća i najam stana te troškove režija – u prosjeku 4 400 kuna na mjesec! Naime, nalaz državne revizije otkrio je da je “od srpnja 2008. do konca 2012., kao i u vrijeme obavljanja revizije od siječnja do ožujka 2013. godine, direktor koristio nekretninu (stan površine 50,15 m2) za svoj povremeni smještaj, a društvo mu je plaćalo ugovorenu mjesečnu zakupninu i režije“. Društvo se pravdalo time da je direktor, stjecanjem obiteljskih okolnosti, promijenio prebivalište iz Umaga u Zagreb te je morao povremeno koristiti stan u mjestu rada. Pisanu suglasnost na ovu odluku dao je tadašnji zamjenik predsjednika nadzornog odbora, a to je bio Ivan Jakovčić. Za plaćanje režija nije ni postojala odluka. Samo u 2012. godini tvrtka je Ivičiću za stan platila ukupno 44 035 kuna, dok su režije pokrivene u iznosu od 8 750 kuna, a osim toga, na te primitke nisu obračunati i plaćeni propisani porezi. Iste te godine direktoru je isplaćena neto plaća od 183 712 kuna, pa ispada da je zajedno s ekstra uplatama Ivičić imao plaću veću od tadašnjeg premijera!

Državna revizija otkrila je još nešto, da je tvrtka potrošila svoj temeljni kapital i završila u minusu za gotovo 772 000 kuna i to unatoč redovitim godišnjim potporama države i županije kao i zajmu za tekuće poslovanje od milijun kuna koje je dobila od Hrvatskog fonda za privatizaciju. Financijsko spašavanje tvrtke dogodilo se krajem 2011. godine kada je država, odnosno Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO) prenijela na Brijuni rivijeru upravljačka prava nad kampom Pineta. Uz to, AUDIO je Subvencioniranje ove tvrtke nastavilo se i 2013. godine kada je iz proračuna Istarske županije izdvojeno 600 tisuća kuna nepovratne financijske potpore, a u odluci je tadašnji župan Ivan Jakovčić napisao da će tako omogućiti provedbu i postizanje ciljeva projekta isplatila kratkoročni zajam Brijuni rivijeri od 1,5 milijuna kuna za podmirenje troškova prigodom preuzimanja kampa. Nakon toga društvo ne posluje s gubicima.

Osim bivšeg župana Ivana Jakovčića, u nadzornom odboru i/ ili u skupštini Brijuni Rivijere sjedili su: Valter Drandić, Boris Miletić, Grgo Ivezić, Božo Biškupić, Božidar Kalmeta, Marina Matulović–Dropulić, Damir Polančec, Branko Bačić, Damir Bajs, Jerko Rošin, Ivan Glušac, Darko Lorencin, Anton Kliman, Bernard Zenzerović, Alen Damijanić, Vlatko Mrvoš… Kao što vidimo, u tvrtki se izredao sam politički vrh s nacionalne i lokalne razine, a neka su od ovih imena isplivala tijekom istraga raznih kriminalnih afera. Danas skupštinu čine aktualni ministar turizma Gari Cappelli i istarski župan Valter Flego, a u nadzornom odboru sjede Giordano Škuflić, Mirko Herceg i Jadranka Čengija Šarić.

Istaknimo i to da je Ugovor o osnivanju društva Brijuni rivijere sastavio Goran Veljović,jedan od glavnih odvjetnika od povjerenja političko-poduzetničke elite Istre koji je poznat i po tome što je sudjelovao u izradi kontroverznog Zakona o igralištima za golf. Na popisu njegovih klijenata su Hypo banka, brojni istarski gradovi i općine, pa i sam pulski gradonačelnik Boris Miletić, a u posljednjih par godina i Danko Končar koji je preuzeo projekt Barbarige i Dragonere. A da bar djelomično zaokružimo bogatu partijsko-poslovnu mrežu koja se širi i izvan naše zemlje, spomenimo i to da je Jakovčić, zastupnik IDS-a u Europskom parlamentu, od prošle godine bio i  predsjednik upravnog odbora Afarakgrupe, globalne kompanije koja se bavi eksploatacijom i izvozom kroma iz Južnoafričke republike, a čiji je većinski vlasnik upravo – Danko Končar!

 

  • Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti
Displaying 1 Comments
Have Your Say
  1. A DORH nikako da se pokrene….

Leave a comment

Zaklina-Design

komunističkizločini.net

Dragovoljac.com

KŠBU

Kamenjar.com

Direktno.hr

Narod.hr

Braniteljski-portal.com

Dnevno.hr

Read previous post:
Javni poziv za sufinanciranje tiska književnih ili publicističkih djela o Domovinskom ratu

Cilj Javnog poziva je promicanje vrijednosti Domovinskog rata kroz povećanu dostupnost pisane riječi o Domovinskom ratu Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je Javni poziv...

Close