Romi imaju heroja Domovinskog rata, ali to malo tko zna

Jedna od manjina o čijem sudjelovanju u Domovinskom ratu do sada gotovo ništa nije napisano, hrvatski su Romi. Zdravko Edi Vladisavljević, ponos je Domovine i njegovo ime treba zapamtiti.

Tanja Belobrajdić

Do danas ne postoji ozbiljna studija koja bi se bavila pitanjem sudjelovanja Roma u Domovinskom ratu, no jedan od onih koji su ipak pristupili tome mukotrpnom istraživanju, povjesničar je Borna Marinić. Reći će kako je iznimno teško definirati bilo kakvu brojku vezanu uz tu tematiku, počevši od broja sudionika Roma u Domovinskom ratu do broja poginulih ili ranjenih Roma. Tek neki od razloga tome je što se oni u vojnim evidencijama često nisu izjašnjavali kao Romi, a u različitima su zavedeni kao Srbi ili Bošnjaci. Asimilirani u društvo, rijetko se kao Romi izjašnjavaju i danas, ponajviše zbog diskriminacije, te mnogi od njih teško pronalaze svoj identitet.

Pa ipak, jedno od imena koje treba zapamtiti i po kojem bi se danas uz duboko poštovanje trebala zvati neka škola ili ulica, zasigurno je vukovarski Rom Zdravko Vladisavljević, kojega su svi poznavali pod nadimkom Edi. Edijeva veličina, naravno, nije u njegovoj nacionalnoj pripadnosti, on je prije svega bio hrvatski branitelj, no ipak, ne može se ne naglasiti kako je, kada su mnogi odlazili u suprotnome smjeru, on, tek dvadesetogodišnjak, sin Roma i Ukrajinke, sam zatražio pušku želeći se staviti na raspolaganje pri obrani Vukovara i Domovine.

Njegov najbolji prijatelj iz osnovne škole, Željko Kušić, dragovoljac, pripadnik tzv. Opatovačke bojne, ispričat će kako ga je početkom kolovoza 1991. godine na ulici zaustavio Edi i upitao ga može li mu nabaviti pušku kako bi i on branio Grad. Željko ga je poveo sa sobom u zgradu Gimnazije i tamo su ga zadužili naoružanjem s kojim je otišao na Lužac, gdje se već nalazio njegov stariji brat. O Ediju, Željko će s ljubavlju ispričati kako su zajedno sjedili u klupi, kako je Edi volio plesati, da su učenici znali razmaknuti školske klupe kako bi im plesao tada iznimno popularni breakdance i da je obožavao Michaela Jacksona.

Zdravko Vladisavljević rođen je 4. siječnja 1971. godine u Novom Sadu, u Srbiji, kao najmlađe dijete Djene Vladisavljevića i njegove supruge Katice Grežak. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor koja se nalazila u zgradi današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je bio prva generacija u istoimenoj, novoizgrađenoj školi na Mitnici. Svirao je gitaru i klavijature, bio vrstan plesač koji je na natjecanjima osvajao nagrade, te, kako je ispričao njegov susjed i prijatelj s kojim je odrastao, Vjekoslav Vukas, jedna velika ‘dobrica’ i osoba omiljena u društvu, u čijoj su se obiteljskoj kući često sastajali.

Prvi zapovjednik obrane Lušca, Stjepan Vidaković, reći će kako je Zdravko bio izniman mladić.

“Mali je uvijek išao gdje je trebalo, radio je sve što mu je rečeno, odličan je bio, a kada smo imali mogućnosti, znao nas je razveseliti svirkom na sintisajzeru“, ističe Vidaković. Slično će za Zdravka Vladisavljevića ispričati još jedan od zapovjednika, Đakovčan, Ivan Ćurić Ićo: “Malo je poznato da su, kada su zarobljeni tenkovi na Lušcu, tamo bili i Edi i njegov brat. Sjajan je momak bio, odgovorno to tvrdim”.

Nakon sloma obrane Lušca 2. studenoga 1991. godine, Edi se uspio izvući iz okruženja, a potom s bratom, koji se spasio s drugom grupom branitelja, ponovo našao dva dana kasnije, te su ponovo zajedno otišli na položaj, prema šumi Adica. Kada je bilo izvjesno da se Vukovar više ne može obraniti, Edijev stariji brat, kako je izjavio, prvi i posljednji put u životu, posvađao se s Edijem. Naime, on je želio da se priključe grupi koja je upravo kretala u proboj, ali Edi je, zbog ljubavi prema djevojci koju nije imao vremena o tome obavijestiti, to odbio.

Dana 18. studenoga 1991. godine, Edi je s bratom otišao u vukovarsku bolnicu gdje su sljedeći dan zarobljeni te vojnim kamionom odvezeni na Sajmište, u dvorište nekadašnjega Vupika.

To strašno poslijepodne Zdravko Edi Vladisavljević, pokazao je neizmjernu bratsku ljubav. Kada je četnik po imenu Đorđe prozvao njegovoga starijega brata kojega je poznavao od prije, Edi je istupio ispred brata kojega je gurnuo negdje iza sebe i rekao da je to on. Ipak, preživio je, jer je ovaj, iako pijan, rekao da Edi nije onaj kojega on traži. Nedugo nakon toga, zarobljenici su sprovedeni u dvorište Veleprometa gdje su postrojeni i prepušteni na milost i nemilost paravojnim četničkim formacijama.

Domaći Srbin po imenu Stevan Curnić, izdvojio je Edija kojega je u tome trenutku fotografirao netko od srpskih fotografa, te odveo u zloglasnu Stolariju. Fotografija je nekoliko dana kasnije objavljena u srpskim novinama uz naslov: “Kada ustaše suze liju”, te opis – “muzičar među koljačima”. Ta slučajno napravljena fotografija, dokaz je kako je Edi živ dočekao pad grada, no nažalost nije preživio zarobljavanje.

Žrtvovao se za brata

Dana 21. studenoga 1991. godine, razulareni četnici su, nakon brojnih mučenja i ubojstava koje su zarobljenici u Stolariji bili prinuđeni slušati, prozvali i Edijevog starijeg brata koji je u međuvremenu također doveden na isto mjesto. Edijev brat se ustao s poda gdje su sjedili, no u tome trenutku Edi ga je zgrabio za nogu i počeo vikati:”Ostavite moga brata”.

Prema bratovim riječima, četnik koji ga je htio izvesti, čučnuo je pokraj Edija i upitao ga:

“Voliš li ti svoga brata?”. Kada je Edi odgovorio da voli, ovaj mu je rekao: “onda ćeš ti ići umjesto njega”.

“Edi je bez pogovora ustao, kao da ide na izlet, iako je kroz tanke zidove čuo što se događalo s ljudima koje su prethodno izveli”.

Opis Vilima Karlovića

U autobiografskoj knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”, Vilim Karlović, koji je zbog Edijeve sitne građe mislio kako se radi o djetetu, ali i zbog toga jer je Edijev brat vikao: “Ostavite ga, on je dijete, ima četrnaest godina”, opisao je taj strašni događaj i kako su Edija, unatoč tome što su mislili kako se radi o djetetu, ubili na posebno okrutan način.

“Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini.

To je veliko i nepopravljivo zlo!

Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.

Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:

– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!

Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?“…”

Dva dana kasnije, u vukovarskoj kasarni gdje su ga odveli, Edijev stariji brat ponovo je susreo Stevana Curnića koji je Edija izdvojio na Veleprometu. Nosio je Edijevu žutu jaknu u kojoj je Edi posljednji put fotografiran.

Edi Zdravko Vladisavljević, hrvatski branitelj, sin i voljeni brat, kada je zarobljen i mučki ubijen, imao je samo dvadeset godina. Edi, nismo te zaboravili.

Pred Županijskim sudom u Vukovaru, 16. svibnja 2000. godine, zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina Stevan Curnić zvani Cigan osuđen je na 15 godina.

Stevan Curnić je kao stražar na Veleprometu presuđen za sljedeće zločine:

– usmrtio je Zorana Bajića prerezavši mu vrat;

– nanio teške ozljede Stipanu Lučiću ispalivši mu rafal u noge;

– izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, kojemu se od tada gubi svaki trag;

– izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i Silvestra Fundu i Anu Horvatinec;

– izdvajao iz autobusa zarobljenike i tukao ih, pa tako i Miroslava Frasa.

Osim toga, Stevan Curnić je zajedno s Damirom Siretom osuđen i zbog:

– nakon što je Sireta naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzima, što je ovaj i učinio, iz automatskih pušaka ispalili po nekoliko rafala prema Ekremu Nakičeviću i usmrtili ga.

 

Nakon odslužene kazne i izlaska iz zatvora, Edijev brat sretao ga je na ulicama Vukovara.

 

Displaying 14 komentara
Have Your Say
  1. Borna Knez Borna Knez napisao:

    Pokoj vjecni daruj mu Gospodine.

  2. Karmen Lazar Karmen Lazar napisao:

    Počivao u miru Božjem.

  3. Draga Bajo-Krug Draga Bajo-Krug napisao:

    Hvala ti Dobri Čovječe , Laka Ti Hrvatska Zemlja za koju si Život Dao kao i za Nas Hrvate! Počivaj u Miru 👏🇭🇷🙏😢

  4. Krunoslav Zrnc Krunoslav Zrnc napisao:

    Počivao u miru Božjem

  5. Pocivao u miru Bozjem,amen

  6. Nikola Sekulic Nikola Sekulic napisao:

    RIP 🙏🏼🇭🇷🌹🙏🏼

  7. Mato Bosnjak Mato Bosnjak napisao:

    Poklanjam se svakoj zrtvi koja je zivot polozila na oltar domovine.

  8. Željko Kušan Željko Kušan napisao:

    znamo znamo…hvala im..

  9. Mate Martinović Mate Martinović napisao:

    Počivo u miru Božijem

Leave a comment

Zaklina-Design

komunističkizločini.net

Dragovoljac.com

KŠBU

Kamenjar.com

Direktno.hr

Narod.hr

Braniteljski-portal.com

Dnevno.hr

Read previous post:
Krvnik iz Škabrnje Zoran Tadić nije čekao izručenje: Iz Australije pobjegao u Srbiju

Nakon što su prije nekoliko dana zakucali na vrata obiteljske kuće Zorana Tadića (59) u predgrađu Sydneya, australski policajci vratili...

Close