‘Vrbovao sam građane za Udbu i brzo su mi postajali poslušni’

Podijeli ovo
Tagovi

1. DIO: 24 sata svakog dana donosi feljton iz knjige ‘Krvava ruka Udbe’, o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora

Duga je ruka hrvatske Udbe

Visoki dužnosnik Službe ni danas ne može prikriti poštovanje prema instituciji u kojoj je proveo veći dio života. Prvi njegov posao bio je čuvanje Santiaga Carrilla i Felipea Gonzáleza na Titovu pogrebu u Beogradu.

“Bili smo veliki profesionalci”, pripovijeda dok mu se obrve u znak poštovanja uzdižu u visok gotički luk, a usta, uz lagano kimanje glavom, izvijaju u lagan osmijeh. Odmah dodaje: “To obvezuje. Imali smo beskrajnu slobodu akcije, ali je nikada nismo zloupotrijebili!” Bio je to ozbiljan posao. “Služba ima hladnu glavu, vruće srce i čiste ruke”, rekao je Feliks Dzeržinski, prvi ravnatelj Čeke. Radnici Službe nisu mogli biti “uhljebi”.

U filmu Dušana Kovačevića “Profesionalac”, stari udbaš Luka Laban donosi veliki paket knjiga čovjeku kojega je godinama špijunirao. “Čije su to knjige?” pita ga taj bivši oporbenjak, protivnik komunizma, humanistički intelektualac, trenutačno urednik nakladničke kuće i miljenik novog demokratskog režima. “Tvoje”, uzvraća udbaš. “Moje?” zapanjen je intelektualac. On zna da je životu napisao samo nekoliko tankih zbirki lirike.

“Moje?!” “Da, da, tvoje”, objašnjava udbaš. “Što se čudiš? Pogledaj…” Doista, to su stenogrami intelektualčevih razgovora, konspiracija, pijančevanja, cijeli njegov život. On je bio prekomotan i lijen da ga zapiše, ali djelatnik Udbe to nije smio biti. U njegovim zapisima disidentove aktivnosti čak su i aforizmi.

“Milijuni godina trebali su evoluciji da od majmuna napravi čovjeka”, kaže se u jednome od njih, “a komunistima samo nekoliko desetljeća da od čovjeka naprave majmuna.” Dok je intelektualac nakon buđenja u podne razmišljao o uzvišenom spašavanju čovječanstva, pisanju pjesmica i kritiziranju režima, radnik Službe sve to je bilježio. Pisao. Radio.

Njegov je opus ozbiljan, njegova su znanja velika, kao i njegova (ne)djela. Slične prizore vidimo i u klasičnom njemačkom filmu “Život drugih”. Agent Stasija dane i noći provodi nadzirući pisca – disidenta. Pisac je pod kontrolom 24 sata na dan. Čovjek tajne policije uvijek je na mrtvoj straži. On je kao neprijatelj, “nikad ne spava”. To mu jamči dug život. Nije bez vraga Joseph Fouché, svetac zaštitnik svih tajnih policija ovog, a vjerojatno i onog svijeta, preživio tolike režime koji su, jedan drugome, u kontinuiranom nizu krvoprolića zavrtali vratom.

Od jakobinaca do restauracije Bourbona, samo je Fouché bio uvijek na vlasti. On je bio informiran, a informacije su najubojitije oružje. “Jedan dobar momak u neprijateljskoj pozadini vrijedi više nego tisuću pješaka”, govorio je Bonaparte. Ali ne samo špijunaža. Arhiva.

Uzmite nečiji stari tekst, od prije pet, deset, trideset godina. U novom kontekstu može posve difamirati autora. Neka činjenica, koja danas nije kompromitirajuća, sutra to može biti. Režimi i politike se mijenjaju. I vole one koje je moguće kompromitirati. Saznajte je li netko iz važne katoličke obitelji imao pobačaj. Doznate li to, imate suradnika. Odnosno, suradnicu.

Beskrajno dragocjeno: otkrijte homoseksualca, u Crkvi ili izvan nje – nećete dobiti samo jednog suradnika nego vjerojatno mnogo njih. To je parangal na koji se hvataju mnoge ribice. Naš će službenik reći kako je, hvatajući u tu zamku važnog prelata s Kaptola, preko njega izbušio i Beogradsku patrijaršiju u kojoj je dotični imao ljubavnika.

Poslušni ljudi

U svakom slučaju – kad imate informaciju o nečijem posrnuću, imate i suradnika. Takvi su poslušni s njima se može manipulirati. Ladice u Visokoj ulici, u uredu predsjednika, bile su 1991. pune takvih dosjea. Čuvale su mnoge mračne tajne i držale mnogo važnih ljudi na kratkoj uzici režima.

O hrvatskoj Službi državne sigurnosti – službeno, SDS RSUP-a SRH – i danas vladaju mitovi. “Udba vlada Hrvatskom”, jedan je od najpopularnijih u zadnje vrijeme. Udba je, kako bi rekao Joseph Conrad, srce tame. Tajne službe bave se, već prema definiciji, najmračnijim poslovima: one uhode, ucjenjuju, objavljuju dezinformacije, bave se propagandnim i psihološkim ratom, ubijaju, djeluju na rubu ili izvan zakona. Zagonetka hrvatske priče jest – mogu li djelovati i nakon svoje smrti?

Za jednu mrtvu organizaciju, koja pod svojim imenom ne postoji od 1966. godine kada su sve republičke Udbe preimenovane u Službu državne sigurnosti, bivša tajna policija – kako vjeruje dio javnosti – pokazuje, naime, izvanserijske znakove života. Neupućen čovjek koji bi se informirao na internetu pomislio bi, doslovno, da je riječ o djelatnoj službi, koja i danas vuče sve konce. Ipak, ako to ne čini mrtva služba, čini se da neki njezini živi pripadnici nisu sasvim nevažni članovi našeg društva.

Vječna hereza

“Duga je ruka hrvatske Udbe”, kaže dužnosnik, no bez okolišanja reći će nešto što će tankoćutnijim ušima zvučati kao hereza: “Mi smo se držali zakona. I danas imate snage prava i snage prinude. Službenici SDS-a, koji su se držali prava, na našoj su strani. Mi smo na njihovoj strani. No postoje oni koji su se odmetnuli. To su snage prinude. Oni su pretrpjeli poraz. Ne mogu ga podnijeti, pa se i danas osvećuju jer još nisu mrtvi.”

Premda je konspirativan, moguće je, donekle, dešifrirati njegovu demarkaciju. “Snage prava” ljudi su Službe – profesionalci, suradnici i drugi koji su se priklonili višestranačkoj, suverenoj, demokratskoj hrvatskoj državi. Neovisno o tome što su i tko su. “Snage prinude” suradnici su bivših službi koji iz različitih razloga djeluju protiv reda u ovoj zemlji. To su razni tajkuni i oni koji stoje iza njih. To su eksponenti stranih interesa koji se ostvaruju mimo ili nasuprot zakona.

Oni su ‘80-ih u Hrvatskoj stvorili kult Crne ruže. Njihove konture naslućujemo u velikoj pljački Nacionalne biblioteke. Uočavamo ih u predaji Ine Mađarima. Odlikuje ih dugo trajanje, velika povezanost i teška netransparentnost. S ljudima raznih službi i inače je teško biti načistu – to im je posao. U doba stare Udbe bilo je jasno: kad bi pred vas izišla “dva kožnata mantila s ljudima u sebi” znali ste da imate posla s udbašem. Toga više nema. “Prije, čim ga vidiš, znao si što je”, kaže citirani Kovačević, “a danas, čim ga vidiš, ne znaš što je…”

Kako uvaliti doušnika

Služba je mogla stvoriti legendu, ali i skinuti krimen. Danas poznatog poduzetnika oslobodili su tereta prometne nesreće s fatalnim ishodom u zamjenu za slobodu. “Držao ga je na vezi Mišo Deverić”, kaže dužnosnik Službe pa nastavlja:

“Tako je i dobio poznati lokal u okolici Zagreba. Noćni klub. Ti su nam klubovi bili važni jer su dragocjen izvor informacija i kompromitirajućih materijala. Imali smo na raspolaganju i dvojicu poznatih građevinara. Kako ćeš ‘uprćuknuti’ mikrofon, ako ti netko ne pomogne? A oni su bili najbolji. Grade zgradu ili izvode građevinske radove, primjerice na Kaptolu, pa odmah stave i prislušne uređaje. U Rimu smo također imali ugostitelja preko kojega se kontrolirala droga. Bio je čovjek Bude Lončara. Taj je čovjek, Leka (a nadimak je dobio po Rankoviću) zauvijek šutio o svemu. Ja sam osobno Žarku Puhovskom ‘dao Japanca’. Što to znači? Dati Japanca, znači ići za čovjekom korak za korak, pratiti ga u stopu. Puhovskog sam pratio u okviru Praksisa, pa sam jednom prilikom jedva izbjegao svog bivšeg profesora s faksa. Bilo me užasno sram, uplašio sam se da ću ga sresti. Kako bih mu objasnio zašto Žarku Puhovskom visim na vratu? Pratio sam i Danijela Ivina. Služba nam nije htjela reći da je on brat Slavka Goldsteina. On je došao iz Izraela, bio je iskusan. Jako nas je zajebavao prilikom pratnje. Znao je da ga pratimo, pa nas je vodao tamo-amo, vjerojatno smijući nam se u potaji, ali nismo ni mi veslo sisali, nadzor nam je uspio upravo kako smo i planirali.”

“Inače, znate kako ćete najlakše saznati imate li automobilsku pratnju”, pita dužnosnik ležerno. “Vrlo jednostavno, vozite najmanjom mogućom brzinom…

Popis agenata? Koga to zanima?

“Crnu propagandu radile su ‘namjenske organizirane snage’. Što je to? Skupimo se mi, nas nekoliko, na određeno vrijeme i odradimo neku akciju. Nisu postojali odjeli za to. Radilo se po vertikali, od Službe do medija. Što bi se danas reklo: javno-privatno partnerstvo. Vrlo efikasno. Uzmite ložu P2 u Italiji, tamo se sve jasno vidi o djelovanju Službe. Sve je to proizišlo iz djelovanja službi Komunističke internacionale, Kominterne. Imate poznatog umjetnika koji je u Tuđmanovoj kući snimao filmove. Preko njega smo, indirektno, financirali Tuđmana, ali smo ga i nadzirali. Bronhi, lakše se diše. Držao ga je na vezi Božo Kovačević, ne onaj filozof, nego Kovačević iz Službe. Dva predsjednika Sabora bili su suradnici. Jednog je držao Božo, a drugoga je držao Ivan Mišković Brk, šef KOS-a. O njemu je 1971. također “stvorena legenda” da se lakše probije među nacionaliste. Tuđmanu smo, preko naše suradnice, omogućili i tiskanje knjiga i put u Kanadu. Nju sam vodio kao našu ‘društvenu vezu’, da je ne kompromitiram. Društvena veza ne surađuje sa Službom, to je osoba kojom se Služba koristi za prikupljanje informacija ili druge poslove, a ona to i ne mora znati.”

“Iznenadili biste se koliko je tu poznatih ljudi bilo”, nastavlja i dodaje.”No popisi koji su izišli u javnost ne-korektni su, necjeloviti i tendenciozni. Napravljeni su s ciljem da se neke ljude uništi i okleveće, bili oni suradnici ili ne, a neke sačuva. Pa nisu sastavljači popisa bili blesavi da otkrivaju imena ljudi koji i dalje rade za Službu. To bi ih kompromitiralo. Čemu?”

“Ja jesam za objavu popisa, ako koga to voajerski zanima”, ističe, “ali tako da se objavi sve o svima, na isti način i pod istim uvjetima. Meni i mojim ljudima rad za Službu bio je na diku i ponos, jer to je bila konstruktivna priča. Svi smo bili zagovornici prava, a ne prinude. Neka se, dakle, sve objavi – ali pod korektnim uvjetima i bez selekcije.”

Razmišljajući o svome zanatu, pripovijeda: “Služba je više od umjetnosti, znanosti, sporta ili šaha. I više od politike. To je čisti, nepatvoreni život. Jedino ne smiješ dozvoliti da te stres uništi. Moraš živjeti zdravo, to bih ja htio – doživjeti stotu, kao Budimir Lončar, kao Joža Manolić.”

Prvi hrvatski start-up

“Mi znamo o čemu je tu riječ”, objašnjava. “pravo ili prinuda. Samo je to pitanje.”

U političkoj realnosti neku vrstu insajderske rekonstrukcije rada komunističkog SDS RH napravili su, opet za novu službu neovisne Hrvatske SZUP (Služba za zaštitu ustavnog poretka), Josip Perković i Jan Gabriš. Zove se dugo i dosadno: Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990.

Taj je rad objavljen u ograničenoj nakladi 1999. i “liferovan” za potrebe Obavještajne akademije dr. Mire Tuđmana, predsjednikova sina i jednog od začetnika hrvatskog obavještajnog sustava. Stari Perki i kolega Gabriš, onako iz prsta, napisali su temeljne stvari o onome što su i gdje radili do raspada SFRJ i komunizma u Hrvatskoj. Poslagali su Uprave, od I. do XI. plus dva samostalna odjela (za suradnju sa stranim službama i onu za opće poslove), dodali malo insajderskih podataka i koliko je bilo zaposlenih Srba, Hrvata i drugih. Ali ništa bitno i senzacionalno. Korektno i dosadno.

Prave tajne ostale su lebdjeti kao točan iznos duga Todorićeva Agrokora. Ako ćemo o legendama s početka hrvatske državnosti, prvi su u sasvim sačuvane arhive SDS RH ušla dva jako mračna tipa.

Kako se ne želimo izlagati različitim sudskim tužbama, nećemo tu gospodu (s opsežnim sudskim dosjeima i presudama za ozbiljna kaznena djela iz bivše SFRJ, ali i nekih država predvodnica zapadne demokracije) imenovati. Ukratko, osim netaknutih osobnih kartona suradnika, operativnih veza i svih drugih dokumenata (više ili manje kompromitirajućih) ta dvojica su mrknula i gomilu praznih obrazaca te originalne pisaće strojeve. I pokrenuli su prvi hrvatski start-up. Kako? Vrlo ingeniozno, kako već funkcioniraju zločinački umovi iz pasivnih krajeva naše i jedne nama susjedne države.

Počeli su, pod slabim noćnim svjetlom, ispunjavati one prazne obrasce. Ta je poduzetnička djelatnost krenula u dva smjera: političke kompromitacije i sasvim banalne zarade. Ovo prvo sasvim je očekivani obračun s javnim osobama koje su im se iz nekog razloga zamjerile pa su štancali dosjee i dijelili ih okolo kao Mamić jeftine ulaznice za Dinamove tekme u HNL-u. Drugo je uglavnom išlo u izvoz. Tražili bi bogate gastarbajtere i suočili ih s postojanjem stanovitih tajnih dosjea o njihovim navodnim kontaktima s agentima Udbe. 

Turneja po Njemačkoj

“Vidi Mate, ja znam da si ti naš. Ja, eto, znam da podupireš i našu stvar, ali kume, zamisli da netko to vidi. Ja ti to mogu nabavit’, u originalu, ali koštat će te.” (Mate je, za potrebe ove knjige, izmišljeni identitet vlasnika restorana i konačišta s 12 soba u predgrađu Münchena).

Onda bi se Mate iz petnih žila pokušao sjetiti s kime je sve razgovarao u zadnjih 20 godina otkad je u stigao u Njemačku. Vrti film u glavi, vrpolji se, pa odustaje.

“Daj da vidim te papire”, konačno kaže našim startupovcima. “E kume, koštat će to osam ‘iljada maraka. Nije za mene, majke mi. Traže oni drugi”, dobiva lakonski odgovor. I što sada?

Mate plaća, u ruke mu tutnu sasvim originalan dokument, ali sasvim izmišljenog sadržaja. Ali Mate je sretan. Riješio se Udbine kletve. To da nikada nije postojala, znaju samo ona dvojica.

Mnogo novca se tako okrenulo u tom ozbiljnom poduzetničkom projektu. Malo praznih Udbinih obrazaca i nekoliko pisaćih strojeva. Savršeno. Često spominjani arhivi Saveza komunista Hrvatske imali su sasvim drukčiji put. Lukavi Račan čuvao ih je uz asistenciju pokojnog predsjednika Tuđmana.

Postojala je i cijena za to: Tuđman je osobno zamolio da mu se dostave osobni kartoni istaknutih HDZ-ovaca koji su, početkom 90-ih, prešli u stožernu stranku svih poštenih Hrvata. Nije ga Račan odbio. Rado mu je, kažu još živi svjedoci, izišao u susret. Od tada se svašta govori o kartonima i osobama koje su u njima opisane.

>> Kraj prvog nastavka 

Autori:  Boris Rašeta , Igor Alborghetti / 24 sata

 

 
Facebook Comments
J.D.
Pratite me

J.D.

Tajnica UHB RH / novinarka / radijska voditeljica i urednica at UHB RH / Braniteljski Radio RH / Portal Dnevnih Novosti
Udata, supruga dragovoljca i hrvatskog branitelja, majka troje odrasle djece, dugogodišnji borac za braniteljska prava.
J.D.
Pratite me

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

komunističkizločini.net

Glas Brotnja

Dragovoljac.com

Kamenjar.com

Maxportal

Direktno.hr

Sloboda.hr

Narod.hr

HKV

Braniteljski-portal.hr

HRsvijet

Dnevno.hr

Hrvatsko Nebo

Read previous post:
Ovo je trebala biti predsjedničina Vlada – Vanđelić premijer, ministri Jokić, Esih, Granić…

Tehnička Vlada trebala je nalikovati Vladi nacionalnog jedinstva koja je obuhvaćala širok politički spektar, kažu izvori bliski Pantovčaku. Predsjednica Kolinda...

Close