Published On: Sri, srp 24th, 2019

ŽENE, MAJKE, RATNICE – Nevena Ramić: KAO MOLITVA

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo  priću Nevene Ramić iz Zadra.

KAO MOLITVA

 

Ivanka, Asja, Mirela, Marija, Romilda, Mila, Ana, Jana, Vesna, Alenka, Maja, Snježana, Željka, Nela, Helena, Višnja, Nives, Goga, Marija, Grozdana, Tanja, Nina, Kata, Boženka, Vesna, Branka, Jadranka, Elza, Sonja, Antonija, Ljilja, Silva, Mirjana, Vera, Jasminka, Jasna, Elizabeta, Marijana, Daša, Klaudija, Milena, Goga, Meri… Kao zrnca krunice nižem imena, sjećanja naviru, sjeta se budi, grop u grlu i PONOS… kao zrnca one iste krunice koju smo s vjerom i pouzdanjem u Boga nosile oko vrata.

Tko su one?

Vjerujte mi, to su najhrabrije žene koje sam susrela u svom životu!

Svaka je različitija od druge, posebnija…

Različita stasa, izgleda i godina, različitih karaktera i temperamenata, a opet… Svaka od njih bila je kapljica u moru i svojom su hrabrošću, osobnošću i dobrotom činile ono olujno more snažnijim, ljepšim i ljudskijim i nisu po važnosti puno zaostajale za svojim muškim kolegama.

Neke su bile majke, a većina tek na pragu života koji je sudbina odvela u sasvim neočekivanom pravcu.

Kad su se trebale radovati školskim uspjesima svoje djece, novim receptima razveseljavati svoje obitelji, novim frizurama udovoljavati svojoj ženskoj osobnosti, odlaziti u kino i kazalište, postizati rezultate u svojim karijerama, planirati obiteljske godišnje odmore, biti neodoljive svojim supruzima ili ove mlađe kad su trebale početi koketirati s modom i šminkom, s prvim ozbiljnijim izlascima s momcima, kad su trebale tek početi spoznavati svoje vlastite osobnosti i sklonosti, formirati svoja mišljenja i stavove o sebi i svijetu oko sebe, kad su trebale početi otkrivati veliki svijet… dočeka ih teško dalekometno topništvo, nesmiljena okrutnost i krvoločnost donedavnih susjeda, poznanika i školskih kolega, zračne uzbune i napadi, kalibri naoružanja i strjeljiva, operativne zapovijedi, rane od eksplozivnih naprava, komplicirani sustavi radioveza, personalni podatci, ratni dnevnici, odora koja nikako nije prilagođena fizionomiji ženskog tijela i teške pješačke čizme.

Kako je tim majkama bilo obući časnu odoru hrvatskog gardista, poljubiti svoje dijete i poći u nepoznato… riskirajući da njihova djeca postanu siročad?

Kako je bilo djevojkama rastati se od majke i oca i mlađih sestara ili braće i poći…?

Koje su li se misli rojile po njihovim glavama?

Drage moje sestre po hrabrosti i po oružju, od vas sam se učila poslu i poštenju, ljubavi i snazi, iskrenosti i strpljivosti, poštivanju i dostojanstvu.

Ja vam se iskreno divim i samo vas jedno molim, NIKAD, ali nikad i ni po koju cijenu, nikomu nemojmo dopustiti da omalovaži naš rat i ne dopustimo nikomu da nas dovede u situaciju da posumnjamo da li smo učinile pravu stvar, jer trebalo je tada biti tamo!

Trebalo je pod onim silnim, nebrojenim granatama biti na prvoj crti, napisati izvješće na vrijeme, biti na straži, previjati rane, donositi važne odluke, preuzimati odgovornost i istovremeno potisnuti vlastiti strah od kojeg se ledila krv u žilama. Trebalo je znati nositi se sa suzama koje nisu smjele biti isplakane jer im tad tamo nije bilo mjesto. Trebalo je moći preboljeti smrti dragih prijatelja, a da to nitko ne primijeti.

Trebalo je znati biti rame za plakanje mnogim hrabrim ratnicima koji su dolazili ranjeni više u duši nego u tijelu i nositi njihovu i svoju tugu i bijes.

Istovremeno je trebalo sačuvati svoju dušu, ne dopustiti mržnji da zavlada našim osjećajima jer bi to bio naš siguran put u propast. Trebalo je u tom paklu znati voljeti svoga momka, misliti o njemu, živjeti za kratke susrete između dviju uzbuna i smjena na terenu, dopustiti nježnim osjećajima da rastu i razvijaju se, trebalo je znati voljeti svoje supruge pravom količinom ljubavi, voljeti svoju djecu… I znate što, drage moje? Mislim da smo mi uspjele!

Napravile smo nezamislivo veliki i važan posao, pa i mi smo, SKUPA S NJIMA, stvorile Domovinu!

Isto tako smo uživale u novom danu (kao da je baš nama poklonjen), radovale smo se rascvjetalom bademu u proljeće (kao da je baš za nas tog proljeća procvjetao), veselile se svakom novom komadu odore (kao da ju je baš za nas dizajnirao slavni modni kreator), čitale ženske časopise (kao da baš nama poručuju koliko trebamo biti njegovane i lijepe), uživale u sitnim malim tračevima i  svježim, mirisnim krafnama koje su dolazile na teren i donosile dašak koji podsjeća na dom…

Mi smo hrabro, iskreno, pošteno, časno i s nezamislivom količinom ljubavi i nježnosti obavile sve svoje zadaće, baš onako kako priliči ženi – hrvatskom vojniku.

Hvala vam!

 

DOBAR POČETAK GODINE

 

Prvi siječnja 1992. godine smatrali smo se već starim, prekaljenim ratnicima kojima ništa nije strano, ili skoro ništa. Iščestitali smo jedni drugima Novu godinu i poželjeli da se ona kao prethodna nikada ne ponovi, mada je, na neki uvrnuti, neprirodan i pomalo jeziv način 1991. godina bila posebna.

Teško je ne sjetiti se okićene smreke koju smo u zapovjedništvu bojne privezali za žarulju na plafonu i cijelo to blagdansko vrijeme se provlačili ispod nje, naravno, nije bilo struje pa nam se učinilo da je to baš zgodno mjesto za božićni bor. Ukrasili smo je pamukom i zlatnim papirićima od bombonijera i činila nam se najraskošnijim božićnim drvcem na svijetu.

Teško je ne sjetiti se paketa koje smo dobili na teren, u kojem se nalazila deka, komplet plahti, čokolada i ono najljepše, pismo malog Hrvata iz Njemačke, koji nam je nevještom dječjom rukom napisao božićnu čestitku i tako poslao tračak nade i topline u sumorni zimski ratni dan.

Teško je ne sjetiti se ručka na Badnji dan kada smo kao obitelj sjeli svi skupa ručati i upalili svijeću koju smo, po našem starom običaju, stavili u vazu napunjenu pšenicom i na kraju je gasili kapljicama vina. Toliko smo se ljepote nakrali u svakom danu da se i danas pitam, Bože otkud nam snaga?

I onda je odjednom svanula Nova, 1992., godina. Probudila se nova nada, poželjeli smo jedni drugima dane bez granata, toplu vodu, struju, kavu na Kalelargi, bezbrižne šetnje… i ne sluteći da je to što se do tad dogodilo bio skoro pa početak.

Drugi siječnja 1992. godine bio je dan kad se odlučio vjenčati naš Nino. Došla je draga direktno iz Njemačke i taj važni događaj trebao se zbiti u matičnom uredu u Poličniku. Željko i Ivanka su dan prije obaviješteni da će biti kumovi, što su sa zadovoljstvom i prihvatili. Određeno je da će vjenčanje biti oko 11 sati, međutim, kad je prošlo podne, shvatili smo da se matičar vjerojatno ne će pojaviti, jer toga su nas dana kao nikad dotad u niskom brišućem letu nadlijetali MIG-ovi i stvarali buku koja će još dugo ostati u našoj podsvijesti i od koje će nam dugo zastajati dah. Čekali smo još neko vrijeme i napokon odlučili da ćemo taj svečani čin ipak morati obaviti na nekoj prikladnijoj i manje bučnoj lokaciji. Svi svatovi, nas desetak, posjedamo u naše neregistrirane “limuzine” i otputismo se na Belafužu u crkvu i tamo, nekim čudom, to uspijemo obaviti. Nikad mi nije jasno da li je prijava za vjenčanje bila prethodno sređena ili se i to obavilo tog trena, ali to ionako nije bilo važno jer i dotad smo se uvjerili da su svi osim dragoga Boga digli ruke od nas. Po obavljenom vjenčanju pilo se u kafiću na Relji, ali to nije bilo puko ispijanje alkohola, ipak je to bio pir i bilo je jako svečano. Nije bilo duge, bijele vjenčanice, torte, konfeta, zahvalnica, nije bilo svečanog svatovskog menija, niti raskošno urešenih stolova, već samo mi u maskirnim odorama sretni što smo živi. Sretni što smo u tom očaju i beznađu bili svjedoci postojanja drukčijeg života, života koji će roditi novi život. Taj događaj ostao mi je u pamćenju kao svjetlo svijeće u mraku, slabašno, ali ipak svjetlo. Da, bio je to jako svečani pir…

Treći siječnja 1992. godine svanuo je u gustoj magli koja je samo pojačavala jezovit osjećaj da će se toga dana nešto strašno dogoditi. Naime, toga dana u 18 sati trebalo je na snagu stupiti tzv. Sarajevsko primirje, koje je trebalo zaustaviti sva daljnja borbena djelovanja na dostignutoj crti. A što do 18 sati??? Poznavajući ćud onih nasuprot nama bilo je za očekivati da će iskoristiti posljednju velikodušno poklonjenu priliku. Pa zašto to tzv. primirje nije stupilo na snagu istoga trena? Zašto im se ostavilo vremena da “poprave” situaciju u svoju korist? Zašto im se dopustilo da nas još malo ubijaju, ranjavaju, ruše, pale, onako malo, za gušt, što li? Ni danas to ne znam. Oko 9 sati tog maglovitog hladnog zimskog jutra, do tad jezivo i neprirodno tihog, u kojem se slutnja o neizbježnom mogla rezati nožem, počeo je strahovit topnički napad po našim položajima. Naši su momci bili pripravni na to. Svaki od njih točno je znao svoju zadaću, u zapovjedništvu bojne užurbana atmosfera, “motorola” ne prestaje zavijati svojim specifičnim zvukom, od kojeg me i danas prođe jeza. Šime preuzima zapovijedanje svojom postrojbom, provjerava veze sa svim zapovjednicima satnija, mirno im izdaje zapovijedi i bodri ih, mada mu u pogledu primjećujem da je daleko on od mira. Koordinira svojom postrojbom odlučno, kao pravi zapovjednik, raspoređuje snage na terenu kao da igra šah, kao da je profesionalac. Pa i bio je!! Profesionalno, odlučno i snažno volio je svoje ljude, svoju bojnu i svoju Domovinu! A tad je imao 28 godina.

Vrijeme presporo teče, svaka minuta pretvara se u vječnost. Bože, hoće li ovaj dan ikada završiti? Tenkovi naše brigade upućeni su u vatru, u vrh napada, stupili smo u kontakt sa Žonijem, doći će on sa svojim momcima, dobro je! U neko doba dolazi nam u pomoć i Otočki bataljun, ali preopasno je uvesti ih u trenutni bojni raspored, a i teško bi se snašli na novom terenu. Ostaju u pričuvi u neposrednoj blizini, ali dobar je osjećaj da su tu, da imamo nekoga tko nam čuva leđa.

Iz Suhovara dolaze loše vijesti, probili su našu obranu, kreću se prema naprijed, došli su do crkve, idu prema cilju koji im je, “čudnom” igrom i velikodušnošću pregovarača ponuđen na dlanu, idu prema magistrali, prema mom Poličniku…

Naši tenkovi ulaze u direktan okršaj sa njihovim i oni, naravno, kukavički okreću svoje i bježe, a što drugo i mogu? Uostalom, tko je ikad čuo da su u stanju suočiti s ikim i ičim što im se suprotstavi?? Naši minobacači ne prestaju pucati, ali nisu mogli stati, nisu smjeli. Naši se momci bore kao lavovi, svaki je znao da igra igru života i smrti i da je ulog prevelik, a tako su se i ponašali. Bez obzira na dužnost, čin, vrstu i visinu obrazovanja, bez obzira na status i bogatstvo, bez obzira na svoje osobne potrebe, želje i afinitete, svima im je bilo zajedničko jedno – neizmjerna ljubav prema Domovini iz koje se rodila nadnaravna snaga, želja i prkos da se, skoro goloruki, suprotstave sili zla i tame. I to sam čitala iz svakog lica koje sam susrela toga dana.

A onda… kao da je ona krunica oko vrata odgovorila na sve naše molitve…

Oko 16 sati situacija se mijenja, nadmoćno jači neprijatelj okreće svoje snage i vraća se na početne borbene položaje, ostavljajući iza sebe smrt i palež, tako tipično za njih. Vraćeni su tamo gdje su i bili i nisu ostvarili svoj plan o okupaciji još nekoliko mjesta na ovom području. To smo ostvarili mi pripadnici 2. bojne 112. brigade HV skupa sa ostalim našim kolegama, pripadnicima drugih postrojbi. Ali to je nešto što će nam postati jasno tek nakon nekog vremena.

U 18 sati zavladala je jeziva tišina, noć je. Valja obići postrojbe, čestitati na nevjerojatnom uspjehu, pohvaliti svakog od njih na nesebičnom trudu i što je najvažnije, nitko od vojnika nije poginuo, niti je ranjen.

Četvrti siječnja 1992. godine osvanuo je kao prohladan i sunčan, ali zubato zimsko sunce grijalo je tog dana kao nikad prije i nikad poslije.

Jeste li ikad u životu bili nevjerojatno sretni na jedan tih, miran i dostojanstven način? Takav da se ne usudite povjerovati u vlastitu sreću? Jeste li ikad sa svojim bližnjima razgovarali bez ijedne izgovorene riječi, a da ste se savršeno razumjeli? Jeste li se ikad uvjerili da ste zaista miljenici Božji?

E, tako je bilo tog dana! Kao da bi svaka izgovorena riječ narušila sklad i harmoniju koju smo osjećali u duši, uredno smo, uz osmijeh, odšutjeli svoju neizmjernu sreću.

Bio je to jako dobar početak godine…

Displaying 2 komentara
Have Your Say
  1. Bozena Leventic Bozena Leventic napisao:

    Nikada u životu nisam pročitala tako nešto iz srca i duše o našim ratnicama .Da li smo zaboravili na te dragulje rata. Nadam se da su se sretno vratile svojim muževima, roditeljima, dečkima. Bog ih sve blagoslovio za nesebičnu hrabrost, ljubav koju su dale domovini i domu HVALA IM DO NEBA.

  2. Nikada u životu nisam pročitala tako nešto iz duše i srca. Da li smo zaboravili na te dragulje našeg rata. Nadam se da su se sretno vratile svojim muževima, roditeljima, dečkima. Bog ih sve blagoslovio jer su svu svoju ljubav dale svojoj domovini i domu. Hvala Vam do neba.

Leave a comment

Zaklina-Design

komunističkizločini.net

Dragovoljac.com

KŠBU

Kamenjar.com

Direktno.hr

Narod.hr

Braniteljski-portal.com

Dnevno.hr

Read previous post:
Sirenama odali počast kolegi: Hvala ti na svemu dragi Ivane!

Mladi vatrogasac poginuo je 20. srpnja prilikom gašenja požara u Velikoj Gorici. Za Galekovića će vatrogasna društva diljem Hrvatske u...

Close