Published On: Sri, srp. 10th, 2019

ŽENE, MAJKE, RATNICE – Sanda Špika: NJEGOVI KORACI I DANAS ME PRATE

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo  priću Sande Špika, medicinske sestre  iz Zadra.

 

NJEGOVI KORACI I DANAS ME PRATE

Te ratne 1991. godine nalazila sam se na Istu; imala sam radnu obavezu kao
medicinska sestra. U to je vrijeme s otoka Molata i Premude odlazila JNA i nosila
svoje oružje sa sobom; naši rubni otoci imali su „kasarne“pune oružja i JNA vojnika.
Na otoku smo organizirali Krizni štab gdje sam i ja, nakon radnoga vremena,
dežurala noću. To je počelo u rujnu 1991. Kao da se cijeli Zadar preselio na otoke;
organizirali smo dragovoljno darivanje krvi što je bilo dragocijeno zbog događaja koji
su uslijedili. Cijelo sam vrijeme osjećala strašnu grižnju savjesti što nisam u gradu,
međutim, moji nadređeni nisu me ondje rasporedili.
Naši su dečki preuzeli vojarnu i misto im je spremalo ručak. I ja sam bila pozvana jer
sam u svemu sudjelovala. Dvorana je bila puna naših branitelja, a ja… ja sam vidjela
samo njegove crne oči ispod kape, iako je sjedio u dnu prostorije. Zacrvenjela sam
se kao šiparica prožeta nepoznatim osjećajem. Upoznala sam Denisa i zaljubila se
na prvi pogled.
Naši su dečki organizirali vojne vježbe na topovima, koje su ostavili ovi iz JNA. Kako
naši nisu znali njima rukovati, morali su vježbati jer nisu bili profesionalni vojnici.
Zime 1991./92. bila sam s našim gardistima na terenu u Poličniku, u sanitetu.
Zapravo, sanitet nije bio organiziran na dijelu na kojem sam bila, već sam živjela s
dečkima na “prvoj crti“ i spavala u čizmama. I tako cijeli mjesec. Najvažnije nam je
bilo da branimo svoj kamen. Da smo tu, da smo zajedno.
Bila sam jako ponosna na sebe, ponosna na gardističku odoru, i što sam tu – među
braniteljima i sama branitelj. Nikakav strah nisam osjećala. Bez obzira što je stalno
bio mrak, gorjela je samo peć i šterike; bez obzira što nisam imala gdje ići na WC i
što se nisam imala gdje istuširati…meni to u tom trenutku nije bilo važno.
Nakon tog iskustva morala sam se opet vratiti na Ist i nastaviti s dežurstvima. Razne
su priče dolazile do nas: da će četnici doći na otoke kada padne Zadar, pa da će doći
s mora i sl.
Uza sve, moja ljubav s Denisom i dalje traje…
U lipnju 1992. napokon odlazim s otoka u Medicinski centar Zadar; radit ću u
operacijskoj dvorani. Baš negdje u tom periodu ostala sam trudna. I naravno da
nisam mogla bez otoka: živjela sam s roditeljima u Kalima i svaki dan, trajektom ili
brodom, putovala na posao. To je ovisilo o situaciji: koliko se „bombalo“ ili o
smjenama, pa bih ponekad prespavala u Zadru. Iako sam imala tek 23 godine,
ničega me nije bilo strah. Bilo mi je teško gledati mladost koja je ostala bez dijelova
tijela i roditelja koji su uplakani čekali rezultate operacije. Na stol bismo dobili dečke u
cvijetu mladosti, dvadesetak godina stare, lice ko u djeteta, a njihov pogled na mjesto
na kojem im je dan prije bila ruka ili noga, bio strašan.
Radila sam do devetog mjeseca, a u desetom smo se Denis i ja vjenčali. Svi su nam
govorili da bi bilo najbolje da se vjenčamo u uniformi, jer je sve tako i počelo. Od
početka su nas zvali Jastreb i Ina, kao likove iz partizanske serije „Kapelski kresovi“.

Bilo je opet nekakvo primirje, krajem 1992. Sjećam se da smo Novu godinu Denis i
ja dočekali zajedno, nije bio na terenu.
Dana 15. 1. 1993. dečki odlaze na teren, među njima i moj Denis. On meni govori:
„Ništa se ti, stara, ne brini, idemo mi malo na otoke.“ U pripremi je bila akcija
„Maslenica“.
Osam dana kasnije, 23.1., pogine mi prvi rođak Miljenko Zorić. Bilo mi je strašno.
Taj dan sam teško proživjela jer sam imala trbuh do zuba. Ne znam što mi je bilo, ali
cijeli sam dan gledala sebe u ulozi te moje rodice. Da bi za četiri dana, 27. 1.1993.,
Denis poginuo. Bila sam trudna osam mjeseci. Zadnji put smo se čuli telefonom i
pitala sam ga kada će doći kući. Odgovorio je: „Prije ćeš ti roditi nego što ja dođem!“
Obećao je da će to biti brzo. To su mu bile zadnje riječi…
Ni u jednom trenutku nisam mislila da će se to njemu dogoditi, ne znam zašto, možda
zato što mi je govorio da se nekoliko puta nalazio u opasnosti, ali da on to zna
izbjeći. Uvijek je govorio da mora biti tu, među svojim ljudima, da su svi oni njegova
djeca. I ja sam mu vjerovala. Znala sam da je bio izuzetno hrabar i brižan
zapovjednik za sve te mlade momke i da se očinski brinuo za njih. Ta njegova
samouvjerenost i sigurnost meni je ulijevala veliku vjeru.
Sjedili smo za stolom, točno se sjećam, taj dan ništa nismo čuli o našima: ni gdje su,
ni što se događa. Došao je moj djever i samo rekao: „Denisa više nema.“ Tako sam
bolno riknula da je čulo cijelo susjedstvo. Svi su došli. Poslije su mi pričali da mi se
trbuh jako tresao, grčio, da sam čupala kosu i govorila da to nije istina i da mi to ne
govori…Jedino čega se sjećam u tom transu je da sam se našla na nekom kauču,
gdje su mi se odjednom stvorili mater i ćaća, cijela obitelj, rodbina…Tražila sam da ga
vidim. Samo su mi rekli da ga nema. Sjedila sam u fotelji danima. Ujutro bih se samo
umila rutinski obavljajući osobnu higijenu, i nastavila gledati u zid. Sedmi dan uhvatili
su me trudovi. Odveli su me na Ginekologiju. Ondje su svi mislili da imam najmanje
40 godina. Vani je gruvalo, a to nikada neću zaboraviti. Taj moj trbuh stajao je visoko,
a trudovi su me hvatali jedan za drugim. U mukama koje su uslijedile, meni već
izmučenoj prethodnim tjednima, stoput sam poželjela da nestanem, da odem tamo
gdje je i on otišao. Ostavili su me u bolnici i ja sam, 3. 2. 1993., rodila sina.
I tada je nastupio najbolniji trenutak u mome životu: kad je to dijete zaplakalo, ja sam
se osjećala tako jadno…očajno. Gledala sam ga, rodio se novi život – a ja nisam
imala snagu ni volju za životom. Vidjela sam njegove male oči i pomislila: joj, dijete,
tek si se rodio, a nemaš oca!
Gledala sam druge žene kako im muževi u gardističkoj uniformi dolaze u
bolnicu…Bol. Još teže bi bilo kada bi me netko ne znajući upitao: „A kada će Vama,
gospođo, doći muž?“ Bože, jezero suza sam prolila…To malo biće u prvim
sekundama svog života bespomoćno, ja shrvana i potpuno nesretna.
Otpustili su nas kući. Noćima nisam spavala; stalno sam šetala, jer mi se činilo da
sam čula njegove korake po dvoru kako dolazi. Bol me razdirala…
Nakon tjedan dana opet smo završili u bolnici jer sam dobila vrlo visoku temperaturu.
To me psihički dokrajčilo jer su sve rodilje bile smještene u podrumu, a ja sam bila na
odjelu, s nekom babom; mali je, naravno, bio sa mnom. Primala sam injekcije.
Sjećam se, taman je uzbuna stala.

Jednu sam noć tako ležala, mali uza me, i ja sam osjetila kako mi neko dira kosu; to
me probudilo. Naravno da nije bio nitko. Mislila sam: kako mi mogu govoriti da ga
nema, pa sad je tu bio; osjetila sam njegov dodir u kosi…
Dojila sam deset dana i mlijeko je nestalo. Svu težinu i ogromnu bol moje je dijete
ispilo u tom mlijeku.
Nakon tjedan dana otpustili su nas kući. Napokon. Već je prolazio 15. dan, a dijete
još nije imalo ime jer ja jednostavno nisam mogla izreći Denisovo ime. I brat mi se
zove Denis, i čitav život sam ga zvala imenom, ali od tada sam ga oslovljavala s
„brate“. Više nisam ni ulazila u našu sobu. U meni se rađao neki bunt: htjela sam
opet obući uniformu i otići na teren, otići na ratište gdje je i on bio. Mislim, bilo mi je
drago da se oslobađa teren oko Zadra, ali…
Bila sam kao u nekoj šumi, sve mi je bilo mutno: jedan život je nestao, drugi je
stvoren…teško mi se bilo snaći. Stalno mi je bilo u glavi da sam u četiri mjeseca
postala žena, udovica i za sedam dana majka; to je bilo previše za moje 24 godine
života. Zbilja previše.
Šesnaesti dan života, dijete mi je još bez imena. Ćaća me svaki dan pitao: „Pa kako
ćeš mu dati ime? Nećemo ga zvati dite, odluči se!“
I jedne noći (one su mi bile najdraže, mogla sam u miru plakati, razmišljati, bila sam
sama i u miru), iako su svi priželjkivali da se zove Denis, što je meni bilo
neprihvatljivo, odlučila sam izbaciti slovo S i malome dati ime Deni. Prije toga su
organizirali i izvlačenje imena po didu, stricu i slično, ali nisam mogla zamislili da se
zove Pave, Šime, Mate…
Primijetio si, dragi čitatelju, kako nisam spomenula riječ sprovod. Da, nisam ga
spomenula jer su Denisovo tijelo uzeli četnici. Sedam mjeseci čekali smo razmjenu.
Bio je zakopan na katoličkom groblju u Benkovcu, što smo naknadno saznali. To je
prestrašno i prebolno iskustvo. Valjda kad je sprovod odmah iza smrti, lakše se
podnese, ali ovo…pola se stvari ne sjećam. Dana 1.8. bila je razmjena, a 3. 8. bio je
sprovod na Gradskom groblju. To me dotuklo, opet ubilo. Prije osam mjeseci imala
sam nekoga koga više nema. Iako je naš brak trajao svega četiri mjeseca, nisam
samo izgubila muža, prijatelja, sugovornika nego nadasve velikog čovjeka. Taj
sprovod mi je bio prestrašan, jer sam tada stvarno shvatila da ga zaista i zauvijek
više nema uza me. Nisu ga otvarali. Naravno, nisu mi dali da idem na identifikaciju.
U kapelici zastava na kapsi….bol. Jedva sam to preživjela. Tada sam zakopala i dio
sebe. Zakopala sam neku Sandu koja je bila spremna na život, na brak, na djecu.
A onda još soli na ranu, došla je njegova roba, njegova jaketa u kojoj je bio u
trenutku pogibije.
Volim ovu zemlju i bila sam spremna dati život za nju. Nisam mogla biti sugrađanin
skrštenih ruku. Ali kada me je na taj način taklo, to me skroz promijenilo. Ponosna
sam na njega jer je bio hrabar i branio našu domovinu, jer nije bio kukavica, ali često
pomislim: da je bar invalid, ali ovdje; da je u kolicima, ništa mi ne bi bilo teško. Toliko
je riječi ostalo neizrečenih, toliko je naših neostvarenih planova…On je previše volio
ovu zemlju jer tko bi ženu pred porodom ostavio kući?
Denis je uvijek nosio na ratište krunicu iz Međugorja koju mu je jedan fratar dao; taj
put je išao s prstenom i lančićem, a krunica je ostala doma.

Kažu, pogođen je u podne, točno u glavu, na Ražovljevoj glavici.
U 11. mjesecu sam otišla u Italiju jer mi je nonić bio slabo. Ondje sam krstila Denija,
a rodbini u Hrvatskoj samo sam javila. Nikad mi to nisu oprostili. Krštenje je
uglavnom izgledalo kao sprovod: ja u crnini, samo svekrva sa mnom i još desetak
Hrvata župljana te župe.
Kad sam iza porodiljskoga došla raditi na dijalizu, svi su mislili da imam 50 godina.
Život je tekao kao u nekom transu; dugo se nije kitio bor, niti sam mogla zamisliti
slavlja ikakve vrste, vjenčanja da ne spominjem. Išla sam često na groblje i pričala s
njim. Pričala bih o svakodnevnim stvarima, kako je Deni bio u školi, što se novo
dogodilo i toliko bih se zanijela, da bi mi se učinilo da mi trepće sa spomenika i daje
do znanja da me sluša.
Uvijek ga sanjam kako hoda po dvoru kuće i uvijek ga sanjam živog.
Tebi
Voljela bih da si doživio slobodnu Hrvatsku, jer si bio hrabar i velik čovjek. Uz sve ove
boli koje mi razdiru srce jedna je spoznaja najteža, a to je da naše dijete nikada u
životu neće izreći riječ 'tata'.

A za sve one koji misle da se tuga kupuje novcem, neka je kupe i neka pogledaju u
zrcalo našeg života, života bez obitelji.
Znam da pravda uvijek pobjeđuje i da će moj Denis, kao i mnogi drugi hrabri ljudi,
napokon naći svoj mir sada kada smo dočekali oslobađajuću presudu dvojice hrabrih
ljudi koji su izdržali golgotu i pred cijelim svijetom dokazali da smo samo branili svoj
kamen hrvatski.
Hvala obitelji i dragim prijateljima koji s nama i našom boli žive već 20 godina.

Leave a comment

Zaklina-Design

komunističkizločini.net

Dragovoljac.com

KŠBU

Kamenjar.com

Direktno.hr

Narod.hr

Braniteljski-portal.com

Dnevno.hr

Read previous post:
RATNE UDOVICE U POSJETU POLJSKOJ

Počasni konzul Republike Hrvatske u Krakowu, gospodin Paweł Włodarczyk, pozvao je u goste udovice hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata kako...

Close