General Slavko Barić: "Mladi žele čuti što su proživjeli njihovi roditelji i djedovi"

Vojno-redarstvena operacija Oluja bila je najveća i jedna od najvažnijih pobjedničkih operacija Hrvatske vojske i policije u Domovinskom ratu. Za mnoge građane Hrvatske predstavljala je trenutak u kojem je, nakon godina rata, ponovno oživjela nada da će država biti oslobođena, a prognani ljudi moći vratiti svojim domovima.

Operacija je započela 4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro, a završila je 7. kolovoza. U samo četiri dana oslobođeno je oko 10.400 četvornih kilometara, odnosno 18,4 posto državnog teritorija, čime je okončana četverogodišnja okupacija velikog dijela Hrvatske i ponovno uspostavljen ustavnopravni poredak Republike Hrvatske na tom području.

Već prvoga dana građani su s velikim uzbuđenjem pratili vijesti s bojišta, vjerujući da Hrvatska vojska ima snagu ostvariti dugo očekivano oslobođenje.

Tijekom Oluje ostvareni su svi postavljeni vojni ciljevi – oslobođena su okupirana područja, omogućen je povratak prognanika, hrvatske snage spojile su se s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine radi deblokade Bihaća, a Hrvatska je ponovno uspostavila nadzor nad svojim međunarodno priznatim granicama.

U tim su danima oslobođeni Knin, Petrinja, Glina, Slunj, Gračac, Drniš, Benkovac, Obrovac i brojni drugi gradovi i mjesta. Nakon Oluje izvan ustavnopravnog poretka Hrvatske ostalo je još jedino hrvatsko Podunavlje, koje je u državnopravni poredak vraćeno procesom mirne reintegracije 1996. i 1998. godine.

Tijekom operacije najveći dio srpskog stanovništva napustio je područje tadašnje samoproglašene Republike Srpske Krajine, dok je topništvo bosanskih Srba u znak odmazde raketiralo više hrvatskih gradova. U pobjedničkoj operaciji poginulo je ili je nestalo 245 hrvatskih branitelja.

Temelji Oluje postavljeni su 1991.

U vrijeme Oluje umirovljeni general-pukovnik Slavko Barić bio je zamjenik zapovjednika bojišta na istoku Hrvatske. Njegova je zadaća bila održavanje pune borbene spremnosti na području od Baranje do Osijeka te praćenje mogućih reakcija srpskih snaga i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

"Nitko nije mogao sa sigurnošću znati kako će Srbija reagirati na početak Oluje i hoće li pokušati otvoriti novo bojište kako bi rasteretila svoje snage", prisjeća se Barić.

Naglašava kako se Oluja ne može promatrati izdvojeno, nego kao vrhunac višegodišnjeg razvoja Hrvatske vojske.

"Temelji Oluje postavljeni su još 1991. godine, kada praktički nismo imali gotovo ništa osim odlučnosti da obranimo državu. Tijekom 1992. sustavno smo gradili obrambeni sustav, provodili obuku i ustrojavali postrojbe, a već 1993. i 1994. Hrvatska vojska izrasla je u ozbiljnu i operativno sposobnu silu. Operacije koje su prethodile Oluji stvorile su preduvjete da ona bude provedena uspješno i u vrlo kratkom roku", kaže.

Dodaje kako je tijekom Oluje cijeli obrambeni sustav Republike Hrvatske bio u visokom stupnju pripravnosti.

"Ne smije se zaboraviti da Oluja nije bila samo Knin. Sve naše oružane snage bile su spremne od Slavonije do krajnjeg juga Hrvatske. Oslobođeni su Knin, Gospić, Petrinja, Karlovac i brojna druga područja, a mi smo u Slavoniji pokazali da smo spremni odgovoriti i na eventualno uključivanje vojske tadašnje Jugoslavije."

Mladi žele razumjeti što se događalo

Govoreći o tome kako mlađim generacijama približiti Domovinski rat, Barić smatra da postoji velik interes, ali da se način prenošenja znanja mora prilagoditi današnjem vremenu.

"Mislim da nesporno postoji interes mladih da čuju što su proživjeli njihovi roditelji, djedovi ili drugi sudionici tih događaja. Međutim, moramo pronaći način da im to približimo."

Smatra kako sama predavanja u učionicama nisu dovoljna.

"Povijest treba doživjeti na mjestima gdje se događala. Nije isto govoriti o Vukovaru u učionici ili stajati uz Dunav. Isto vrijedi i za Knin. Mladi trebaju vidjeti prostor, osjetiti ga i kroz svjedočanstva sudionika razumjeti što se ondje događalo."

Dodaje kako se povijesni događaji moraju prikazivati cjelovito.

"Izdvajanje samo pojedinih događaja ne daje pravu sliku vremena u kojem je cijelo društvo bilo uključeno u obranu države. Potrebno je spojiti svjedočanstva sudionika s kvalitetno pripremljenim obrazovnim sadržajima."

Na kraju ističe kako se mora prihvatiti činjenica da mladi danas informacije primaju drukčije nego prethodne generacije.

"Moramo koristiti više izvora i suvremenije načine predstavljanja povijesti. Možemo učiniti puno više kako bismo mladima vjernije i zanimljivije približili doprinos generacije koja je stvarala i obranila hrvatsku državu. To je pitanje koje si kao društvo moramo stalno postavljati", zaključuje Barić.