Kako je operacija ‘Medački džep’ spasila Gospić i stvorila misterij fantomske bitke

U rano jutro 9. rujna 1993. godine, združene udarne snage Hrvatske vojske i specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova pokrenule su vojno-redarstvenu akciju “Medački džep” na teško prohodnom, šumovitom i planinskom području južno i jugoistočno od Gospića. Ovaj munjeviti preventivni udar uslijedio je kako bi se trajno neutraliziralo neprijateljsko topništvo koje je godinama razaralo Gospić te kako bi se spriječilo presijecanje strateške komunikacije prema Karlobagu. Operacija je izvedena iznimno složenim i taktički inovativnim manevrom dvostrukog obuhvata, pri čemu su oklopne snage i pješaštvo probili neprijateljske linije obrane iz neočekivanih smjerova, zatvorivši obruč oko neprijatelja u rekordnom roku.

Teror, zločini i svakodnevica pod granatama

Prostor takozvanog Medačkog džepa, koji se neposredno naslanjao na grad Gospić, obuhvaćao je površinu od približno pedeset četvornih kilometara. Unutar te duboke izbočine u hrvatskim linijama obrane nalazila su se sela Divoselo, Lički Čitluk i dio sela Počitelj. Iako je to područje, poznato kao “Ružičasta zona” (Pink Zone), prema mirovnim planovima trebalo biti demilitarizirano pod nadzorom UNPROFOR-a, vojne formacije pobunjenih Srba to su kategorički odbijale.

Već od jeseni 1991. godine, to je područje bilo poprište stravičnih ratnih zločina nad hrvatskim stanovništvom. Povijesni arhivi svjedoče o brutalnim masakrima: u selu Vaganac trinaest je civila živo zapaljeno u vlastitim domovima, a u Lovincu i Gračacu ubijena su četrnaestorica Hrvata. Cijele obitelji, poput Lončara, Vukovića, Matovina i Sertića, bile su izložene nemilosrdnim egzekucijama.

Istovremeno, Gospić je krvario. Više od sedam stotina dugih dana njegovi su stanovnici živjeli u podrumima, izloženi svakodnevnim minobacačkim projektilima lansiranima iz smjera Medačkog džepa. Ta geografska anomalija postala je primarna lansirna rampa Srpske vojske Krajine (SVK) i polazišna točka za ubacivanje izvidničko-diverzantskih skupina duboko u hrvatski teritorij.

Militarizacija civila i krvavi okidač

Televizija pobunjenih Srba provodila je snažan psihološki rat, redovito emitirajući propagandne priloge koji su se hvalili potpunom militarizacijom stanovništva. Medijskom eterom dominirali su prizori poput ostarjele mještanke Danice Obradović iz Divosela, koja je pred kamerama rukovala teškom strojnicom M2 Browning i minobacačem. Ovakva strategija uključivanja cijelog sposobnog stanovništva u oružane formacije kasnije će znatno otežati razlikovanje legitimnih vojnih ciljeva od civila.

Hrvatsko vodstvo, ohrabreno uspjesima u operacijama “Maslenica” i “Peruća”, započelo je planiranje neutralizacije ove prijetnje. Konačni okidač dogodio se 4. rujna 1993. godine, kada su u surovoj diverzantskoj zasjedi na padinama Velebita ubijena i masakrirana dva hrvatska policajca, Ivica Antončić i Bruno Bolanča, dok su trojica teško ranjena. Glavni stožer Oružanih snaga RH tada je donio odluku: vrijeme je za preventivni udar.

Slojevita zapovjedna struktura i planiranje manevra

Priprema akcije “Džep-93” zahtijevala je najvišu razinu tajnosti. Strateško odobrenje dao je načelnik Glavnog stožera, general zbora Janko Bobetko, vođen doktrinom agresivnog preuzimanja inicijative “korak po korak”. Operativno zapovjedništvo preuzeo je brigadir Rahim Ademi, dok je admiral Davor Domazet-Lošo na terenu koordinirao obavještajne podatke.

Hrvatske snage bile su podijeljene u dvije borbene grupe:

• Sektor 1: Predvođen pukovnikom Mirkom Norcem, obuhvaćao je glavninu udarnih snaga na ravnijem terenu (9. gardijska brigada “Vukovi”, domobranske bojne Gospić i Lovinac, dijelovi 111. brigade i Vojne policije).

• Snage Specijalne policije: Pod zapovjedništvom generala Mladena Markača i koordinacijom Željka Sačića, okupljale su elitne formacije (ATJ Lučko, “Tigar” Gospić, “Roda” Varaždin). Njihov je zadatak bio zastrašujuće težak – napad s nepristupačnih vrhova Velebita kroz gustu šumu i minska polja.

S druge strane čekao ih je 15. lički korpus SVK, oslonjen na dobro utvrđene položaje, duboke ukope i snažnu topničku podršku. Zanimljivo je da su srpske snage planirale vlastiti napad na Gospić istog tog 9. rujna, no hrvatski ih je udar preduhitrio za točno petnaest minuta.

Tijek operacije: Inovacije, hrabrost i dvostruki obuhvat

Točno u 06:10 sati, uz kodirani signal “Fata”, započela je masovna i kirurški precizna topnička priprema. Već u prvim minutama uništeno je glavno zapovjedno mjesto i centar veze srpske 9. motorizirane brigade u Medku. Dekapitacija zapovjednog lanca izazvala je trenutnu paniku na neprijateljskim linijama.

Hrvatsko oklopništvo primijenilo je genijalan taktički trik: kako bi zadržali faktor iznenađenja, tenkovi su do samih polaznih položaja dovezeni na transportnim prikolicama (labudicama), čime je prigušen zvuk gusjenica.

Neprijatelj je očekivao glavni udar sa sjevera, s Velebita. Umjesto toga, hrvatske su snage probile linije u suprotnom smjeru, s leđa, izvevši savršen dvostruki obuhvat. Borbe su bile nesmiljene. Tijekom okršaja na Velebitu, teško je ranjen specijalac Vlado Marić. Njegovi suborci nosili su ga punih šest sati kroz strme i neprohodne gudure pod kišom metaka, čime su mu uspjeli spasiti život.

Unatoč strahu od “prijateljske vatre”, dvije su se hrvatske grupacije savršeno spojile u selu Rajičevci oko 14:00 sati, zatvorivši obruč oko cijele jedne bojne neprijateljske vojske.

1993.09.09. - 9. gbr Vukovi - Vojno redarstvena operacija Medački džep

Osveta poraženih i diplomatski pritisci

Suočen s gubitkom strateškog teritorija, vojni vrh takozvane RSK aktivirao je strategiju “realne prijetnje”. Uslijedilo je neselektivno granatiranje duboke hrvatske pozadine. Raketirani su Gospić, Otočac, Sisak, pa čak i predgrađa Zagreba. Najteži dan bio je 10. rujna, kada je u stravičnom napadu na Karlovac ubijeno sedam, a ranjeno dvadeset i pet civila. Korištene su balističke rakete “Luna” i razorni raketni sustavi “Orkan”.

Vojni protunapadi SVK-a na terenu razbijeni su o čvrste hrvatske obrambene linije. Ipak, ono što neprijatelj nije uspio oružjem, međunarodna je zajednica postigla pritiskom. Zbog napada unutar UN-ove zone, Hrvatskoj su zaprijetile oštre sankcije i međunarodna izolacija. Pod golemim pritiskom Thorvalda Stoltenberga, predsjednik Franjo Tuđman morao je pristati na povlačenje. General Petar Stipetić i srpski general Mile Novaković potpisali su 15. rujna sporazum o primirju i povlačenju hrvatskih snaga, uz prepuštanje terena snagama UNPROFOR-a.

Cijena pobjede: Žrtve i heroji

Hrvatska je pobjeda plaćena krvlju. Prema službenim podacima, hrvatske oružane snage pretrpjele su gubitke od trinaest poginulih i pedeset tri ranjena pripadnika.

Živote su za obranu domovine položili:

• Ivica Antončić – pripadnik MUP-a, ubijen 4. rujna u zasjedi.

• Bruno Bolanča (Vinko) – pripadnik MUP-a, ubijen 4. rujna u zasjedi.

• Zoran Kovačević (Milutin) – pripadnik 9. gardijske brigade, poginuo 9. rujna u jurišu.

• Miroslav Peris – pilot HRZ-a; njegov MiG-21 (“osvetnik Vukovara”) oboren je 14. rujna iznad Gvozda prilikom zaustavljanja neprijateljskog raketiranja.

• Marijan Devčić – pripadnik hrvatskih snaga.

• Milan Matijević – pripadnik hrvatskih snaga.

• Zdravko Šebalj – pripadnik hrvatskih snaga.

• Miroslav Lovrinić – pripadnik hrvatskih snaga.

• Stipe Krnjić – pripadnik hrvatskih snaga.

• Fahrudin Mumirović – pripadnik hrvatskih snaga.

• Tomislav Jakovljević – pripadnik hrvatskih snaga.

Gubici neprijatelja procjenjuju se na pedeset do sedamdeset žrtava. Hrvatska je strana UNPROFOR-u predala pedeset i dva tijela, od kojih je golema većina pronađena u vojnim odorama i pod oružjem.

Fantomska bitka i kanadska kontroverza

Možda najbizarnije poglavlje ove operacije ispisale su kanadske mirovne snage. Kanađani su naknadno tvrdili da su u noći s 15. na 16. rujna vodili žestoku bitku s Hrvatskom vojskom, za što su čak primili 800 visokih vojnih odlikovanja – najveći broj priznanja za jednu kanadsku operaciju od Korejskog rata. Naveli su da su ubili 26 hrvatskih vojnika.

Međutim, admiral Domazet-Lošo, ali i brojni strani časnici poput kanadskog časnika Johna McGuinnesa te danskog pukovnika Vagna Ovea Moebjerga Nielsena, potpuno su opovrgnuli tu priču. Hrvatska vojska na tom području nije imala neobjašnjive gubitke koji bi odgovarali kanadskim tvrdnjama. Domazet-Lošo postavio je logično, ali jezivo pitanje: s obzirom na to da je u Medačkom džepu stradalo 27 osoba vođenih kao srpski civili, te ako Kanađani nisu ubili nijednog Hrvata, koga su zapravo te noći ustrijelili mirovnjaci pod okriljem UN-a?

Zlokoban epilog ovoj priči daje činjenica da su kanadski veterani po povratku kući patili od misterioznih zdravstvenih problema. Kasnije vojne istrage šokirale su javnost otkrićem: ratobornog zapovjednika kanadskog bataljuna, čije je ponašanje vojnike izlagalo pogibelji, namjerno su otrovali njegovi vlastiti podređeni u strahu za svoje živote.

Operacija Medački džep i danas ostaje zabilježena kao izvanredan vojni taktički uspjeh, ali i bolan podsjetnik na složenost vođenja rata pod teškim diplomatskim, medijskim i međunarodnim pritiscima.