Leonardo Biloglav: „Stojimo na temeljima ove slavne države, armirane našom krvlju i njihovim kostima“

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

Pismo Leonarda Biloglava

Kao organizator ovih dolazaka u Stari Grabovac želim vam još jednom zahvaliti što ste i ove godine u impozantnom broju došli na godišnjicu, na proslavu dobivene bitke za ovo strateški iznimno važno selo.

Vama koji ste ovdje izgubili svoje najmilije! Vama koji ste ovdje krvarili! Vama na koje su ovdje ispaljivali sve vrste najrazornijih projektila, koje su pokušavali trovati i paliti! Vama koji ste se snagom junačkog srca svemu tome oduprli i pobijedili! Vama koji ste ovdje izgubili desetke mladih suboraca. Jer samo je iz Tigrova ovdje poginulo 27 heroja, a oko stotinu ih je ranjeno!

Klanjamo se sjenama prošlosti, još osjećamo miris baruta i vatre, sanjamo teške snove – ali istodobno uživamo u sjeni novih građevina, udišemo mirise živih vrtova i voćnjaka te se radujemo malim i velikim događajima.

Prošlo je 35 godina. Mnogih dobrih ljudi više nema, ali mi smo ponovno ovdje. Stojimo na temeljima ove slavne države, armirane našom krvlju i njihovim kostima. Gledamo nove generacije koje stasaju, stvaraju nove živote, grade domove, obrađuju zemlju i stvaraju nove vrijednosti. Nove generacije hrabrih ljudi spremnih, zatreba li ponovno, ne daj Bože, zaštititi svoj dom, svoju vjeru i svoj način života.

Vjerujmo u njih. To su naši potomci – potomci junaka i junakinja Domovinskog rata!

Ove godine svojim dolaskom i nadahnutim govorom počastio nas je naš prvi zapovjednik, umirovljeni general zbora Josip Lucić. U svom govoru podsjetio je okupljene na operativnu i stratešku važnost obrane zapadne Slavonije 1991. godine, kao i na političke događaje u 20. stoljeću koji su doveli do velikosrpskog napada na našu Domovinu.

Hvala mu i neka nam još dugo poživi, na ponos cijeloj Hrvatskoj i svim hrvatskim braniteljima, ma gdje bili!

Nakon završetka svečanosti zapalili smo svijeće i na mjestima pogibije Zvonimira Hađine i Zdravka Čigira te kod središnjeg spomenika Domovinskom ratu u Novskoj.

Zahvaljujem svima koji su nam pomogli, a posebno gospodinu Robertu Tukeri te predstavnicima mjesne i gradske uprave koji su nam osigurali doručak i ručak. Zahvaljujem i svećenicima Novske na svetoj misi te na pozdravu upućenom iz crkve svetog Luke.

Zahvaljujem i gradskoj upravi Novske na pokretanju procesa rekonstrukcije spomen-područja u Starom Grabovcu. Očekujem da ćemo se za godinu dana ponovno okupiti ovdje kako bismo svečano otvorili novi spomenik s imenima svih poginulih za ovo selo. Oni su to doista zaslužili.

Ovogodišnji susret imao je i poseban razlog – odavanje počasti svim našim zapovjednicima koji su ovdje, kao i tijekom cijelog rata, nosili težinu zapovijedanja. Riječ je o teretu čiju punu težinu često ne možemo razumjeti dok se sami ne nađemo u toj ulozi.

Stisnimo im junačke ruke i zahvalimo svima!

U nastavku donosim stručni tekst na tu temu.

Teret zapovijedanja: emotivna težina vođenja ljudi u ratu

Vodstvo se u svakodnevnom životu često definira kroz donošenje odluka, postizanje ciljeva i upravljanje resursima. Međutim, u surovim uvjetima ratovanja pojam vodstva poprima sasvim drukčije značenje. Za zapovjednika na bojišnici resursi nisu apstraktne stavke na papiru – oni su ljudski životi, a ciljevi se ne mjere profitom, nego preživljavanjem.

Emotivna težina koju nosi zapovjednik koji vodi ljude u rat predstavlja jedan od najtežih psiholoških i moralnih tereta koje čovjek može podnijeti. Taj teret obilježavaju paradoks bliskosti i distance, odgovornost za živote podređenih te cjeloživotno suočavanje s posljedicama donesenih odluka.

Prvi i možda najizraženiji emocionalni izazov zapovjednika krije se u onome što se u vojnoj psihologiji naziva paradoksom zapovjedne distance. Da bi učinkovito vodio svoje ljude, zapovjednik ih mora poznavati. Mora steći njihovo povjerenje te razumjeti njihove strahove, snage i slabosti. Kroz zajedničke patnje u rovovima između zapovjednika i vojnika razvija se duboka, gotovo bratska povezanost.

Istodobno, zapovjednik mora zadržati profesionalnu distancu. On je taj koji će možda već sljedećeg dana morati izdati zapovijed koja nekoga od ljudi koje poznaje može odvesti u smrt. Voljeti svoje vojnike kao braću, a istodobno ih slati u situacije u kojima riskiraju vlastite živote, stvara dubok unutarnji sukob. Svaki gubitak na bojištu nije samo broj u izvješću. To je gubitak čovjeka s imenom i licem, osobe koja iza sebe ostavlja obitelj i prijatelje.

Uz to, koncept moralne ozljede duboko je povezan sa zapovjednim iskustvom. Za razliku od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji može nastati nakon izloženosti traumatskim događajima i prijetnji životu, moralna ozljeda može proizaći iz sudjelovanja u postupcima ili donošenja odluka koje su u suprotnosti s duboko ukorijenjenim moralnim uvjerenjima pojedinca.

Zapovjednik se neprestano suočava s izborima u kojima nijedna mogućnost nije bez posljedica. Treba li žrtvovati jedan vod kako bi spasio cijelu satniju? Treba li narediti napad na neprijateljski položaj u naseljenom mjestu kako bi zaštitio vlastite ljude, svjestan mogućnosti stradavanja civila?

Takve se odluke ponekad donose u nekoliko sekundi, pod kišom metaka i u uvjetima golemog psihičkog opterećenja. Kada se dim raziđe, zapovjednik ostaje sam sa svojim mislima. Pitanje „Jesam li mogao učiniti više?“ može postati sjena koja ga prati cijeli život.

Emotivnu težinu dodatno pojačava i teret apsolutne odgovornosti...