Mladen Pavković: Zašto Koprivnica i Županija okreću leđa herojima 117. brigade?

Povijesni obol Podravine u obrambenom Domovinskom ratu dobranim dijelom prepušten je sramotnom zaboravu, iako se lokalni političari u javnim govorima redovito zaklinju u vrijednosti tog istog rata. Koprivničko-križevačka 117. brigada Hrvatske vojske, kroz koju su prošle tisuće domaćih ljudi i koja je za slobodu domovine položila 38 života uz stotine ranjenih, danas u vlastitom gradu nema niti jedno dostojanstveno spomen-obilježje, zbog čega ratni zapovjednik, pukovnik Dragutin Kralj, otvoreno pita srami li se to netko slavne ratne postrojbe. Ratni put brigade počeo je trijumfalno kada su njezini pripadnici, zajedno s hrvatskom policijom i Narodnom zaštitom, 30. rujna 1991. bez ijednog ispaljenog metka prisilili JNA na predaju koprivničke vojne utvrde, no cijena slobode ubrzo je naplaćena krvlju. Samo sedam dana kasnije, 7. listopada, dok je velika skupina branitelja bila unutra, dva neprijateljska zrakoplova raketirala su objekt s devet projektila, a opravdana sumnja u dojavu i izdaju živi i danas, jer se napad poklopio sa zakazanim sastankom zapovjedništva. U tom je udaru poginuo 21-godišnji David Piskor, čije je tijelo pronađeno tek dva dana kasnije pokraj obližnje benzinske postaje, a iako mu je na inicijativu Mladena Pavkovića i suboraca podignut spomenik, to ostaje usamljeni čin unutar postrojbe koja je odmah nakon toga, kronično neopremljena, poslana na najteža ratišta Novske i Istočne Slavonije. Danas, više od tri desetljeća kasnije, jedino službeno spomen-obilježje postavljeno na ulazu u bivšu vojarnu pretvoreno je u prvorazredni skandal, jer su ga nepoznati počinitelji najprije srušili, a potom je ponovno vraćeno u potpuno uništenom i razbijenom stanju, bez ikakvog popravka, pa danas umjesto ponosa predstavlja obično ruglo koje vrijeđa dostojanstvo branitelja. Jednaka sramota krije se i unutar samog kruga bivše vojarne, prostora prenamijenjenog u civilni Sveučilišni kampus, gdje se nalazi spomen-križ koji su bez ikakve pomoći vlasti podigli sami pripadnici brigade, a koji je danas prepušten propadanju, nagrizen zubom vremena i potpuno zapostavljen, dok se vojni identitet tog povijesnog mjesta namjerno i sustavno briše. Da je ignoriranje postalo pravilo dokazuje i činjenica da je Gradu i Županiji u više navrata službeno predlagano da se po ovoj slavnoj ratnoj postrojbi nazove barem jedna ulica, trg ili park, no lokalne su vlasti preko svakog tog prijedloga prešutno prešle, a  i dalje preko njih hladnokrvno prelaze, čineći sve da se ime 117. brigade potpuno izbriše iz urbanog prostora. Kulturocid i brisanje sjećanja idu toliko daleko da je čak i u prostorijama Gradskog muzeja, gdje je godinama postojao stalni postav i dio posvećen Domovinskom ratu s ovog područja, ta povijesna građa tiho i sramotno maknuta, a prema neslužbenim informacijama iz institucija, tog postava tamo više uopće neće ni biti. Osim ovog sustavnog lokalnog ignoriranja, pukovnik Dragutin Kralj naglašava kako je 117. brigada teško zakinuta i obezvrijeđena i na najvišoj, nacionalnoj razini jer su državni vrh i nadležna ministarstva sustavno uskratili zaslužena vojna priznanja, činove i odlikovanja ljudima koji su među prvima išli u napadne operacije i krvarili na bojištima. Ova povijesna nepravda najteže pogađa samog zapovjednika čija je cijela obitelj dala obol stvaranju države, budući da su u ratu aktivno sudjelovali i njegovi sinovi i supruga, a koji se danas, dok se već godinama bori s teškom bolešću, osjeća umorno, a pored toga više nema ni vremena ni živaca sam ispravljati nanesene nepravde. Posebno ga boli medijski mrak u Podravini, jer su lokalni mediji širom otvoreni za one koji se danas hvale i pričaju što god hoće krojeći neku svoju iskrivljenu povijest, dok istovremeno zatvaraju vrata onima koji bi željeli, znali i morali govoriti istinu o stvarnim uspjesima brigade. Gorku stvarnost lokalnog mentaliteta i političkih prioriteta vladajućih struktura, zapovjednik je sažeo u jednu poraznu i tešku rečenicu koja najbolje oslikava trenutačno stanje svijesti u gradu, zaključivši kako se u Koprivnici više sjećaju što je bilo u NOB-u nego što se događalo 1991. Nedopustivo je da se žrtva 117. brigade marginalizira u ime birokratske tromosti ili političke nezainteresiranosti, stoga spomenik na ulazu mora biti hitno i profesionalno obnovljen kako bi prestao biti ruglo, a spomen-križ unutar Kampusa dostojanstveno saniran. Branitelji i obitelji poginulih ne traže milostinju nego elementarno poštovanje povijesnih činjenica, a ako lokalne vlasti imaju snage za deklarativno domoljublje pred kamerama, moraju pod hitno vratiti Domovinski rat u muzej, dodijeliti postrojbi njezinu ulicu ili park te pronaći sredstva za dostojno očuvanje sjećanja na vrijeme ponosa i slave prije nego što povijest 1991. potpuno izblijedi pod pritiskom onih koji obrambeni rat koriste isključivo za vlastitu političku promociju.

Kralj nam je još napomenuo da je krajnje nezadovoljan tzv. braniteljskim Koordinacijama koje se osnivaju pri gradu i županiji, a koje uglavnom sastavljaju gradonačelnici i župani od manje-više njima podobnih članova. U tim koordinacijama, kao u Koprivnici, ima časnih i poštenih branitelja, ali i onih koji su u njegovoj brigadi bili zaduženi za „podjelu donjeg veša“ i koji danas nažalost imaju isti ili čak i viši čin nego on!

Ratni zapovjednik zamjera i pripadnicima svoje ratne postrojbe što se više ne javljaju, što njemu „šapuću“, umjesto da se pobune što se danas malo ili nikako ne vrednuje njihova žrtva ili žrtva njihovih poginulim suboraca.

Mladen Pavković