Noć kada su Našice gorjele: Herojski proboj, kapitulacija JNA i rođenje legendarne 132. brigade

Grad Našice, u zajedništvu s lokalnim braniteljskim udrugama i državnim vrhom, od 19. do 21. rujna 2026. godine na više lokacija u Našicama svečano obilježava 35. obljetnicu oslobođenja našičkih vojarni i formiranja 132. brigade Hrvatske vojske, kako bi se kroz pomno osmišljen višeslojni komemorativni i edukativni program trajno sačuvala povijesna istina o ključnim događajima koji su omogućili opstanak i obranu čitave istočne Slavonije. Ova iznimno važna historiografska manifestacija, koja uključuje polaganje vijenaca, misna slavlja, izložbe i sportske susrete, provodi se s ciljem odavanja dubokog pijeteta poginulim vitezovima te prijenosa svjedočanstava o državotvornosti i vojnoj taktici na postratne generacije.

Oružani sukob u Našicama u rujnu 1991. godine nije se odvio u strateškom vakuumu, već je bio integralni, pa i presudni dio šire operacije blokade i zauzimanja vojnih objekata Jugoslavenske narodne armije (JNA) diljem hrvatskog teritorija. Taj vojno-povijesni proces, u stručnim krugovima poznat kao “Bitka za vojarne”, predstavljao je apsolutni operativni i logistički preduvjet za sami opstanak mlade hrvatske države. Naime, jedino preuzimanjem teškog naoružanja iz ogromnih arsenala JNA bilo je moguće transformirati tada slabo naoružane i ranjive postrojbe Zbora narodne garde (ZNG) i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) u respektabilnu, snažnu i ofenzivno sposobnu vojnu silu koja će u konačnici donijeti slobodu.

Povijesni značaj i trodnevni program komemoracije

Središnja proslava 35. obljetnice u Našicama strukturirana je kao polivalentna trodnevna manifestacija koja integrira vojne, vjerske, kulturne, ali i naglašeno edukativne aspekte kolektivnog sjećanja. Središte svih komemorativnih praksi i primarni topos okupljanja predstavlja spomen-obilježje “Uskrsla Hrvatska”, koje je smješteno na Trgu dr. Franje Tuđmana. Riječ je o idejnom rješenju istaknutog akademskog kipara Stipe Sikirice, otkrivenom krajem 2000. godine. Sikirica u svom opusu redovito sintetizira tradicionalne motive i arhetipske forme s monumentalnim izričajem suvremene javne plastike, a njegova se našička skulptura svojom estetikom i funkcionalnošću organski stopila s urbanim tkivom grada. Time je trg postao trajno mjesto iskazivanja kolektivnog pijeteta prema žrtvama Domovinskog rata.

Program obilježavanja osmišljen je kako bi obuhvatio sve demografske skupine, čime se osigurava aktivan kontinuitet pamćenja u lokalnoj zajednici. Događanja su započela u subotu, 19. rujna, odavanjem počasti kod spomen-obilježja “Uskrsla Hrvatska”. Posebna je vrijednost ovog čina što uz branitelje sudjeluju i polaznici Dječjeg vrtića “Zvončić”, čime se ostvaruje onaj ključni međugeneracijski prijenos sjećanja i rana edukativna komponenta za najmlađe. U poslijepodnevnim satima održan je svečani nastup Našičkih mažoretkinja “Dora” ispred Gradske uprave Našica. Duhovna komemoracija doseže svoj vrhunac u 18:30 sati slavljenjem Svete mise zadušnice u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog. Misu je predvodio fra Davor Palić, a ona je primarno posvećena poginulim braniteljima Slavku Marodu, Branku Glavašu i Antunu Sertiću, vitezovima čija je žrtva utkana u temelje slobodne Hrvatske. Večer prvog dana završava u 20:00 sati glazbenim programom na središnjem trgu, gdje će se održati koncert grupe “Svetinja – Thompson Tribute Band”, zamišljen kao kohezijski društveni događaj usmjeren na širu javnost i integraciju cjelokupne zajednice.

Drugi dan manifestacije, nedjelja 20. rujna, stavlja naglasak na psihosocijalnu rehabilitaciju, radnu terapiju i održavanje zajedništva među ratnim veteranima. U 10:30 sati na Nogometnom igralištu Brezik Našički otvaraju se 6. Sportske igre hrvatskih branitelja. Paralelno s tim, tijekom cijeloga dana, u impresivnim prostorima Dvorca Pejačević otvorena je izložba “Hrvatski ratnici”, u organizaciji Zavičajnog muzeja i braniteljskih udruga. Ova izložba nudi neprocjenjivu historiografsku i muzeološku prezentaciju autentičnih ratnih artefakata, dokumenata i fotografija iz ratnog vihora. Središnji dan državnog i lokalnog protokola zakazan je za ponedjeljak, 21. rujna, kada se uz prisustvo najviših izaslanstava i ratnih zapovjednika službeno obilježava Dan pobjede nad takozvanom JNA i Dan hrvatskih branitelja Grada Našica.

Politički i društveni narativi komemorativnog diskursa

Tijekom središnjih događanja, službeni govori lokalnih upravitelja i nacionalnih dužnosnika jasno su ocrtali temeljne stupove na kojima počiva suvremena percepcija ratnih događaja u ovom dijelu Slavonije. Gradonačelnik Našica, Krešimir Kašuba, pred okupljenima je artikulirao vrlo precizan historiografski okvir kroz tri presudna datuma koja su oblikovala sudbinu grada. Prvi datum je 21. rujna, dan konačnog oslobođenja vojarne i ultimativne pobjede nad JNA. Drugi je 27. rujna, dan kada su prvi ešaloni odvažnih našičkih branitelja herojski otišli u krvavu obranu Vukovara. Treći datum je 19. listopada, dan kada je službeno osnovana 132. našička brigada Hrvatske vojske. Gradonačelnikovo promišljeno izlaganje jasno je ukazalo na duboku svijest o tome da lokalna pobjeda nije bila isključivo čin obrane vlastitog zavičaja, kućnog praga i obitelji, već primarni logistički i ljudski preduvjet za obranu znatno šireg istočnoslavonskog teritorija.

Ovu je snažnu tezu na strateškoj razini potvrdio i Stipan Šašlin, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora. On je u svom obraćanju naglasio kako je pad našičke vojarne donio prijeko potreban osjećaj psihološke i taktičke sigurnosti cjelokupnoj istočnoj Slavoniji – regiji koja se upravo u tom kritičnom povijesnom trenutku nalazila pod nezapamćenim, brutalnim vojnim udarom višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Zamjenik osječko-baranjske županice, Josip Miletić, apostrofirao je oslobađanje vojarne kao jedan od prijelomnih, katarzičnih trenutaka Domovinskog rata, ističući pritom da je zarobljeno oružje bilo esencijalno za samo biološko preživljavanje hrvatskih snaga tijekom teške i krvave jeseni 1991. godine. Posebno je naglasio kako je trajna i neopoziva dužnost hrvatskog obrazovnog sustava da te spoznaje nepatvorene prenosi mlađim generacijama.

Prisutnost Dinka Huške, ravnatelja Javne ustanove “Braniteljski centar” i izaslanika Vlade RH te Ministarstva hrvatskih branitelja, bila je iznimno značajna. Huška je komemorativni diskurs usmjerio na suvremenu operativnu problematiku, najavivši daljnji snažan razvoj infrastrukturne skrbi za ratne stradalnike. U tom je kontekstu pred okupljenima spomenuo intenzivnu fazu izgradnje pet novih, velikih braniteljskih centara smještenih u Pakracu, Imotskom, Vukovaru, Slunju i Slavonskom Brodu. To jasno i nedvosmisleno indicira državnu strategiju kojom se, punih 35 godina nakon završetka razornih ratnih operacija, ulazi u sustavnu fazu pojačane gerontološke, rehabilitacijske i palijativne skrbi za veteransku populaciju koja sve više stari i kojoj je ta pomoć neophodna. Svi su ovi izrečeni narativi nužno konvergirali prema istoj, središnjoj točki dubokog pijeteta: žrtva poginulih vitezova iz Našica – Slavka Maroda, Antuna Sertića i Branka Glavaša – predstavlja ultimativnu cijenu hrvatske slobode koju društvo ima moralnu obvezu trajno valorizirati.

Makro-strateški kontekst: Zbog čega je “Bitka za vojarne” spasila Hrvatsku

Prema iscrpnim analizama istaknutog hrvatskog vojnog povjesničara dr. sc. Davora Marijana, Hrvatska se u tom kritičnom, sudbonosnom trenutku suočavala s apsolutnom, zastrašujućom i naizgled nesavladivom disproporcijom u naoružanju. Jugoslavenska narodna armija, koja se tada smatrala jednom od najjačih vojnih sila na europskom kontinentu, na teritoriju ratnih operacija raspolagala je s približno 2000 tenkova te golemom, gotovo neograničenom količinom topništva i modernog ratnog zrakoplovstva. Nasuprot toj sili, hrvatske su snage imale kroničan i opasan nedostatak osnovne vojne opreme, a njihova tenkovska moć bila je procijenjena na jedva petnaestak operativnih tenkova. Mahom su to bili zastarjeli, muzejski modeli iz Drugog svjetskog rata, poput starih američkih Shermana i sovjetskih T-34, čija je učinkovitost protiv modernog oklopa JNA bila minimalna.

Ova tragična neravnoteža, nažalost, nije bila slučajna ni spontana. JNA je još u svibnju 1990. godine, neposredno nakon provedbe prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, a uz strogo odobrenje političkog vrha u Beogradu, sustavno i proračunato provela akciju oduzimanja cjelokupnog naoružanja republičke Teritorijalne obrane (TO). To je oružje pohranjeno duboko u vojarne pod strogom, vojnom kontrolom JNA, čime je Republika Hrvatska ostavljena gotovo potpuno nenaoružanom, ranjivom i nespremnom pred unaprijed planiranom velikosrpskom agresijom. JNA je na hrvatskom teritoriju primjenjivala vojnu doktrinu izravno oslonjenu na modificirani ratni plan “Sutjeska-2”. Taj je plan imao jasan strateški cilj: brzo presijecanje hrvatskog državnog teritorija na ključnim strateškim točkama, spajanje svojih oklopnih snaga s lokalnim pobunjenim Srbima i, u konačnici, nasilno rušenje demokratski izabrane i legitimne vlasti u Zagrebu.

U takvom, iznimno nepovoljnom sigurnosnom kontekstu, prisutnost brojnih i snažno utvrđenih teških garnizona JNA smještenih duboko u teritoriju koji je još uvijek kontrolirala hrvatska vlast – što je uključivalo velike gradove poput Našica, Đakova, Osijeka, Bjelovara, Karlovca i Varaždina – predstavljala je terminalnu opasnost po opstanak nacije. Ti su garnizoni, prepuni modernog oklopa, smrtonosnog topništva i obučenog ljudstva, funkcionirali zapravo kao iznimno snažna “peta kolona”. Bili su u potpunosti spremni, na znak iz Beograda, napasti hrvatske gradove iznutra i koordinirano se spojiti s nadirućim oklopno-mehaniziranim korpusima koji su prodirali iz pravca Srbije i susjedne Bosne i Hercegovine. O kolikoj se ozbiljnosti situacije radilo, najbolje svjedoče sačuvani povijesni dokumenti poput onoga Kriznog štaba karlovačko-kordunske regije iz kolovoza 1991. godine, u kojem se s nevjericom i strahom razmatrao problem zloglasne vojarne Logorište, koja je na samom rubu Karlovca držala ogroman ratni arsenal i cijeli oklopni bataljun spreman za razorno djelovanje.

Strateška odluka državnog vrha i opća blokada vojnih uporišta

Duboko svjesno nadolazeće vojne katastrofe koja bi uslijedila ukoliko garnizoni JNA započnu koordiniranu ofenzivu iz same unutrašnjosti zemlje, hrvatsko državno vodstvo, na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, donijelo je sredinom rujna 1991. godine vjerojatno najtežu, ali i najvažniju kritičnu odluku u tom dijelu rata – naredbu o općoj i bezuvjetnoj blokadi svih vojarni. Zapovjeđeno je potpuno i trenutno isključenje svih komunalnih usluga, uključujući prekid opskrbe vodom, strujom, kao i sječu telekomunikacijskih veza, uz istodobno fizičko zaprečavanje izlaza iz vojnih objekata raznim preprekama i barikadama.

Glavnina ovih nevjerojatno dramatičnih, krvavih borbi odigrala se u vrlo uskom vremenskom okviru, točnije u periodu od 14. do 19. rujna 1991. godine. Diljem ranjene Hrvatske zarobljeno je ili je pod silovitim oružanim pritiskom prisiljeno na bezuvjetnu predaju čak 36 vojarni i velikih vojnih skladišta te 26 drugih važnih vojnih lokacija. Stručna analitika Davora Marijana nedvosmisleno ukazuje na to da napad na vojarne ni u kojem slučaju nije bio tek puki taktički potez ograničenog, lokalnog značaja. To je bila stvarna, odlučujuća “bitka za Hrvatsku”, presudan trenutak bez kojeg bi cjelokupni sigurnosni i obrambeni sustav države neminovno i brzo kolabirao.

Dramatičan pad našičke vojarne i herojska obrana grada

Vojarna JNA “Jovana Ive Marinkovića” u samim Našicama, kojoj je bio pridružen i prostrani te dobro utvrđeni vojni poligon “Grbavica”, figurirala je kao strateška točka od vitalnog, gotovo presudnog značaja na karti Slavonije. Opremljena moćnim oklopom, razornim teškim topništvom i modernom mehanizacijom, ova je velika baza JNA izravno kontrolirala kritičan, žila-kucavica prometni koridor koji povezuje regiju Podravine, zapadnu Slavoniju i južne prilaze tada smrtno ugroženom Osijeku. Hitna i potpuna eliminacija ovog garnizona postala je za hrvatsko zapovjedništvo apsolutni i beskompromisni operativni prioritet.

Pripreme, pregovori i ključno preuzimanje “Jezerca” Našičke su, hrvatske snage s ozbiljnim taktičkim pripremama započele već tijekom vrućeg kolovoza 1991. godine. U strogoj tajnosti provodilo se sustavno i za živote iznimno rizično izviđanje perimetra same vojarne, kao i duboko utvrđenih obrambenih linija na samom poligonu Grbavica. Cilj je bio jasan – dobiti što precizniju i jasniju sliku o stvarnom rasporedu naoružanja, brojnosti ljudstva i točnim vatrenim točkama neprijatelja. Tijekom prve polovice mjeseca rujna, strogo se držeći tadašnje politike hrvatskog državnog vrha o pokušaju maksimalnog izbjegavanja nepotrebnog krvoprolića, Krizni štab općine Našice mudro je pokrenuo snažnu diplomatsku inicijativu prema zapovjedništvu JNA utaborenom u vojarni.

U ovoj iznimno delikatnoj fazi, lokalna se medijska infrastruktura pokazala kao nevjerojatno moćno psihološko oružje. Preko otvorenih frekvencija Radija Našice neprestano, iz sata u sat, emitirani su apeli i pozivi na razboritost oficirskom kadru. Običnim, ročnim vojnicima JNA javno se nudio siguran i zaštićen izlaz te poštena predaja, uz javno i strogo jamstvo poštivanja svih normi međunarodnog ratnog prava i Ženevskih konvencija. Ovi ustrajni radijski apeli stvorili su snažan, nepremostiv psihološki raskol unutar zidina same vojarne, iz sata u sat duboko nagrizajući već načeti moral vojske koja je polako shvaćala gorku istinu – nalaze se duboko, kilometrima unutar neprijateljskog teritorija, potpuno odsječeni i prepušteni samima sebi.

Međutim, ona istinska, ključna prekretnica koja je zapravo stvorila uvjete i omogućila vojni uspjeh dogodila se nekoliko dana ranije, u tajnosti na periferiji grada. Kroz iznimno napete, psihološki iscrpljujuće, ali na kraju uspješne pregovore, hrvatske su obavještajne i vojne snage ishodile potpunu, mirnu predaju ogromnog vojnog skladišta poznatog pod imenom “Jezerac”, koje je bilo smješteno u Našičkom Markovcu. Upravo taj strogo čuvani objekt krio je godinama ranije nepravedno oduzeto oružje lokalne Teritorijalne obrane. Hitnom distribucijom tog oružja iz “Jezerca”, dotad hrabri, ali praktički goloruki pripadnici lokalnog ZNG-a, MUP-a i odreda Narodne zaštite u samo su se nekoliko sati transformirali u ozbiljnu, naoružanu borbenu formaciju, sposobnu napokon se suprotstaviti teškom oklopu JNA s adekvatnim pješačkim i ubojitim protuoklopnim sredstvima.

Eskalacija napetosti i brutalni urbicid Našica Sve te udružene hrvatske snage na terenu stručno je konsolidirao Slavko Barić, tadašnji energični zapovjednik 107. brigade ZNG-a iz Valpova, koji osobno pristiže u Našice i preuzima cjelokupno operativno vođenje ovog složenog napada. Njegovom su pravovremenom intervencijom savršeno ujedinjene lokalne našičke snage sa srčanim, tek pristiglim dragovoljcima iz Đakova, Valpova, Slatine i obližnjeg Osijeka. Pod sigurnim okriljem noći, na prijelazu s 19. na 20. rujna 1991. godine, nečujni hrvatski borci taktički su zaposjeli unaprijed isplanirane, iskopane i utvrđene borbene položaje. Stvoren je čvrst, neprobojan prsten vojske oko same zgrade vojarne i susjednog povišenog poligona Grbavica.

Nakon što su istekli svi razumni ultimatumi za mirnu predaju, 20. rujna u jutarnjim satima započela je snažna, zaglušujuća vatra iz svog raspoloživog pješačkog i tek svježe zarobljenog lakog topničkog naoružanja kojim su branitelji raspolagali. Našavši se u potpunoj panici i slijepom bijesu, očajna komanda JNA u vojarni donosi zločinačku odluku i naređuje brutalan, neselektivan i razoran topnički udar po samom, gustom civilnom središtu grada Našica, demonstrirajući time očit pokušaj primjene stravične taktike spaljene zemlje. Grad je u tim trenucima pretrpio golema, bolna razaranja. Izravnim topničkim pogodcima zapaljen je, a potom i teško uništen prepoznatljivi zvonik povijesne Župne crkve sv. Antuna Padovanskog. Taj je užasan prizor goruće crkve ostao zauvijek zabilježen na brojnim video snimkama kao jedan od najpotresnijih vizualnih simbola stradanja i urbicida Našica. Razorni i teški projektili iz vojarne namjerno su, s predumišljajem ciljali i onu civilnu infrastrukturu koja nosi oznaku visoke opasnosti; teško su pogođeni povijesni Dvorac Pejačević, gradski vodotoranj o kojem ovisi opskrba, poznati hotel “Park”, te oni industrijski objekti koji su svojim uništenjem mogli izazvati masovnu, ekološku katastrofu, poput plinovoda tvornice cementa te strateški važnog naftovoda na relaciji Beničanci – Slavonski Brod. Pod kišom granata uništen je i razoren nezamislivo velik broj privatnih obiteljskih kuća i gospodarskih objekata nedužnih civila.

Tenkovski proboj, poraz agresora i najviša cijena slobode U dramatičnoj noći s 20. na 21. rujna, sada već potpuno svjesni činjenice da im obećana vojna pomoć ni iz Srbije ni iz Bosne neće pristići na vrijeme, preostali oficiri JNA i naoružani fanatični srpski rezervisti odlučuju se na radikalan, samoubilački potez. Po uzoru na taktiku izvlačenja snaga u Osijeku, užurbano formiraju iznimno snažnu oklopnu kolonu. Pod okriljem dubokog mraka, očajnički pokušavaju izvršiti frontalni oružani proboj svojim tenkovima, samohodnim topovima i teškim oklopnim transporterima, i to preko poligona Grbavica u smjeru juga, tražeći spas prema zaseoku Poljana u susjednom selu Zoljani.

Međutim, hrabri hrvatski branitelji bili su izuzetno budni i savršeno dobro pripremljeni za takav scenarij. Teška oklopna kolona JNA srljala je i uletjela ravno u unaprijed postavljeno, stručno i brižno maskirano smrtonosno minsko polje, nakon čega je iste sekunde uslijedio nezadrživ, uraganski udar protuoklopnim sredstvima pripadnika ZNG-a. U mrkloj noći razvila se stravična bitka izbliza u kojoj su izbezumljene posade pogođenih tenkova naslijepo uzvraćale vatrom izravno prema ukopanim hrvatskim borbenim položajima. Izravni, preživjeli sudionici i danas s poštovanjem svjedoče o silovitim detonacijama koje su parale nebo i o pravoj nadljudskoj hrabrosti mladih dragovoljaca koji nisu odstupili ni milimetra.

Kada je napokon ta udarna oklopna kolona neutralizirana, a svaki daljnji pokušaj proboja potpuno i nepovratno razbijen, prestravljene preostale snage JNA unutar žice vojarne su kapitulirale i položile oružje. Svanuo je dan ponosa; 21. rujna 1991. godine, iscrpljeni, ali pobjednički raspoloženi hrvatski branitelji svečano su ušli u vojni kompleks i zauvijek s jarbola skinuli omražene jugoslavenske oznake. Vojska JNA predala je 38 preplašenih ročnih vojnika i jednog časnika, dok je u samoj borbi na terenu zarobljeno dodatnih 16 časnika i dočasnika, 207 vojnika te 6 srpskih rezervista. Ono što ostaje trajno zabilježeno jest činjenica da, iako je u tim trenucima njihov voljeni grad gorio a mrtvi su tek bili prebrojani, hrvatsko zapovjedništvo u Našicama pokazalo je nevjerojatnu čast i striktno se držalo normi Ženevskih konvencija – bilo kakvo zlostavljanje, mučenje ili pokušaj odmazde nad ratnim zarobljenicima bili su najstrože zabranjeni i sankcionirani. Svi su pripadnici poražene JNA u pratnji hrvatske policije sigurno zbrinuti i humano proslijeđeni nadležnim tijelima.

Ova velika, spektakularna vojna pobjeda Našica plaćena je, nažalost, onom najvišom zamislivom cijenom – životima trojice iznimnih hrvatskih vitezova, koji su poginuli u najtežim oružanim okršajima, hrabro stojeći pod smrtonosnom vatrom tenkovskih granata: heroji Slavko Marod, Antun Sertić i Branko Glavaš. U tim je strašnim borbama teško ranjeno više od 16 branitelja. Njihova su imena danas neizbrisivo utkana u same svete temelje hrvatske državnosti, a cjelokupna komemorativna misao, čak i 35 godina kasnije, s dubokim poštovanjem počiva na sjećanju na taj teški dan ispunjen beskrajnim ponosom i vječnom tugom.

Od lokalnih dragovoljaca do legendarne 132. našičke brigade Hrvatske vojske

Veličanstven pad vojarne u Našicama stvorio je nevjerojatan, spasonosan dotok teškog oružja, streljiva i vojne opreme koji je zauvijek, nepovratno promijenio operativnu vojnu kartu cijele istočne Slavonije. Svo zarobljeno oružje, stotine tisuća komada streljiva, moćno topništvo i oklopni tenkovi odmah su i bez odgode distribuirani operativnim hrvatskim formacijama. Time su se napokon stvorili realni preduvjeti za formiranje ozbiljnih, profesionalnih brigadnih snaga koje su bile sposobne ne samo za obranu, već i za kompleksna operativna napadna djelovanja na najsloženijim i najzahtjevnijim terenima.

Duboki korijeni vojne organizacije na ovom širokom slavonskom području leže u ustroju slavne 107. brigade ZNG-a (poznatije pod imenom “Vukovi s Drave” ili Valpovačka brigada). Ona je utemeljena 28. lipnja 1991. godine izravnom naredbom tadašnjeg ministra obrane generala Martina Špegelja, sa sjedištem u Valpovu. Njezin prvi, legendarni zapovjednik bio je Slavko Barić. U svom početnom ratnom ustroju, ova je brigada hrabro obuhvaćala ogromnu, prostranu zonu vojne odgovornosti koja je uključivala općine Valpovo, Donji Miholjac, Đakovo, Našice i Orahovicu. Bila je operativno formirana kroz četiri jake pješačke bojne koje su teritorijalno odgovarale spomenutim općinama.

Kada je, međutim, tijekom tog povijesnog rujna osvojeno silno oružje u đakovačkim i našičkim vojarnama, 107. brigada prerasla je svoje okvire i postala “majka-brigada” za osnivanje potpuno novih, snažnih i samostalnih postrojbi: slavne 122. đakovačke i udarne 132. našičke brigade. Preostali dijelovi 107. brigade sačuvali su svoje ime i preuzeli na sebe iznimno tešku, herojsku obranu čak 120 kilometara duge, kritične podravske linije obrane uz obale rijeke Drave, okrenuti prema okupiranoj i militariziranoj Baranji.

Odmah nakon povijesnog oslobođenja našičke vojarne, stvorene su idealne okolnosti za nužni preustroj i modernizaciju lokalnih vojnih snaga. Temeljem službene zapovijedi načelnika Glavnog stožera OSRH, dana 19. listopada 1991. godine svečano je osnovana slavna 132. brigada Hrvatske vojske Našice – Orahovica. Njezinu prvu borbenu postavu činila je snažna Našička bojna (koja je odvojena iz spomenute 107. brigade) te 2. bojna, sastavljena od prekaljenih branitelja iz Orahovice, koja je već ranije, od 4. listopada, bila mobilizirana i raspoređena na vrućim borbenim položajima u selu Humljani. Zapovjedništvo je ponovno suvereno preuzeo general-pukovnik Slavko Barić. Kasnije, kako je dugotrajni rat odmicao a izazovi rasli, na zapovjednom će ga mjestu naslijediti iskusni brigadni general Milan Knežević. Struktura ove mlade brigade ubrzo je impozantno narasla na četiri jake bojne, neophodne pristožerne postrojbe i iznimno snažan, ubojit mješoviti protuoklopni divizion.

Vatreno krštenje brigade dogodilo se nedugo nakon njezina osnivanja, kada je hrabro poslana ravno u “pakao” – na najkritičniji mogući sektor obrane osječkog prstena, u ravničarsko selo Ivanovac i njegovu bližu okolicu. Tijekom krvavog studenog i prosinca 1991. godine, osobito nakon teškog i bolnog pada obližnjeg junačkog Laslova, moćne oklopne formacije JNA nesmiljeno su, danonoćno udarale po ovom malom području s jasnom namjerom probijanja linija i potpunog, smrtonosnog zaokruživanja grada Osijeka. Zahvaljujući izvrsnoj taktičkoj koordinaciji te stručnom i brzom inženjerijskom uređenju dubokih obrambenih fortifikacija, koje je hrabro pod kišom granata izvela inženjerija 132. brigade, ta je kritična linija napokon stabilizirana. Brigada je viteški obranila Ivanovac, slomivši uz goleme napore sve masovne tenkovske napade koji su dolazili iz smjera sela Divoša i Rudina. Na tom su iznimno teškom položaju hrabri Našičani i Orahovčani ostali nepokolebljivo držati frontu sve do ljeta 1992. godine.

Pobjednički put na brojnim bojištima i zaslužena odlikovanja

Završetkom te krvave 1991. godine, oružane snage Republike Hrvatske, sada ojačane i organizirane, napokon su prešle iz mučne defenzive u snažnu, oslobodilačku ofenzivu na području zapadne Slavonije kroz poznate operacije Orkan ’91 i Papuk ’91. Druga orahovačka bojna 132. brigade tada je, nastupajući zajedno s ostalim elitnim postrojbama, u neljudski teškim, surovim zimskim uvjetima početkom hladnog prosinca pokrenula akciju čišćenja snažnih i dobro ukopanih četničkih te JNA utvrda smještenih na nepristupačnim obroncima planine Papuk. Brigada je tih dana nezadrživo i hrabro napredovala taktičkim smjerovima Gornja Pištana – Kokočak te Humljani – Pušine, pobjedonosno oslobađajući okupirana sela Kokočak, Pušinu, Slatinski Drenovac te čuveno i omiljeno slavonsko izletište Jankovac. No, borbe prsa u prsa u gustoj planinskoj šumi bile su nemilosrdne, brutalne i odnijele su živote brojnih istaknutih hrvatskih branitelja, čija se žrtva nikada neće zaboraviti.

Nakon Papuka, 132. brigada je svoj častan, ratni put nastavila na nekim od najzahtjevnijih i najkrvavijih bojišta koja pamti vojna povijest. Tijekom kasne jeseni 1992. te u proljeće 1993. godine, njezini su pripadnici aktivno i srčano sudjelovali u kritičnoj, sudbonosnoj obrani Bosanske Posavine. U velikoj, pobjedničkoj vojno-redarstvenoj operaciji “Bljesak” u svibnju 1995. godine, brigada je dobila iznimno odgovornu zadaću – čuvala je osjetljivi istočni bok Hrvatske vojske od mogućeg opasnog protuudara tenkova iz Srbije, čvrsto osiguravajući granicu na liniji Strošinci – Soljani kod Županje. Nedugo zatim, za vrijeme trajanja maestralne operacije “Oluja”, ova je brigada ponovno odradila vrhunski posao čuvajući leđa udarnim, napadačkim ešalonima hrvatske vojske, osiguravajući tako važne položaje u širem rajonu Koritna – Kešinci.

U dugih i teških pet ratnih godina, kroz časne redove 132. brigade prošlo je preko 5.000 odvažnih ljudi, patriota koji su branili svoj dom. Više od stotinu, točnije preko dvjesto vojnika pretrpjelo je teška, nerijetko i trajna ranjavanja, a njih pedeset i devet, pedeset devet istinskih, neprežaljenih heroja, položilo je svoj život na oltar domovine za našu slobodu. Povodom svečane 15. obljetnice osnutka Oružanih snaga RH, ova je legendarna našička postrojba, prvenstveno zbog neviđenog iskazanog junaštva svojih pripadnika, zasluženo i s ponosom odlikovana prestižnim, visokim državnim odličjem – Redom Nikole Šubića Zrinskog. To je odličje trajni dokaz i potvrda ogromnog ugleda koji ova brigada i danas zasluženo uživa u hrvatskoj nacionalnoj i vojnoj povijesti. Danas, kao trajni spomenik njihovoj hrabrosti, sama vojarna u Našicama, iz koje su te ratne 1991. godine prijeteći grmjeli tenkovi JNA, s ogromnim ponosom nosi ime “Vojarna 132. brigade Hrvatske vojske Našice”.

Kultura sjećanja, kapitalna monografija i institucionalna zaštita veterana

Suvremeno i zrelo promišljanje ove velike 35. obljetnice u Našicama ne iscrpljuje se isključivo u emotivnom sjećanju na slavne bitke, već vrlo aktivno i konstruktivno tematizira akademsko, historiografsko očuvanje istine, kao i nužnu, pragmatičnu i svakodnevnu skrb za preživjele ratne veterane, čije se cjelokupno zdravstveno, fizičko i psihološko stanje s godinama i starenjem očekivano pogoršava.

Kruna i apsolutni vrhunac historiografskog i publicističkog bavljenja bogatom lokalnom vojnom poviješću jest kapitalna, iznimno opsežna i detaljna monografija pod nazivom “Našički kraj u Domovinskom ratu: Povjesnica 132. brigade Hrvatske vojske Našice – Za domovinu i narod svoj”, koja je svečano i pred brojnom publikom predstavljena u prosincu 2021. godine. Ova dragocjena knjiga predstavlja sjajan kolektivni intelektualni napor na kojem je posvećeno radilo više od trideset stručnih koautora, pretežno izravnih i autentičnih sudionika tih ratnih zbivanja. Ona na temeljit, znanstven i objektivan način dokumentira svaki, pa i najmanji segment vojne, logističke i civilne organizacije grada u vihoru rata, čuvajući memoriju od zaborava za neke nove generacije koje dolaze.

Jednako tako, s obzirom na to da je od službenog završetka ratnih operacija proteklo gotovo tri i pol desetljeća, veteranska je populacija uvelike ušla u osjetljivu treću životnu dob. To pred hrvatski zdravstveni i državni socijalni sustav stavlja enormne i specifične izazove koji su izravno vezani uz gerontološku, psihosocijalnu i prijeko potrebnu rehabilitacijsku domenu skrbi. Odgovor moderne države očituje se kroz osnivanje i širenje nacionalne mreže Veteranskih i Braniteljskih centara. Komplementarno tom službenom, državnom aparatu, ključnu ulogu u svakodnevnoj i terenskoj socijalizaciji veterana igraju upravo civilne udruge branitelja, a napose vrijedne lokalne podružnice udruge HVIDR-a. Udruga HVIDR-a Našice, pod predanim vodstvom predsjednika Miroslava Ranogajca, neumorno organizira široku paletu korisnih izvaninstitucionalnih aktivnosti: radnu i sportsku rehabilitaciju svojih članova, memorijalne turnire, ultramaratone posvećene brigadi te iznimno važne programe za smanjenje socijalne izolacije i isključenosti starijih ratnih vojnih invalida. Upravo se kroz ovakvu sinergiju državnih institucija i civilnih braniteljskih udruga najbolje demonstrira nužni prelazak države iz prigodne, komemorativno-simboličke brige u trajnu, pragmatičnu i nadasve humanu socijalnu politiku.