ODŠTETE HRVATSKIM LOGORAŠIMA: Što presuda Ivanu Mikuliću znači za druge bivše zatočenike

Prvi osnovni sud u Beogradu, prema javno objavljenim podacima, dosudio je Ivanu Mikuliću iz Osijeka 1,5 milijuna dinara naknade neimovinske štete zbog zatočenja u logorima Stajićevo i Begejci tijekom 1991. i 1992. godine. Iznos je u tadašnjem izvještaju procijenjen na približno 12.750 eura. Predmet se vodi pod brojem 31 P. 12194/23.

Prema objavi Dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas, presuda je postala pravomoćna i ovršna u kolovozu 2026. godine. Vojno pravobraniteljstvo Srbije potom je 3. rujna podnijelo reviziju, a Mikulićev zastupnik odgovorio je na taj pravni lijek 22. listopada. U trenutku objave tih podataka nije bilo javne potvrde da je dosuđeni iznos isplaćen niti da je revizija dovela do izmjene presude.

Cjeloviti tekst presude nije javno dostupan. Zbog toga se njezini pravni razlozi, način izračuna naknade i točan doseg ne mogu provjeriti iz samog sudskog dokumenta. Podatke o ishodu treba čitati kao izvještaj o konkretnom predmetu, a ne kao već objavljenu sudsku praksu s dostupnim obrazloženjem.

Zašto je presuda važna drugim logorašima

Mikulićeva presuda pokazuje da je u konkretnom predmetu beogradski sud prihvatio zahtjev za naknadu štete zbog zatočenja u srpskim logorima i obvezao srpsko Ministarstvo obrane na isplatu. To je važno za druge bivše zatočenike jer im daje primjer da je takav građanski zahtjev moguće dovesti do dosuđene naknade pred sudom u Srbiji.

Ipak, presuda jednog suda u pojedinačnom predmetu ne znači da su svi bivši zatočenici automatski dobili pravo na odštetu. Ona ne obvezuje sudove da drugim tužiteljima dosude isti iznos niti zamjenjuje dokazivanje njihova pojedinačnog slučaja. U pravnom sustavu kontinentalne Europe prvostupanjska presuda u jednom predmetu nije sama po sebi općeobvezno pravilo za sve druge postupke. Može biti uvjerljiv oslonac i primjer sudske procjene, a njezina će težina rasti ako je potvrde daljnje odluke viših sudova i ako se obrazloženje pokaže primjenjivim na slične činjenice.

Svaki tužitelj mora dokazati da je bio zatočen, gdje i koliko dugo, pod čijom je kontrolom bio, kakvu je štetu pretrpio te na čemu temelji odgovornost tuženika. Razlikuju se zatočenje, uvjeti u pojedinom logoru, pretrpljeno nasilje, posljedice po zdravlje i dokumentacija kojom raspolaže svaki čovjek. To znači da se iznos iz Mikulićeva predmeta ne može unaprijed preslikati na druge bivše zatočenike.

Prema objavi Veritasa, među dokazima u Mikulićevu predmetu bili su potvrda Međunarodnog odbora Crvenoga križa o njegovu zatočenju u Stajićevu te dokumentacija povezana s priznanjem presude hrvatskog suda protiv Ivice Vuletića. Ti se podaci mogu pokazati korisnima za razumijevanje vrste dokaza koji su bili ponuđeni sudu, ali ne dokazuju automatski okolnosti zatočenja ili štetu svakog drugog tužitelja. Bez cjelovitog obrazloženja presude ne može se pouzdano tvrditi koju je težinu sud dao svakom pojedinom dokazu.

Srpski Zakon o obligacionim odnosima u članku 172. uređuje odgovornost pravne osobe za štetu koju njezino tijelo prouzroči obavljanjem ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Ta zakonska osnova može biti važna u predmetima u kojima se odgovornost države povezuje s postupanjem državnih tijela. No, primjena zakona ovisi o činjenicama konkretnog slučaja i obrazloženju nadležnog suda.

Ni pravomoćna kaznena presuda protiv pojedinca ne pretvara automatski državu u dužnika svakom bivšem zatočeniku. Srpski Vrhovni kasacijski sud tumačio je da je građanski sud vezan pravomoćnom kaznenom presudom u pogledu toga je li kazneno djelo počinjeno i je li okrivljenik odgovoran, ali u okviru građanskog spora protiv te iste osuđene osobe. To nije isto što i automatska odgovornost države u zasebnoj parnici. Kaznena presuda može biti snažan dokaz za utvrđivanje zločina i okolnosti zatočenja, dok se odgovornost države i individualni zahtjev i dalje razmatraju prema pravilima konkretnog građanskog postupka.

Medićeva pravomoćna osuda u Hrvatskoj dodatno je važna za dokumentiranje zločina nad ratnim zarobljenicima u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u ožujku 2026. potvrdio je osudu Vojislava Medića za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, uz izrečenu kaznu zatvora od 12 godina. Ta je presuda važan dio sudski utvrđene povijesti zlostavljanja zatočenika, ali nije sama po sebi presuda o odštetnoj odgovornosti Srbije prema svim bivšim logorašima.

Je li Mikulić dobio prvu odštetu?

U studenome 2024. Hina je prenijela izjavu Dragutina Guzovskog, predstavnika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, da su dvojica bivših zatočenika već dobila presude u Srbiji kojima im je dosuđeno po 5.000 eura. Javno dostupni izvještaji ne navode brojeve tih predmeta ni potvrđuju jesu li presude bile pravomoćne i isplaćene.

Zato Mikulićevu presudu nije moguće pouzdano nazvati prvom ikada dosuđenom odštetom hrvatskom logorašu u Srbiji. Može se govoriti o novijoj javno zabilježenoj presudi s objavljenim iznosom i opisanim postupovnim stanjem, uz napomenu da je cjeloviti tekst nedostupan i da su ranije prijavljene i druge dosude.

Koliko je tužbi podneseno u Srbiji?

Javno dostupni podaci govore o nekoliko različitih skupina postupaka. Njihov broj ne može se zbrojiti u jednu pouzdanu ukupnu brojku jer se odnose na različita razdoblja, različite odvjetnike i različit obuhvat tužitelja.

U studenome 2007. Fond za humanitarno pravo podnio je jednu zajedničku tužbu u ime 12 hrvatskih državljana zatočenih i mučenih u logorima Sremska Mitrovica i Begejci. Prvi osnovni sud u Beogradu odbio je tužbeni zahtjev 2014. godine, a kao razlog je navedena zastara. Riječ je o jednoj parnici s 12 tužitelja, a ne o 12 zasebnih predmeta.

U kasnijem valu građanskih postupaka, u ožujku i svibnju 2020. u medijima je navođeno da se u Beogradu vodi 45 tužbi, među njima i predmet Dragutina Guzovskog. Druga procjena, koju je u studenome iste godine iznio odvjetnik Pero Kovačević, govorila je o približno 400 podnesenih tužbi bivših logoraša. Te se brojke znatno razlikuju, a javni izvori ne daju popis predmeta kojim bi se moglo utvrditi obuhvaća li veća procjena širi krug podnositelja ili druge faze postupaka.

Guzovski je u studenome 2024. izjavio da je 44 pojedinačne tužbe koje zastupa bilo pri kraju postupka te da su tužitelji prošli medicinska vještačenja u Hrvatskoj. Tada je rekao i da se priprema još više od 650 pojedinačnih zahtjeva, ali da nisu bili podneseni sudovima. Pripremljeni zahtjevi nisu isto što i pokrenute parnice. Njegova izjava da je 88 posto predmeta upućeno Europskom sudu za ljudska prava također nije popraćena javno dostupnim popisom pojedinačnih predstavki i njihovim procesnim statusom.

U kolovozu 2026. predstavnik udruge izjavio je da postupci postoje, ali da nema većeg napretka; nije objavljena nova objedinjena brojka aktivnih parnica. U istom izvještaju navodi se evidencija od približno 7.800 osoba koje su prošle srpske logore, dok se brojka od oko 30.000 odnosi na širi krug osoba zatočenih tijekom rata. Nijedna od tih brojki nije broj podnesenih tužbi.

Mikulićev predmet, pokrenut pod brojem 31 P. 12194/23, javno je zasebno identificiran. Iz dostupnih podataka nije moguće utvrditi preklapa li se s nekom od ranije objavljenih skupina tužbi. Do 5. studenoga 2026. nije pronađen javno dostupan službeni registar koji bi sadržavao potpun broj svih aktivnih i završenih postupaka bivših hrvatskih zatočenika pred sudovima u Srbiji.

Koliko je tužbi pokrenuto u Hrvatskoj?

Hrvatsko Ministarstvo hrvatskih branitelja navelo je 2020. da su od rujna 2018. bivši zatočenici podnosili privatne tužbe protiv Republike Srbije sudovima u Zagrebu. Ministarstvo nije objavilo njihov ukupan broj. Pretražive odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske otkrivaju najmanje tri zasebno prepoznatljiva zagrebačka spisa:

• Pn-2397/2018, u kojem je jedan tužitelj tražio naknadu zbog 271 dana zatočenja;

• Pn-2398/2018, u kojem je jedan tužitelj naveo zatočenje u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici;

• Pn-2399/18, predmet u kojem su bila tri tužitelja.

U prva dva predmeta Vrhovni sud 2024. nije prihvatio revizije tužitelja. Sudovi su primijenili imunitet strane države i zaključili da hrvatski sudovi ne mogu odlučivati o zahtjevu protiv Srbije za postupanje koje je ocijenjeno kao čin suverene vlasti. To su procesne odluke o nadležnosti i državnom imunitetu. One nisu utvrdile da zatočenja nije bilo niti su presudile da logoraši nisu pretrpjeli štetu.

U spisu Pn-2399/18 Vrhovni sud je 2022. dopustio reviziju radi razmatranja pravnog pitanja. Dopuštenje revizije nije dosuda naknade; iz javno pronađenih podataka nije vidljiv konačan ishod tog predmeta nakon dopuštenja.

Broj od najmanje tri javno identificirana spisa nije potpun ukupan broj hrvatskih parnica protiv Srbije. Ministarstvo je ranije potvrdilo postojanje dodatnih privatnih tužbi, ali javno dostupne informacije ne daju iscrpan popis ni zbirni procesni pregled.

Od tih postupaka treba odvojiti 93 prijedloga za mirno rješenje koje je 2015. podnijela skupina bivših zatočenika zbog zatočenja u logorima na okupiranom području Hrvatske, uključujući Knin, Korenicu i Staru Gradišku. Ti su zahtjevi bili usmjereni protiv Hrvatske i odnose se na drugu pravnu osnovu i drugog tuženika. Nisu tužbe hrvatskih logoraša protiv Srbije niti se mogu pribrojiti postupcima pokrenutima u Srbiji ili Hrvatskoj protiv Srbije.

Što presuda ne rješava

Mikulićeva presuda ne uklanja automatski prigovor zastare u drugim predmetima. Zajednička tužba 12 zatočenika iz 2007. odbijena je zbog zastare, a mnogi drugi postupci trajali su godinama. Nije javno poznato na kojem je točno pravnom obrazloženju beogradski sud utemeljio odluku u Mikulićevu predmetu, pa se iz nje ne može izvesti da je pitanje zastare riješeno jednako za sve logoraše.

Ona također ne znači da su sve osobe koje su prošle srpske logore podnijele tužbu, niti da će svi tužitelji dobiti odštetu. Nema javno dostupnog službenog popisa svih predmeta, povezanih skupnih postupaka i pojedinačnih tužbi. Brojevi od 44, 45, oko 400 i više od 650 potječu iz javnih izjava različitih osoba i ne predstavljaju jedinstvenu statistiku.

Za bivše zatočenike presudno je sačuvati i povezati dokumente koji potvrđuju identitet, uhićenje i zatočenje, mjesta i trajanje boravka, razmjenu ili povratak, kao i kasnije posljedice. U takvu dokumentaciju mogu ulaziti potvrde Crvenoga križa, evidencije razmjena i transporta, dokumenti državnih tijela, svjedočenja drugih zatočenika, medicinski nalazi i nalazi stručnih vještačenja. Ti dokazi ne jamče ishod, ali omogućuju da se pojedinačni zahtjev potkrijepi konkretnim činjenicama.

Iskustvo Morinja kao usporedba

U Crnoj Gori su vođeni odvojeni kazneni i građanski postupci zbog zlostavljanja hrvatskih zatočenika u logoru Morinj. Prema podacima Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, u logoru je bilo zatočeno 292 hrvatska državljanina, četvorica pripadnika JNA bila su osuđena, a crnogorski su sudovi donijeli 154 odluke o naknadi neimovinske štete.

Morinj nije pravni presedan koji obvezuje sudove u Srbiji, jer se radi o drugoj državi, drugom pravnom sustavu i drugim predmetima. Ipak, to iskustvo pokazuje da su kaznena odgovornost pojedinaca i građanske odštete bivšim zatočenicima zasebni, ali usporedno mogući pravni putovi.

Presuda koja daje primjer, ali ne završava borbu za odštetu

Presuda Ivanu Mikuliću važna je zato što pokazuje da je beogradski sud u jednom predmetu prihvatio zahtjev bivšeg hrvatskog zatočenika za naknadu štete. Ona drugim logorašima može poslužiti kao konkretan primjer sudskog ishoda i potaknuti pažljivije praćenje sličnih predmeta. Njezin stvarni doseg ovisit će o obrazloženju koje zasad nije javno dostupno, o ishodu podnesene revizije i o odlukama u sljedećim slučajevima.

Za tisuće ljudi koji su prošli kroz logore i zatočeničke objekte, važan je svaki sudski utvrđen podatak o zatočenju i svakom obliku zlostavljanja. No do naknade se i dalje dolazi kroz pojedinačni dokazni i pravni postupak. Presuda može otvoriti put i pokazati da je odšteta moguća; ona sama ne može zamijeniti postupke svih drugih logoraša.

IZVORI

Presuda Ivanu Mikuliću i postupci u Srbiji

• Dokumentacijsko-informacijski centar Veritas, prijenos članka Politike „Pravna fikcija otvorila branu za odliv državnog novca“, 3. studenoga 2026.. Izvor podataka o predmetu Ivana Mikulića, iznosu naknade i podnesenoj reviziji.

• Hina, „Vukovarski branitelj privatno tužio Srbiju, pridružilo mu se još 650 logoraša“, 17. studenoga 2024.. Izvještaj o 44 pojedinačne tužbe, zahtjevima u pripremi i dvjema ranije dosuđenim naknadama.

• Radio Slobodna Evropa, „Tužba hrvatskog logoraša pred sudom u Beogradu“, 2018.. Kontekst postupaka i ranije zajedničke tužbe.

• Fond za humanitarno pravo, „Court does not recognise former Croatian POWs’ right to redress“, 2014.. Izvještaj o tužbi 12 hrvatskih državljana i odbijanju zahtjeva zbog zastare.

• Radio Slobodna Evropa, „U planu pet hiljada tužbi hrvatskih logoraša protiv Srbije“, 6. ožujka 2020.. Izjava o tada prijavljenih 45 tužbi i planiranom broju novih postupaka.

• Al Jazeera Balkans, „Hrvatski logoraši pokreću tužbe protiv Srbije“, 13. svibnja 2020.. Dodatni izvještaj o 45 podnesenih tužbi i zahtjevima u pripremi.

• tportal, „Kovačević otkrio kako bi Srbija mogla obeštetiti hrvatske zatočenike koncentracijskih logora“, 16. studenoga 2020.. Procjena odvjetnika Pera Kovačevića o približno 400 podnesenih tužbi.

• tportal/Hina, „Sjećanje na razmjenu logoraša u Nemetinu: Logoraši tužili Srbiju“, 14. kolovoza 2026.. Izvještaj o stanju postupaka i izjavama predstavnika udruge.

• HRT, „U Nemetinu obilježen Dan sjećanja na zatočenike srpskih koncentracijskih logora“, 14. kolovoza 2026.. Izvještaj o broju evidentiranih zatočenika i izjavama udruge.

Hrvatski postupci, evidencije i pravni okvir

• Ministarstvo hrvatskih branitelja, „Tužbe za naknadu štete — osobe zatočene u neprijateljskim logorima“, prezentacija iz 2020.. Evidencija 93 prijedloga podnesena 2015. protiv Republike Hrvatske zbog zatočenja u logorima na okupiranom području Hrvatske.

• Ministarstvo hrvatskih branitelja, „Osniva se Povjerenstvo za pomoć bivšim zatočenicima logora na području Srbije i Crne Gore“, 5. ožujka 2020.. Odluka o pravnoj i stručnoj pomoći bivšim zatočenicima u postupcima za naknadu štete.

• Ministarstvo hrvatskih branitelja, „Izvješće o stradalnicima Domovinskog rata zatočenim u logorima“. Službeni pregled evidencija i pravnih postupaka.

• Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-397/2023-2, 21. ožujka 2024.. Odbijena revizija u predmetu Pn-2397/2018; odluka se odnosi na imunitet strane države.

• Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1001/2023-2, 30. travnja 2024.. Odbijena revizija u predmetu Pn-2398/2018.

• Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revd-5033/2021-2, 18. siječnja 2022., predmet Pn-2399/18; dopuštena revizija radi pravnog pitanja o nadležnosti hrvatskih sudova. Tražilica odluka sudova RH.

• Zakon o parničnom postupku Republike Srbije, članak 13.. Pravilo o vezanosti parničnog suda pravomoćnom kaznenom presudom glede kaznenog djela i kaznene odgovornosti.

• Zakon o obligacionim odnosima Republike Srbije, članak 172.. Odgovornost pravne osobe za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.

• Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, „Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinačio kaznu optuženom za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika“, 24. ožujka 2026.. Pravomoćna osuda Vojislava Medića i kazna od 12 godina.

• Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, „Polaganjem vijenaca obilježena 32. obljetnica uspostave logora Morinj“, 2023.. Podaci o zatočenicima, kaznenim presudama i odštetnim odlukama u Crnoj Gori.