Pitali smo hrvatskog generala je li istina da je kum Ratka Mladića: ‘Htjeli su da pristupim SDP-u, podvalili su rat s Muslimanima’

General Željko Šiljeg prvi put bez zadrške progovara o godinama šutnje, etiketama i konstrukcijama koje su ga, kako tvrdi, pratile tijekom cijele karijere. U velikoj ispovijesti otkriva detalje svoje životne i ratne priče – od bijega iz JNA i dramatičnih događaja u Kninu do dugogodišnjih pokušaja da ga se poveže s Ratkom Mladićem.

Povod razgovoru bila je smrt Ratka Mladića. Iz redakcije Dnevno.hr kontaktirali su generala Šiljega kako bi, među ostalim, komentirao vijest o Mladićevoj smrti te navode prema kojima mu je bio kum. Šiljeg je takve tvrdnje odlučno odbacio, nazvavši ih običnom laži. No razgovor se potom otvorio prema mnogo široj i dosad javnosti manje poznatoj priči.

U središtu brojnih, kako tvrdi, zlonamjernih spinova godinama se nalazila upravo navodna povezanost s Mladićem. Šiljeg sada detaljno govori o tome kako je ta priča nastala, što je prethodilo njegovu bijegu iz JNA, kakvim je opasnostima bio izložen u kninskom garnizonu te koji su događaji obilježili njegov ratni put.

Posebnu težinu njegovu svjedočenju daju osobni ratni zapisi. Prema Šiljegovim riječima, upravo oni pružaju drugačiji pogled na događaje koji su desetljećima bili predmet različitih interpretacija. Zapisi iz njegovih ratnih rokovnika donose detalje o dramatičnim zbivanjima u Kninu, ali i o političkim i obavještajnim okolnostima za koje tvrdi da su utjecale na stvaranje pojedinih konstrukcija vezanih uz njegovo ime.

General govori i o godinama u kojima je odlučio šutjeti, o etiketama koje su mu pripisivane te o pričama koje su se, ponavljanjem kroz vrijeme, počele prihvaćati kao činjenice. Sada, oslanjajući se na vlastita sjećanja, svjedočenje i osobne zapise, odlučio je ispričati svoju stranu priče.

Od bijega iz JNA i dramatičnih dana u Kninu do dugogodišnjih pokušaja da ga se poveže s Ratkom Mladićem – Šiljeg prvi put opširno govori o događajima koji su obilježili njegov život i vojnu karijeru.

Kako je nastala priča o navodnom kumstvu s Mladićem? Što se doista događalo u Kninu? Koje detalje otkrivaju Šiljegovi osobni ratni zapisi i zašto je desetljećima šutio?

Portal Dnevno.hr donosi veliku, dosad neispričanu ispovijest generala Željka Šiljega.

Različiti životni putevi i sudbonosni susret u Prištini

Dnevno: Kako ste primili vijest o smrti Ratka Mladića i kako danas gledate na čovjeka s kojim Vas javnost već desetljećima povezuje?

Vijest sam dočekao očekivano i ravnodušno, godinama je u zatvoru gdje mu je i bilo mjesto, jedino mi je žao što nije osuđen za Škabrnju, Nadin i duga zla koja je učinio po Dalmaciji i Hrvatskoj, a što se tiče javnosti davno sam u Večernjem listu 2008. godine demantirao plasirane zlonamjerne konstrukcije, podvale, izmišljotine i konstrukcije u svezi povezanosti mene i Ratka Mladića, međutim dio javnosti voli senzacionalističke, bombastične i okrutne konstrukcije sukladno njihovoj prirodi kao i posjetitelji i gledatelji događaja u rimskim arenama, a danas u pojedinim borilačkim športovima. Vi ste prvi od novinara kroz sve te godine koji me izravno pitao o tome sukladno prigodi i događaju pa ću Vam odgovoriti, do sada se nisam imao potrebe pravdati bilo kome a to ne radim ni sada, nego ću iznijeti neke činjenice iz mojih zapisa koje sam počeo pisati 1991. godine u Kninu u rokovnike, a trenutno ispunjavam 86. po redu, ima puno materijala pa sam se potrudio pronaći autentične zapise i neke dokumente.

Što se tiče poznanstva sa Ratkom Mladićem, mi smo dva različita svijeta iz dvije različite civilizacije, nemamo nikakvih dodirnih točaka niti smo imali osim dva kratka sudbinska susreta. Neki zli ljudi pokušali su me stigmatizirati, a dio neukih i potkapacitiranih je to zlo prihvatio kao apsolutnu istinu i njih mi je žao. Naši životni putevi na apcisi vremena su dijametralno različiti. On je rođen 1943. u selu kraj Kalinovika, a ja 1960. u selu kraj Ljubuškog. On je ostao bez oca u Drugom svjetskom ratu, a moj je živio do 1987. godine. On je završio nakon osnovne škole srednju Vojnoindustrijsku školu u Zemunu i po pisanjima bio najbolji učenik, ja sam završio prirodoslovno-matematičku Vojnu gimnaziju u Zagrebu i nisam bio najbolji učenik. Gimnazija je formirana tijekom “Hrvatskog proljeća” s percepcijom prijema 80% Hrvata i 20% ostalih kako bi Hrvati mogli parirati drugima u JNA, škola mi je omogućila mnoge aktivnosti, pa sam najviše učio ono što me zanima odnosno društvene znanosti, filozofiju, psihologiju, logiku, povijest, strane jezike i dr., a manje prirodne te sam se bavio s više aktivnosti koje su me zanimale, slikarstvo sam učio kod akademskog slikara Branislava Nemeta, klasične plesove kod primabalerine, koreografkinje i plesne pedagoginje Vesne Butorac Blaće, atletiku sam trenirao redovno u atletskom klubu Mladost, trener mi je bio Branko Šourek, redovno sam posjećivao kazališta i kina, izlazio u Altu, Pantu, Karaku i Globus, družio se s hercegovačkim studentima jedan od njih je i Florijan Boras, bio sam vođa izviđača čete Runolist na Črnomercu i dr., zbog svega toga nisam mogao ni biti odličan, ali ocjene i bubanje nikad nisam smatrao relevantnim znanjem.

Mladić je nakon srednje škole završio Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu 1965., a ja istu 1983., on je i nju završio po napisima kao najbolji s prosjekom 9.57, a ja nisam, moj prosjek je bio 8.79, jer su me opet zanimale druge teme, posebno stručni predmeti, vojna povijest, vojno pravo, politička ekonomija, ekonomika, taktika, operatika, strategija, a druge predmete sam polagao samo za prolaz. On je počeo raditi u Makedoniji iste godine, a mene su rasporedili 1983. u Niš 5 godina pa Zaječar pola godine te Priština 2 godine gdje su nam se životni putevi susreli na neobičan način 1991. godine. Bio sam na dužnosti zamjenika zapovjednika bojne Vojne policije u 52. korpusu u Prištini, prve subote u veljači 1991. godine držao sam nastavu “časnicima i dočasnicima bojne” što je bilo uvijek prve subote u mjesecu jer je jedina bila radna, kada netko bez kucanja upada u učionicu, okrenem se i vidim nekog pukovnika i sa njim nekoliko “časnika” koji su se ukipili. Pita gdje su pozadinci, objasnio sam mu da su oni u drugoj zgradi i da je objekt u koji je došao objekt Vojne policije. Okrenuli su se i otišli. To je moj prvi i jedini susret s njim u Prištini. U učionici sam pitao znaju li tko je ovaj, nitko nije znao odgovor. Svjedok svi, ali navest ću dva, poručnik Mijo Krešić iz Živinica i poručnik Josip Šako iz Fojnice, oba Hrvati. Sutra sam pozvan na prijavak kod zapovjednika Korpusa generala Andrije Silića, Hrvata i morao sam objašnjavati zašto nisam predao prijavak pukovniku Ratku Mladiću novom pomoćniku za pozadinu zapovjednika korpusa kako se logistika tada zvala. Tada sam tek saznao ime i njegovu dužnost, generalu sam rekao kako ga ne poznajem i nije mi nadređeni i da pravilo službe u takvim situacijama ne zahtijeva predavanje prijavka samo zato što ima veći čin. General odmahne rukom i otpusti me. Svjedok zastavnik Franjo Anić, generalov pobočnik. Poslije sam od drugih shvatio o kakvoj se osobi radi i nadao sam se kako nam se putevi ubuduće neće križati. Međutim događaji koji su slijedili bili su suprotni mojim očekivanjima.

Pošto je JNA bila u fazi preformiranja iz armija divizijskog sastava u vojne oblasti korpusnog sastava, a nakon dvije godine službe provedene na Kosovu mogao sam birati mjesto sljedeće službe pod uvjetom da navedem tri mjesta. U Prištinu sam premješten u veljači 1989. godine i u veljači 1991. naveo sam ta tri mjesta u mom zahtjevu za premještaj: Zagreb, Split i Novi Sad reda radi. U sukladnosti sa preformiranjem formirao se korpus u Kninu i bojna vojne policije u korpusu, korpus je pripadao u Vojno-pomorsku oblast sa zapovjedništvom u Splitu te su formalno zadovoljili moj zahtjev s premještajem u Split po podređenosti, ali sa službom u Kninu na istu dužnost, zamjenik zapovjednika bojne vojne policije u formiranju. Kosovo je bilo informacijski zatvoreno, ali ipak se znalo mnogo, o situaciji u Kninu je bilo dijametralno suprotno, a i moj odlazak sam smatrao lakšim iz Knina kojemu su nadomak Split, Zadar, Sinj, Šibenik, nego iz Prištine.

U Knin sam došao 17. travnja 1991. godine i zatekao sljedeću situaciju: zapovjednik korpusa general Trajčevski (Makedonac), načelnik stožera korpusa general Janez Rebolj (Slovenac), načelnik vojne sigurnosti pukovnik Zdravko Tolimir (Srbin), zapovjednik bojne vojne policije kapetan prve klase Milorad Radić (Srbin) iz sela Radučića kod Knina. Primijetio sam veliki broj Hrvata u korpusu što se tiče “časničkog i dočasničkog” kadra, prividno se održavala neka ravnoteža i glumljenje neutralnosti, međutim sve se to iz dana u dan mijenjalo nagore, a time su se pojačavala i moja razmišljanja o planu napuštanja. Situaciju sam testirao na onima koji su željeli napustiti po zamolbi o prestanku rada, napisao sam zamolbu poručniku Nedžadu Camiću i za nekoliko tjedana su ga otpustili. Doživio sam divljanje po Kninu kada je Crvena Zvezda osvojila Kup prvaka. Sve više se osjećao nemir i nelagoda. General Trajčevski je smijenjen i otišao u Makedoniju, ubrzo za njim i general Rebolj, zapovjednik korpusa je postao general Špiro Niković (Crnogorac), u lipnju je došao pukovnik Ratko Mladić i postavljen na dužnost načelnika Operativno-nastavnog odjela u korpusu. Kada sam to saznao osjetio sam dodatni nemir, jer sam već znao o kakvom se psihološkom profilu radi. Nije se svađao samo sa nadređenima nego i sa Milanom Martićem o tome tko će biti glavni “šerif” u Kninu. Zahtijevao je radikalnije poteze prema Kijevu, Vrlici, Oklaju i drugim pravcima na što Niković i drugi nisu pristajali, međutim Niković je ubrzo smijenjen, za zapovjednika korpusa postavljen je Vladimir Vuković, a za jednu stepenicu se diže Ratko Mladić i postaje načelnik stožera korpusa.

Dnevno: Ako ste se poznavali, kakav je zapravo bio Vaš odnos s Mladićem i koliko ste bili bliski?

To su svi moji susreti s Ratkom Mladićem, generacijska razlika, kognitivna razlika, psihološka razlika i mnogo drugih razlika da bismo bili na bilo koji način bliski, a kamo li kumovi. Iz tog kruga na relaciji Priština-Knin kum sam kćeri Mije Krešića, više godina nakon Domovinskog rata, a tu je relaciju netko zlonamjeran iskoristio i zamijenio Ratka Mladića za Miju Krešića. Ne znam kada se Ratko Mladić ženio i tko mu je kum niti me zanima, moja svadba je bila na Uskrs 11. travnja 1993. godine u Ljubuškom, a djeca su mi rođena 1993., 1995. i 2001. tako da nema nikakvog smisla u tim zlonamjernim tvrdnjama.

Medijske konstrukcije i lažna priča o kumstvu

Dnevno: Godinama se pojavljuje tvrdnja da ste bili kumovi, odnosno da je Ratko Mladić bio Vaš vjenčani kum. Vi ste mi rekli da to nije istina. Kako je, prema Vašem saznanju, nastala ta priča?

Taj dio javnosti i kvazi novinara me povezao zlonamjerno s Ratkom Mladićem nakon što sam, iza Hrvatske samouprave i smjenjivanja s dužnosti ravnatelja Službe nacionalne sigurnosti, odbio na poziv Tomislava Limova pristupiti SDP-u BiH i zadržati status i privilegije koje sam do tada imao. Drugi događaj koji je utjecao na to je moja pomoć u okviru pozitivnih zakona BiH 2008. godine generalu Branimiru Glavašu za ostvarenje prava na državljanstvo BiH kojemu je po zakonu i pripadalo, jer mu je otac rođen u Drinovcima, a ja sam mu izvadio rodni list i druge dokumente koji su mu bili potrebni te se sastao s njim u Ljubuškom i predao te dokumente. Tada ništa od toga nisam smatrao nezakonitim kao što smatram i danas i to bih učinio opet, a pomagao sam i mnogim drugima.

Međutim, Slobodna Dalmacija tada vrišti s naslovnice kako sam Mladićev kum te sam u svoju kuću primio Glavaša iako Glavaš nikada nije bio smješten u mojoj kući. Tada Ante Tomić piše zločestu kolumnu u kojoj kaže kako ja, Glavaš i Mladić pijemo u mom vinskom podrumu, igramo preferans, financira nas Blaž Petrović, a liječničku pomoć pruža dr. Ognjen Šimić. Nikada u životu se nisam sreo niti upoznao ni s Blažom Petrovićem niti s Ognjenom Šimićem, a ne posjedujem ni vinski podrum, a javnost kao javnost, odnosno dio javnosti, već je opisano, međutim činjenice i stvarnost sasvim su drugačiji. Što se tiče članka u Slobodnoj Dalmaciji, pitao sam pokojnog Petra Miloša koji su to novinari pošto su u potpisu bila dva imena, rekao mi je da su to pseudonimi. Dalje se nisam raspitivao.

Dnevno: Postoje li još neke ozbiljnije tvrdnje o Vama koje su se godinama ponavljale u javnosti, a koje su prema Vašem mišljenju netočne?

Postajao je cijeli niz konstrukcija i podvala vezanih uz moje napuštanje JNA i ratni put. Primjerice, postajao je pritisak kada sam u međuvremenu radio svoj posao, ali na svoj način. Već ranije, za državni praznik 1. svibnja, tražio sam da se poštuje Pravilo službe i uz državnu izvijesi i hrvatska zastava, negodovali su, ali su ispoštovali, a za pratnju na pregovore u Knin određivao sam vojne policajce Hrvate Jerku Vukasa i druge.

Sredinom ljeta 1991. godine izvršena je mobilizacija 221. motorizirane brigade na mobilizacijskom zborištu Bijelo polje kod Kijeva. Vojna policija je osiguravala zborište. Zapovjednik brigade je bio pukovnik Đukić, sada general, osuđenik za ratne zločine protiv Republike Hrvatske koji se nalazi u zatvoru u Šibeniku. Tada su pale sve maske, svi rezervisti su umjesto petokrake stavili kokarde. Zapovjedio sam poručniku Seadu Paravliću da nitko s kokardom ne smije ući u vojarnu, tako je i bilo, vojna policija je oduzimala kokarde uz napomenu da će biti vraćene kad budu izlazili. Sa Seadom Paravlićem mogao sam razgovarati o nekim temama jer mu je na poslijediplomskom studiju u Zagrebu mentor bio profesor Zdravko Tomac te smo imali neku razinu međusobnog povjerenja. Nažalost, čuo sam da je poginuo u ratu u Bosni i Hercegovini.

Dnevno: Iz Vašeg iskustva, koliko su tijekom rata bile prisutne podvale, dezinformacije i namjerno plasirane informacije te koliko su one mogle utjecati na ljude i događaje?

Što se tiče Domovinskog rata, sve službe su radile, a posebno kolokvijalno UDBA i KOS jer to su bile službe DB i OB JNA, i naravno da su utjecali na ljude i događaje, a najveći problem koji su napravili u BiH je hrvatsko-muslimanski rat 1992.-1994. godine. Neki su radili po zadaćama iz Beograda i bližih sjedišta, a ljudi na terenu su sumnjali u sve, što je i bio cilj. Radili su i na sukobu Hrvata među sobom i Muslimana između sebe.

Kada se javnosti predočavaju neki događaji nakon određene vremenske distance postavlja se puno upitnika, jer ljudi od danas do sutra ne mogu upamtiti više od 30%. Sjećanja su dinamična i podložna promjenama, ljudi nesvjesno oduzimaju i dodaju događajima. Radi se o subjektivnim doživljajima i subjektivnim sjećanjima naspram objektivne stvarnosti u određenom prostoru i vremenu. Osobno sam sklon čitanju zapisa iz kuta događaja u stvarnom vremenu, a ne prisjećanjima. Mnogo toga je predstavljeno drugačije nekoliko godina nakon Domovinskog rata, još više 20 godina nakon njega, a najviše u današnje vrijeme.

Prijetnje životom i opasne igre u okruženju Knina

Dnevno: Je li se neka takva informacija o Vama pokazala posebno štetnom ili je bitno utjecala na način na koji Vas javnost danas doživljava?

Nekoliko dana nakon mobilizacije 221. brigade, hrvatsko izaslanstvo s Lukom Bebićem i Vladimir Šeksom letjelo je helikopterom u Kijevo. Na dan leta martićevci su znali rutu letenja te su poslali postrojbu jačine ojačanog voda prema Kozjaku s ciljem obaranja helikoptera. Saznao sam za tu informaciju i uputio vod vojne policije u cilju sprečavanja izlaska martićevaca na Kozjak, međutim jedan dio se probio i stupio u borbeni kontakt s pripadnicima MUP-a RH ili ZNG-a. U tom okršaju ubijen je jedan martićevac, pripadnik njihove milicije.

Nakon dan-dva pozvao me pukovnik Ratko Mladić u svoj ured. To je bio drugi put da smo se opet sreli, na što me podsjetio riječima: “Kapetane, sada je 50:0 za vas, do sada je bilo 49:0!” Odgovorih kako ne znam o čemu se radi, a on mi na to reče: “1941. godine ustaše su ubile 49 Srba u Polači, a sada još jednog.” Rekoh kako sam rođen kasnije pa ne poznajem te događaje niti lokalnu povijest, a mislio sam kako mi nismo ni četnici ni ustaše. Na to on reče: “Znači, mi smo profesionalci.” Rekoh: “Ja jesam, a za druge ne znam, vidim svašta oko sebe.” Reče dobro, idi i profesionalno radi svoj posao. Otišao sam uznemiren, u meni je kuhalo i pratio sam što će se dalje događati. Tada sam ga drugi put i posljednji vidio u životu, ali sam osjetio, a zatim i primijetio sjenu, pratnju gdje god bih se maknuo. Spavao sam u uredu u vojarni jer stana nisam imao, a mnogim Hrvatima, Slovencima, Muslimanima, pisao sam redovna i vanredna odsustva i pritom šapnuo: “Ne vraćaj se!”

Novi problem ubrzo se pojavio početkom rujna, kada me pričuvni kapetan vojne policije Čedomir Vukadin pozvao na pivo u kafić preko puta vojarne “Slavko Rodić” u Kninu. Ne sluteći ništa, nakon što sam popio nekoliko gutljaja, iza leđa me zgrabi nešto ogromno, bradato i smrdljivo, baci me na pod, stavi nož na vrat i upita: “Gdje je moja kokarda?” U trenu odgovorih: “U vojarni, kad dođeš dat ću ti je.” Bio sam u bezizlaznom položaju, ali nastade gužva u kojoj ga netko gurnu, ja se iščupam, kroz pomoćni izlaz iziđem, preskočim ogradu, uđem u ured, uzmem pištolj i čekam. Nitko se nije pojavio. Sljedećih dana spavao sam s pištoljem ispod jastuka u zaključanom uredu s radnim stolom gurnutim na vrata.

Saznao sam da se radi o Bošku Urukalu iz sela Biskupija kod Knina kojega je netko nagovorio i prokazao me (moguće je da je danas živi i uživa u Hrvatskoj), a da me “navukao” već spomenuti Čedomir Vukadin, koji se također nalazi na izdržavanju kazne za ratne zločine u šibenskom zatvoru. Shvatio sam da mi gori pod nogama jer je moj mogući egzekutor bio sve bliže – stariji vodnik Zoran Mirčetić iz sela Biočića kod Knina.

Filmski bijeg iz JNA i stavljanje na raspolaganje obrani

Dnevno: Kada danas pogledate ratna zbivanja i sve što se o njima pisalo i govorilo, postoji li neki događaj ili dio priče za koji smatrate da je javnosti predstavljen potpuno drugačije od onoga što se stvarno dogodilo?

Poučen dotadašnjim iskustvima, napisao sam zamolbu za otpust iz JNA. Odgovor nije stizao tjednima, a meni se žurilo. Odjednom se pojavio spas, krajem kolovoza 1991. dobijem poziv za polaganje ispita za čin bojnika u Beogradu 16. rujna 1991. Plan je bio sljedeći: prema Zadru, Šibeniku i Sinju su me čekali, a ja ću otići prema Grahovu. Nekoliko dana ranije pripremio sam što mi je potrebno, poručnik Sead Paravlić me u zatvorenom džipu odveze na autobus i autobus krene prema Bosni.

Razmišljao sam samo kako proći dvije ključne točke, a da ne izgubim glavu: Golubić i Banja Luku. U Golubiću je bila baza “martićevaca”, pregledavali su sva vozila, zaustavili autobus, vidjeli me u odori, pokazao sam poziv i tako prošao. Uskoro sam bio u Bosni, u Banja Luci nitko nije pregledavao, izašao sam u Maglaju, presvukao se, ušao u vlak za Mostar, stigao ondje i krenuo na autobus za Ljubuški. U autobusu sretnem najmlađu sestru Blaža Kraljevića, Zoru, s kojom sam se puno družio u djetinjstvu, i tako stignem u Ljubuški. Smjestio sam se kod brata i tražio kontakt s nekim iz politike.

Preko prijatelja iz djetinjstva Zorana Vukšića i Ive Lučića omogućen mi je sastanak s Matom Bobanom u kafiću “Ars” u Ljubuškom 18. rujna 1991. godine, na dan kada je poginuo Ludvig Pavlović. Razgovarali smo oko tri sata, iznio sam svoje prijedloge, a Mate Boban mi je dao na raspolaganje prostorije Grutexa u Grudama da okupljam ljude i formiram stožer za obranu hrvatskog naroda u BiH. Pošto nisam imao primanja, Ivo Lučić je predložio moje postavljenje za zapovjednika Općinskog stožera TO u Ljubuškom, što sam preuzeo u listopadu. Tijekom sastanka Mate Boban me pitao koliko imamo vremena, rekao sam mu: “Oko pola godine, odnosno oko 6 mjeseci”, jer odlaze svi osim Srba i Crnogoraca, izvlače tehniku iz Slovenije i Hrvatske odvojenu od ljudi, moraju mobilizirati nove ljude, spojiti s tehnikom, obučiti i krenuti na BiH. Tako se i dogodilo. Evo, ovo je odgovor svima koji se i dan-danas pitaju kada sam i kako napustio JNA.

Psihološki profil Ratka Mladića i istina o ratnim strahotama

Dnevno: O Mladiću su tijekom godina kružile brojne informacije o njegovu kretanju, kontaktima i ljudima koji su ga navodno poznavali ili pomagali. Koliko je, prema Vašem iskustvu, u takvim pričama bilo stvarnih informacija, a koliko dezinformacija?

General Vladimir Vuković, koji također nije bio radikalan, poginuo je u helikopterskoj nesreći iznad Brezovice u sumnjivim okolnostima, i tako je Ratko Mladić došao na svoje. Postao je zapovjednik korpusa i tek tada počeo provoditi samovolju u punom obimu svog psihološkog profila, a to se dogodilo nakon mog odlaska u rujnu 1991., kada biva izvanredno promaknut u čin generala i postao gospodar života i smrti u Kninu i šire.

Svi Hrvati, vojnici i ročnici koji su ostali u to vrijeme prebačeni su u status zarobljenika i razmijenjeni u Gradišci početkom 1992. godine. S nekima od njih i danas kontaktiram jer smo ostali u dobrim odnosima znajući koliko sam ih štitio, poput don Ivice Sinanovića iz Žepča, Mladena Novak iz Ludbrega, Marija Šega iz Posušja, Valtera Galanta iz Žminja i drugih.

Ratko Mladić je svoj krvavi pir nastavio prema Nadinu, Škabrnji i drugim hrvatskim stratištima te rušenju Sinja, Zadra, Vrlike, Šibenika i drugih mjesta samo zato što je osjetio moć jer je imao sve, a Hrvati nisu imali ništa. Njegov psiho ga je uveo u krug iz kojega nije mogao izaći, a koliko poznajem psihologiju, taj krug je uvjetovan djetinjstvom bez oca u okolnostima Drugog svjetskog rata gdje su se razvili osjećaji napuštenosti i nesigurnosti, jako visoka emocionalna osjetljivost, nedostatak empatije te psihički upad u mračnu trijadu (narcizam, makijavelizam i psihopatiju). Narcizam karakterizira povišen osjećaj vlastite vrijednosti i sebičnosti, psihopatiju antisocijalno ponašanje i impulzivnost, a makijavelizam manipulacija i odsustvo morala. Međutim, ja bih toj shemi primijenjene psihologije dodao svirepost i brutalnost pa bi postala tamna, odnosno mračna kvadrijada, jer je on to sve nosio u sebi, što je i dokazao. Pošto je u Sarajevu potpisano primirje, on nije mogao stati, ekspresno je prekomandiran u BiH i zasjeo na čelo Vojske Republike Srpske, ali ni tamo nije imao mira ni sa sobom ni s drugima, sukobljavajući se i s političkim vrhom. I Slobodan Milošević je rekao za njega da je patološki luđak.

Dnevno: Što biste, nakon svega, najviše željeli razjasniti javnosti o sebi, svom odnosu s Mladićem i informacijama koje su se tijekom godina pojavljivale o Vama?

Nije nužno vjerovati u ovo što sam napisao, međutim ja to tako tada zabilježih i bilježim sve do danas i navodim svjedoke svakog događaja. Neki od Hrvata iz moje generacije se ne vratiše , poput Marinka Knezovića iz Mostara za kojeg sam čuo da su ga likvidirali u Banja Luci prilikom pokušaja napuštanja JNA, a ja preživjeh.

Ratovi su najteža društvena pojava, oni se planiraju, organiziraju i realiziraju, u njima sve ispliva na površinu, sve loše kao mračne trijade i druge pojave, a tako i sve dobro u ljudima koji su tako nastrojeni. Postoji i više vrsta generala i zapovjednika: jedni koji misle i planiraju, drugi koji organiziraju i operativno realiziraju, i treći koji se slikaju i snimaju. Ratko Mladić je samo jedan od ovih trećih. Donekle dobar taktičar koji je iskazivao moć samo kada ima ljude i sredstva za svoje mračne ciljeve i to prema nemoćnom ili manje moćnom protivniku, dok mu je operativna i strateška razina bila na vrlo niskoj ili nikakvoj razini. Kako je radio, tako je i završio.

Moramo biti uvijek spremni da se to ne ponovi ni na koji način, ni pokojni general Janko Bobetko nije nikada poslije 1945. godine razmišljao kako će još jednom morati u rat, dok nije počeo, zaključio je general Šiljeg opsežni intervju ovim riječima.