PRIJE 35 GODINA ZBIO SE ŽESTOKI BOJ ZA MOTEL TROKUT NA NOVLJANSKOM RATIŠTU KOJI JE OBILJEŽIO POČETAK OPERACIJE ORKAN-91 U DOMOVINSKOM RATU

Podsjetnik je to i na 29. listopad 1991. godine, na početak operacija Orkan-91, u kojoj su boreći se zajedno pripadnici postrojbi iz mnogih krajeva Hrvatske u sastavu OG „Posavina“ krenuli u jednu od velikih i uspješnih ratnih akcija, kojom je do kraja godine oslobođeno 11 naselja i područje motela „Trokut“ . Bitka za „Trokut“ bila je jedna od dramatičnijih sukoba između hrvatskih i srpskih snaga u cijelom Domovinskom ratu.

29. listopada 1991. godine odigrao se žestoki boj za motel „Trokut“ (Trokut Novska) na novljanskom ratištu koji je obilježio početak operacije “Orkan ’91”. Mjesto „Trokut“ je lokalni naziv za nekadašnji motel koji se i danas, ali u ruševnom stanju, nalazi točno na pola puta između Novske i Lipika, a za vrijeme rata bio je strateški važna lokacija kako za hrvatske, tako i za agresorske srpske snage. S njegovog mjesta nadzirao se cijeli teritorij novljanskog kraja oko Baira, Lovske, Brezovca, te dalje Donjeg Čaglića…

Operacija je počela u 6 sati ujutro napadom na svim planiranim pravcima napada žestokom topničkom pripremom. Hrvatske su snage na pravcu iznad Novske krenule u dva smjera, jedan je bio prema selu Bair, a drugi prema Trokutu, s tim da se glavnina snaga usmjeravala prema Bairu jer se smatralo da je tamo srpsko uporište najčvršće. Prema motelu „Trokut“ poslane su iz pravca Novog Grabovca 3. đurđevačka bojna 105. bjelovarske brigade, 151. samoborska brigada koju je većinom činila 3. bojna i zagrebačka dragovoljačka postrojba „Štraseri“ uz pratnju oklopnih vozila. Zadaća im je bila ovladati cestovnim raskrižjem pred motelom probijajući se šumskim putem.

I dok je ostatak snaga uspješno oslobađao Bair, drugi pravac je od početka imao mnogo problema. U napadnom su borbenom djelovanju hrvatske snage trebale prijeći oko šest kilometara šumovitog područja prije nego što bi dosegnule cilj – motel „Trokut”. Napredovalo se polako, pod kišom minobacačkih i topničkih granata. Napredovanje je uskoro bilo ometeno cestovnim barikadama koje su srpski vojnici načinili srušenim stablima te ih uz to minirali protutenkovskim minama. Uz velike se napore uspjelo probiti prve barikade i uspješno napredovati. Međutim, kod ulaska u šumu koja vodi u smjeru „Trokuta” došlo je do razdvajanja snaga. Oklopnjaci 105. brigade u pratnji pješačkog voda iz sastava 3. bojne 105. brigade skrenuli su desno i uputili se k Bairu, ostavivši glavninu pješaštva da sama nastavi k motelu. Više je razloga razdvajanja. Prvi je cestovne barikade koje su otežale i izričito teško usporavale napredovanje vozila. Drugi, važniji, bio je procjena da pješaštvo može dalje samo do „Trokuta”, jer da se radi o pomoćnom pravcu napada, dok oni odlaze u glavni pravac, na Bair, gdje je navodno utaborena glavnina srpskih snaga i gdje se očekivalo žešći sukob. Kasnije se pokazalo da se radilo o krivoj procjeni jer je upravo na prostoru „Trokuta” bila glavnina srpskih snaga na ovom dijelu bojišta. To se moglo i očekivati jer je tu križište više prometnica i onaj tko drži „Trokut” nadzire prostor okolnih sela. Upravo je motel bio ključni dio bojišta za nadzor ovog dijela Slavonije. Oklopnjaci su, navodno, trebali po oslobođenju Baira krenuti k „Trokutu” i s juga podržati pješaštvo u borbi za motel.

Ostavši bez podrške oklopnjaka, koja je bila i psihičke naravi, pješaštvo je još sporije napredovalo te se počelo osipati. Kako se kolona približavala „Trokutu”, minobacački udari bili su sve žešći te su odnijeli i prvu žrtvu – zapovjednika samoborskog pionirskog voda, Vladu Ivčića, kojeg su 1,5 kilometar prije motela zasuli i teško izranjavali geleri. Premda ga je sanitet odmah izvukao, on je u bolnici iskrvario i preminuo. Istodobno kad i Ivčić od gelera je teško ranjen samoborski vojnik Edi Trezić koji je zbog posljedica ranjavanja ostao trajni invalid. Njihovo ranjavanje nije zaustavilo daljnji napad i napredovanje. Na otprilike 1000 metara zračne linije od motela došlo je do prvih borbi s vidljivim neprijateljem. Đurđevački i samoborski vojnici razvili su se u strijelce i krenuli naprijed. Postrojbe su u tom trenutku dobile minobacačku potporu iz Novoga Grabovca. Naime, vod minobacača 82 mm dobio je naredbu angažirati se tek u trenutku kada hrvatske postrojbe izbiju blizu „Trokuta”. Napredujući dalje, oko 200 metara od ruba šume prije samog motela, hrvatski su vojnici naišli na prve srpske rovove.

Puzeći od stabla do stabla, pod stalnom paljbom, uspjeli su prići rovovima i upustiti se u borbu prsa o prsa ručnim bombama i kratkim oružjem. Ubrzo je otpor agresorskih vojnika razbijen i oni su natjerani u bijeg. Međutim, tada je po rovu otvorena jaka vatra iz motela. Kako se u blizini motela nalazio masivan partizanski spomenik skupine su ga hrvatskih vojnika iskoristile kao zaštitu od paljbe, nastavljajući s napredovanjem. Pri tome su poginula dva samoborska borca. U podnožju je spomenika poginuo Davor Kelemen, a na lijevom boku napada, u blizini srpskih rovova, Rajko Turk. Napredujući iza spomenika hrvatski su vojnici izbili neposredno pred sam motel. Dio ih se zaklonio iza betonskog zida i po grmlju očekujući dolazak ostatka pješačkih snaga iz Novoga Grabovca i tenkove iz smjera Baira.

Međutim, čelna je grupa kolone, koju su sačinjavali Đurđevčani neposredno pred izbijanje na proplanak pred motelom „Trokut” upala u unakrsnu vatru iz srpskih uporišta. Odmah su imali nekoliko ranjenih boraca, a ostatak je grupe bio priklješten. Vidjevši u kakvom su se položaju našli njihovi suborci, skupina Samoboraca koja je već bila kod motela pohitala im je u pomoć. Nije bilo vremena čekati da do „Trokuta” dođe glavnina hrvatskih snaga koja je u tom trenutku bila udaljena od 500 do 1000 metara, stoga se ova grupa podijelila u dvije skupine, od kojih je prva preuzela vatru na sebe, a druga izbila na čistinu i krenula u izvlačenje ranjenika. Prva se skupina upustila u borbu prsa o prsa sa srpskim vojnicima, nanoseći im gubitke. Tu se posebno istakao Jurica Rešetar koji se uspio probiti do samog motela gdje je bilo smješteno srpsko zapovjedništvo. Zauzevši dobar položaj u grmlju, rafalnom paljbom i ručnim bombama likvidirao je skupinu srpskih vojnika (kapetana i dva vojnika) koja je borbeno djelovala iz motela. Pucao je sve dok mu oružje nije otkazalo, nakon čega se morao povući.

Za iskazano je junaštvo kod „Trokuta“ primio najviše hrvatsko vojničko odlikovanje, Red kneza Domagoja s ogrlicom. U međuvremenu su izvučeni đurđevački ranjenici. Iako su na taj način spasili svoje suborce, Samoborci su pritom platili visoku cijenu. Boreći se južno od motela Krešimir Purić i Zlatko Šabarić hitajući su u pomoć skupini hrvatskih vojnika u srpskoj unakrsnoj vatri prešli preko ceste na desni kraj šume i upali u srpske rovove koji su se nalazili ispod ceste gdje su ubijeni. Po oslobođenju „Trokuta“ ekshumirani su iz zajedničke grobnice. Dok je kod motela trajala ogorčena bitka za spas ranjenika, ostali vojnici đurđevačke bojne i samoborske postrojbe izbili su pred „Trokut“ gdje su se našli pod jakom vatrom sa srpskih položaja oko motela iz tenka, protuzrakoplovnih topova, snajpera i ostalog pješačkog naoružanja.

Uskoro se tenkovskoj paljbi iz „Trokuta“ pridružila i tenkovska paljba i iz smjera Lovske, sela koje je prema planu trebala osloboditi grupa „Merčep“. Žestina je paljbe prekinula njihovo daljnje napredovanje te se očekivao dolazak oklopnih vozila 105. brigade iz smjera Baira. Naime zapovjednik 3. bojne 105. brigade zapovijedio je da se u borbu kod „Trokuta“ uključe i oklopne snage, da pomognu uništiti tenk JNA, koji je svojom vatrom onemogućavao napredovanje pješaštva, i uključe se u akciju izvlačenja ranjenika. Nakon nekog vremena na južnim prilazima „Trokutu“, iz smjera Baira, pojavio se oklopni transporter 105. brigade. Međutim, njegovo je napredovanje bilo prekinuto nekoliko stotina metara prije motela, kada je pogođen protuoklopnim projektilom i uništen. U transporteru su tada poginula šestorica vojnika 105. brigade: Tomo Čizmešinkin, Siniša Laišić, Željko Pufler, Ivica Šabić, Božidar Vlahović i Zlatko Zubić.

Time se broj poginulih u boju za „Trokut“ popeo na ukupno deset, što je činilo više od trećine poginulih taj dan na cijelom bojištu u zoni odgovornosti OG „Posavina“. Kako je uništeni transporter s njihovim tijelima ostao na okupiranom području, još se neko vrijeme nije pouzdano znalo za sudbinu posade. Uz navedene je poginule na bojišnici od Baira do „Trokuta“ bilo i deset ranjenih. U redovima 105. brigade ranjeno je šest vojnika: Tomislav Rupčić, Ivica Čavlović, Krešo Kovačević, Mladen Raknić, Perica Drmić i Darko Habjanec. Iz samoborske su postrojbe kod „Trokuta“ ranjeni Edi Trezić, Darko Požgaj, Zdravko Noršić te Vlado Ivčić koji će naknadno od rana preminuti u bolnici, čime je ukupni broj stradalih u boju kod „Trokuta“ dospio na jedanaest mrtvih i devet ranjenih.

Iako se, dakle, izbilo na zapovjeđenu crtu, veliki broj mrtvih i ranjenih, višesatne teške borbe oko „Trokuta” te žestoki vatreni udari pokazali su hrvatskim snagama da su naišli na snažno srpsko uporište koje bez dodatnih postrojbi i podrške oklopno-mehaniziranih snaga ne mogu osvojiti. Uz to se ispostavilo da grupa „Merčep“ uopće nije krenula u napad na Lovsku, kako je bilo predviđeno planom OG „Posavina“, a što bi uvelike rasteretilo hrvatske snage kod „Trokuta“. Stoga je zapovjedništvo 3. bojne, koje je vodilo napad, odlučilo da se postrojbe s prilaza „Trokutu“ povuku u Novi Grabovac. Toj je odluci doprinijelo i to što se pomoću sredstava veze HV-a, slušajući razgovore protivnika, doznalo da srpske snage pripremaju protunapad na smjerovima Lovska – „Trokut“, Korita – „Trokut“ te Brezovac – Bair.

Negdje oko 14 sati snage HV-a s prostora „Trokuta“ počele su se povlačiti u smjeru Novoga Grabovca. I vojnici su koji su se probili do samog motela te uzalud čekali dolazak ostatka snaga i tenkova, ne znajući za ovu zapovijed, donijeli odluku da se povuku natrag u šumu jer im je postalo jasno da ostatak hrvatskih snaga neće doći. U povlačenju su sa sobom nosili ranjene suborce jer se sanitetska kola zbog balvana nisu mogla probiti do njih. Na prilazima je „Trokutu“ tijekom poslijepodneva ipak ostalo tridesetak hrvatskih vojnika koji su se dolaskom mraka također povukli u Novi Grabovac. Tako je neuspjehom okončan krvavi boj za „Trokut“.

Naknadno će, 19. studenog 1991., „Trokut” osloboditi 117. koprivnička brigada i 1. brigada ZNG-a.

Na današnji dan 1991. godine u boju za „Trokut“ poginulo je 11 hrvatskih branitelja – Vlado Ivčić, Davor Kelemen, Rajko Turk, Krešimir Purić, Zlatko Šabarić iz 151. samoborske brigade te Zlatko Zubić, Božidar Vlahović, Ivica Šabić, Željko Pulfer, Siniša Lajišić i Tomo Čižmešinkin iz 105. brigade. (dr. sc. Jakša Raguž/R. Radošević/