BRANITELJSKE VIJESTI

Sandra je u Vukovaru proživjela užas nad užasima pa završila u logoru: ‘Silovali su, čula sam kako spominju jedno ime’

Teška vukovarska priča stoji iza sudbine Sandre Rapčak Škomrlj, koja tri desetljeća nakon rata traga za posmrtnim ostacima svojeg oca.

Sandra je u Vukovaru proživjela užas nad užasima pa završila u logoru: ‘Silovali su, čula sam kako spominju jedno ime’
Foto: Portal hrvatskih branitelja

Sandra u svojoj borbi ne pristaje na šutnju, vrlo aktivno progovara kroz Udrugu djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata na čijem se čelu nalazi.

S pozicije osobe koja nakon 35 godina još tragam za posmrtnim ostacima svog oca uvijek ću reći da je previše vremena prošlo. Još uvijek imamo jako veliki broj nestalih osoba i neriješenih sudbina. Najteže mi pada što iz dana u dan umiru roditelji nestalih osoba, a da nisu pronašli i dostojno pokopali vlastitu djecu.

Sustav je godinama bio loš. Potraga za nestalima je dugo stagnirala. Smatram da smo mogli i trebali napraviti puno više. Danas se radi, ulaže se u najmoderniju opremu, ljudske kapacitete no protok vremena čini svoje. Sve manje je živih svjedoka koji bi mogli dati potrebne informacije o nestalim osobama, dok kod većine koja posjeduje informacije vlada zavjet šutnje. Strah me da nikada nećemo pronaći sve, da neću pronaći niti jednu kost vlastitog oca.

Vaša udruga često upozorava na nedostatak suradnje sa srpske strane. Što očekujete od nove vlasti?

Voljela bi da osobe koje preuzmu vođenje Vlade budu dovoljno empatične i voljne rješavati pitanje nestalih osoba s Hrvatskom. Nije dovoljno samo pričati o stvaranju dobrosusjedskih odnosa bez riješene prošlosti. Kuća se gradi od temelja, odnosi od povjerenja te dosljednosti. Srbija i Hrvatska su trenutno u najgorim odnosima od Domovinskog rata i to isključivom odgovornosti sada bivše vlasti u Srbiji. Za sve treba vrijeme pa i za novu vlast da se prije svega oformi, a onda uhvati u koštac s problemima. Trebamo biti svjesni i da je za konkretne promjene potrebno puno više od jednog mandata.

Činjenica da Hrvatska i Srbija imaju više neriješenih pitanja, od nestalih, ratne odštete, ratnih zločina do granica je nešto za što nije dovoljna samo činjenica da je Srbija izabrala novu vlast, potrebno je vrijeme, institucionalne te ljudske promjene unutar sustava koji je godinama uništavam po kriteriju „lojalnosti“. Tu je i opće pitanje, koliko se Srbija uistinu odmaknula od politike 90-ih? Do sada smo bili svjedoci lažnih obećanja i glumljenja humanista od više osoba iz Srbije, niti jedan susret nije rezultirao konkretnim odgovorima i rješavanju ključnih pitanja između dvije zemlje. Dokle god Srbija slavi i veliča osobe koje su činile ratne zločine, dokle god svjesno skrivaju osobe osumnjičene za zarobljavanja, zlostavljanja, silovanja i ubojstva tijekom Domovinskog rata i dokle god ne priznaju da su izvršili agresiju na Hrvatsku, smatram da nema pravog dijaloga ni rješenja.

Facebook

Smatrate li da bi hrvatska diplomacija i politika mogle učiniti više po pitanju nestalih?

Mnoge stvari je država trebala ranije učiniti. Nije dovoljno samo slati diplomatske upite i reći „Srbija ne želi surađivati“. Činjenica da oni ne žele suradnju ni priznanje izvršenja agresije na Hrvatsku je svima odavno jasno. Postoje mehanizmi kojima se moglo postići više. Prije svega tu mislim na podizanje tužbi za ratne zločine čiji postupci su mogli donijeti i informacije o nestalim osobama. Pravosuđe me u tom dijelu najviše razočaralo.

Od Domovinskog rata prošla je 31 godina. Imamo premalo osuđujućih presuda za ratne zločine. Sustav se nije dovoljno potrudio da se privedu svi koji su trebali, a onda i da su imali grešaka u svojim postupanjima. Takvu situaciju imali smo vezano za optužnicu za ratne zločine počinjene u Sotinu. Na jednom skupu novinar je upitao županijskog državnog odvjetnika o novostima vezanim za procese tužbi za ratne zločine, na što je odvjetnik odgovorio da se upravo podiže optužnica za ratni zločin počinjen u Sotinu. Mediji su tu objavili i osobe s optužnice, koje su se u tom trenutku nalazile u Hrvatskoj, su pobjegle u Srbiju.

Tu je sve stalo. Srbija ih nikada nije htjela izručiti Hrvatskoj da bi se postupak vodio. Na kraju su obitelji bile prisiljene optužnicu podignuti u Srbiji. Prilikom praćenja suđenja za ratni zločin počinjen u Sotinu na sudu u Beogradu, razgovarala sam s jednim od optuženika, svjedokom pokajnikom koji je priznao ubojstvo. Do rata je bio naš prvi susjed te bio u dvorištu kada su nas zarobili. Pitala sam ga tko je „kapetan Boro“ obzirom da ga je on tako zvao pred nama. On je potvrdio ono što smo već znali od ranije, da je riječ o Borivoju Tešiću iz Srbije, jednom od silovatelja moje majke. Po povratku iz Beograda, pisala sam DORH-u te ubrzo dobila poziv za davanje iskaza u Osijeku gdje su me satima ispitivali, kao da sam počinila zločin. U Beogradu mi je osoba koja je potvrdila ime maminog silovatelja obećala da će dati iskaz našem DORH-u i potvrditi njegovo ime i prezime. Hrvatsko pravosuđe je još jednom zakazalo. Prije nekoliko godina prilikom razgovora s jednom osobom iz ministarstva sam doživjela i poniženje.

Rekao mi je da Borivoje Tešić nije silovao moju majku jer ga je osobno pitao za to i ovaj je rekao da to nije istina. Upitala sam tada tog čovjeka, koji je i sam bio branitelj te izgubio članove obitelji u ratu, kako može vjerovati tom četniku, a ne nama? Došlo je do grubih riječi i podsmjeha kada mi je rekao da je Borivoje Tešić preminuo. Moj komentar je bio: Žalosno da se veselite što monstrum poput njega nije za života dočekao pravdu. Ne samo zbog moje majke, jer ona je jedna u nizu. Prije nekoliko dana sam saznala da je osumnjičenik za počinjeni ratni zločin u Borovu selu pušten na slobodu jer za njega navodno nema mjesta u hrvatskim zatvorima. Pitam se dokle? Davno sam izgubila vjeru i povjerenje u pravosuđe, pravde odavno nema. Kazne koje su dodijeljene su toliko mizerne. Istovremeno sa državne televizije RS-a smiju nam se ubojice naših najmilijih – Šešelj, Šljivančanin i drugi. Susjedna zemlja ih i danas prikazuje kao narodne heroje. Svjedoci smo Mladićevog sprovoda u Srbiji. Zapravo je istina da je riječ o hladnokrvnim ubojicama i monstrumima.

Facebook

Je li moguće govoriti o miru i suživotu u Vukovaru dok gradom šetaju oni koji znaju gdje su grobnice i šute o tome?

Kako za koga. Za mene ne. Domovinski rat je nepovratno promijenio mnoge stvari. U agresiji i činjenju ratnih zločina sudjelovali su mnogi Srbi koje smo poznavali. Mislim da su oni zapravo bili i najgori. Nakon mirne reintegracije i povratka u Vukovar nas su dočekali ti isti ljudi. Nazivali su nas ustašama, govorili da smo krivi što smo Hrvati i da nas je zbog toga trebalo sve pobiti. Nitko od njih od 1998. do danas nije dostavio informacije o nestalim osobama. Danas ih srećemo na ulicama, prolazimo jedni pored drugih i to je „suživot“ kojeg živimo. Treba biti svjestan da su to osobe koje imaju istu ideologiju kao i prije 35 godina. Osobe su to koje svoju monstruoznost pokazuju i danas svjesnom šutnjom o nestalim osobama.

Predvodite Udrugu djece poginulih i nestalih branitelja. Kako se nosite s bremenom te povijesti?

Svima nam je zajedničko osjećaj gubitka i činjenica da nas od djetinjstva život nije mazio. Zajedničko je i to da nas drugi nisu razumjeli pa nismo razgovarali o osjećajima s ljudima koji nisu prošli što i mi. Jedni među drugima, kada se okupimo, nalazimo najviše razumijevanja i osjećaja. Okružen si ljudima koji imaju istu bol i ranu kao ti, koji razumiju kako je to nemati nekog svog pored sebe, znaju koliko puta smo bili usamljeni kroz život. Upoznala sam puno ljudi kroz udrugu. Svi bi mi na kraju upoznavanja rekli istu stvar: konačno se osjećam da tu pripadam, kao da sam među braćom i sestrama. Pronađeš mjesto i ljude pred kojima možeš biti pravi ti, koji te neće osuđivati ako zaplačeš i koji znaju kako si i bez da to kažeš na glas. Nama je dovoljan pogled da u tom trenutku prepoznamo osjećaje druge osobe zato jer nam je taj pogled jako poznat, od nas samih.


Facebook

Na koji način Vaša udruga radi na tome da se istina o Vukovaru prenese na mlade?

Osnovni cilj udruge je promicanje istine i vrijednosti Domovinskog rata. Tu bih izdvojila mimohod „Vi ste naš ponos – mi smo Vaša snaga“ kojeg naša udruga organizira 19-u godinu po redu, 20.11. u Vukovaru u sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara te komemoracijski program „Ovčara – vječna rana“. Tog dana okupljamo se iz cijele Hrvatske, djeca i članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, suborci naših roditelja, veliki broj mladih i građani koji domoljublje nose u sebi uz osjećaj da je dužnost svakog građanina Hrvatske na dostojanstven način odati počast i zahvalnost žrtvi najhrabrijih među nama.

Udruga cijele godine sudjeluje na obljetnicama iz Domovinskog rata na koje često vodimo našu djecu kako ne bi zaboravili temelje stvaranja slobode koja je krvlju plaćena. Kao predsjednica udruge gostovala sam u nekoliko srednjih škola te mladima održavala predavanje o Domovinskom ratu i onome što je moja obitelj prošla u ratu i nakon njega. To radi i nekoliko članova naše udruge. Mlade ne učimo mržnji jer ni sami ne osjećamo mržnju. Učimo ih da ne zaborave, da uvide cijenu slobode i vrijednost svega što oni danas imaju, a mi nismo. Smatram da dokle god su živi direktni sudionici rata, rat nikako ne može postati prošlost. Ne može postati prošlost sve dok imamo neriješena pitanja, prvenstveno tu mislim na nestale osobe iz Domovinskog rata. Među nama postoje njihove obitelji koje ih traže i koje nose veliki teret traženja na vlastitim leđima.

Mala smo zemlja u kojoj je veliki teritorij bio obuhvaćen ratom, kao i veliki broj ljudi. Nemoguće je zaboraviti ono što se dogodilo, bez obzira što je prošlo 35 godina. Za nekoga je to previše, a za nekoga premalo, ovisno o kojem kontekstu pričamo. Kada pričamo o kontekstu stvaranja slobodne RH čiji temelji slobode počivaju upravo na Domovinskom ratu i žrtvi koju su mnogobrojni dali za tu istu slobodu, kao društvo nikada ne smijemo zaboraviti te činjenice. Ako zaboravimo svoju povijest, ostat ćemo izgubljeni u budućnosti, izgubiti ćemo svoj identitet. Žrtva naših najmilijih nas je zadužila kao društvo. Zato mi danas ponosno nosimo njihovo nasljeđe, istovremeno svjedočeći o najvišoj cijeni koja je plaćena za slobodu neovisne RH. To treba biti smjer svih budućih generacija, da se dostojanstveno prisjećaju svojih predaka i odaju im počast. Domovinski rat nas ne treba učiti mržnji jer kolektivnu krivnju ne mogu nositi buduće generacije, ali treba nas učiti odgovornosti. Neminovno je da će tu odgovornost preuzeti buduće generacije s obje strane, jedni da traže istinu, drugi da daju odgovore o zločinima njihovih predaka.

Vaša priča duboko je vezana uz sudbinu Sotina i nestanak vašeg oca Borisa. Kako je bilo odrastati s tim teretom?

Teško je ljudima koji ne prolaze isto objasniti osjećaje koje obitelji nestalih osoba svakodnevno, već 35 godina nose u sebi. U duhovnom smislu, svjesna sam da je duh mog oca prisutan kroz moj život i da je duh nešto što ostaje kada osoba premine ili biva ubijena, kao što je slučaj kod žrtava iz Domovinskog rata. Boli spoznaja da on kao osoba koja je 24 godine živio, koji je stvorio i mene, danas nema dostojno mjesto počivanja posmrtnih ostataka. Misli su to koje, htio ili ne, proganjaju te kada koračaš. Od malena sam imala strah da nesvjesno možda ne gazim po očevim kostima. Taj strah je prisutan i danas. Često mi ta misao prolazi kroz glavu. S ljudske strane boli pomisao da se njegovi posmrtni ostatci možda kriju na nekom smetlištu ili drugoj lokaciji po kojoj ljudi hodaju bez svijesti da su možda pod zemljom nečije kosti. Sama činjenica da je prošlo 35 godina je bolan podsjetnik na prolaznost i vrijeme kojeg je sve manje pred nama. Sve češće je prisutan strah i pitanje – hoću li ga ikada pronaći? Danas sam odrasla žena koja u sebi 35 godina nosi ogromnu prazninu, strahove, tugu i pitanja na koja nema odgovora. To u životu predstavlja veliki teret kojeg nesvjesno „vučemo“ kroz život. Jedino što želim i tražim je mir kojeg bi mi donio pronalazak očevih posmrtnih ostataka. Vjerujem da bih tog dana isplakala sve suze koje u sebi skupljam ovih 35 godina, izbacila tugu koja te ponekad i guši. Praznina u životu bi ostala i dalje jer otac će uvijek nedostajati.

Kako održavate sjećanje na oca kojeg niste imali prilike ni pošteno upoznati?

Dan kada izgubiš oca, nisi samo izgubio roditelja nego i muškarca koji je bio zaštitnik i stajao između tebe i ostatka svijeta, brinuo se kako bi ti imao bolji život, bezbrižno djetinjstvo i snove. Moj je život nepovratno promijenjen prije 35 godina. Prebrzo sam prestala biti dijete. Moje je djetinjstvo prekinuto prije nego što je uopće počelo. Agresor mi je oduzeo dio koji mi nedostaje kao amputirani dio tijela – osjećaj sigurnosti odrastanja uz roditelja i prilike za zajedničke trenutke. Od malena sam nosila terete koje nijedno dijete ne bi trebalo nositi, skrivajući tugu i bol od obitelji koja je već dovoljno propatila. Ne tražimo svi na jednak način, i to je uredu. Nismo svi jednaki niti možemo podnijeti surovu istinu. Odabrala sam ovaj teži, surovitiji put. Ne želim biti pasivan promatrač, godinama stajati na mjestu i nadati se da će istina o mojem ocu sama doći do mene dok ja šutim. Cijeli život se borim, razgovaram, apeliram, zahtijevam. Razgovarala sam sa Srbima kako bi došla do informacija o mom ocu, sa predsjednikom Srbije, sa predsjednicima RH, Vlade RH, ministrima, državnim odvjetnicima, apelirala na međunarodnoj razini. Ne biram sredstva ni način kako bi došla do istine, ne samo o mojem ocu, nego o svima koje danas tražimo. Čuvanje uspomene na mojeg oca je podijeljeno, dio je samo za krug obitelji, intiman, kada mi pričaju o njegovom životu, kada unatoč tome koliko boli nosimo u sebi, uspomene na njega i njegova djela izmame osmjeh na naša lica. Drugi dio čuvanja uspomena na njega očituje se u mojim djelima i glasu.

Kako se vaša obitelj nosi sa svim time?

Svatko na svoj način. Cijela obitelj je prošla kroz kalvariju rata. Čim smo došli na slobodu i u progonstvo, krenula je naša potraga za tatom u kojoj smo sudjelovali svi, a najviše moja baka, koja me vodila svugdje sa sobom. Tim stopama sam nastavila. Praznina koja je ostala gubitkom mog oca je teška za opisati. Uvijek je jedna stolica za stolom bila prazna kao bolan podsjetnik njegove odsutnosti, uvijek je nedostajao. Uz tugu, neizvjesnost, bol i traumu zbog njegova gubitka, svi su se morali nositi i sa vlastitim traumama. Rijetko sam vidjela suze u njihovim očima, možda je to dio kojeg su skrivali od mene, a onda i ja od njih, ali sam vidjela neopisivu tugu, bol i patnju. Iz pozicije djeteta nisam shvaćala mnoge stvari koje danas razumijem. Prije svega tu mislim na moju majku koja je sa 20 godina morala preuzeti na sebe ulogu oba roditelja. Vječno ću biti zahvalna što je obitelj bila složna. Nastavili smo zajedno živjeti. Mama je imala veliku pomoć od mojih bake i djeda, očevih roditelja. Njihov primjer me naučio da se kroz život treba boriti te da odustajanje nije opcija. Danas, kada je živa jedino moja mama, imam osjećaj da im nisam nikada rekla koliko sam im zahvalna na svemu što su mi pružili i čemu su me naučili te koliko ih sve istinski volim.

Koja saznanja imate o okolnostima očeva nestanka?

Tata se na samim počecima rata prijavio kao dragovoljac. Kasnije je postao pripadnik 204. brigade HV-a. Svakodnevno je odlazio na kontrolne točne na izlazima iz sela gdje bi mu se ponekad pridružila i moja majka. Baka je šivala odjeću za vojnike i kuhala, a djed traktorom i prikolicom razvozio sve što im je trebalo. U međuvremenu je uvedena i radna obveza tako da je svaki dan morao odlaziti na farmu Jakobovac, nedaleko Ovčare, gdje je radio. Dana 30. 9. 1991. godine u 6 sati ujutro baka je ispratila tatu koji je otišao na farmu Jakobovac. Nije ni slutila da je to posljednji put da ga je vidjela. Ni moj otac da je to posljednji put da vidi svoju obitelj i meni daje poljubac. Istog dana u Sotin su ušli i okupirali ga vojnici JNA potpomognuti domaćim pobunjenim Srbima. Cijelu obitelj su zarobili i odveli u logor. Tatu više nismo vidjeli, godinama o njemu nismo dobili nikakve informacije. U kasnijim godinama stupam u kontakt s obiteljskom prijateljicom koja je nazočila na Jakobovcu kada su tatu zarobili te s još jednom sumještankom koja mi je ispričala da su njezin suprug i moj tata bili skupa i imali samo jednu pušku. Moj tata je odmalena bio dobar, empatičan, uvijek pomagao drugima i stavljao ih ispred sebe. Nije me iznenadilo kad mi je ispričala da je tata tada rekao tom prijatelju da on uzme pušku i krene u proboj.

Razdvojili su se i pozdravili jer su smatrali da tako možda imaju veće šanse da obojica ne poginu. Moj otac je došao na Jakobovac u kuću gdje se inače okupljao s poznanicima. Obiteljska prijateljica koja je bila s njim ispričala je da je tata jako plakao i ponavljao „odveli su moju Sandru“. Kao da je predosjećao da me neće više nikada vidjeti. Na Jakobovac su tada stigli Srbi iz Negoslavaca te zarobili Hrvate, među kojima i mog tatu. Izveli su njega i jednog čovjeka pred kuću i pretukli ih da više nisu mogli niti ustati. Na njih su tada prisilno odjenuli odore JNA i odvezli ih u smjeru Ovčare, odnosno Negoslavaca. Nitko od zarobljenih Hrvata više nije vidio mog tatu, kao ni neke druge osobe. Prilikom suđenja za ratni zločin počinjen u Sotinu 1991. razgovarala sam sa Srbima koji su zarobljavali, zlostavljali i ubijali naše najmilije kako bi došla do informacija. Nije lako razgovarati sa sviješću da preko puta tebe možda stoji ubojica tvog oca, ali htjela sam informacije. Svi su mi potvrdili da su mog tatu ubili Srbi iz Negoslavaca, ali da navodno ne znaju gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci.

Facebook

Istog dana cijela je obitelj odvedena u logor. Što ste tamo proživjeli?

Tog 30. 9. 1991. dva sata nakon što je otac otišao na farmu Jakobovac, u Sotin su tenkovima ušli vojnici JNA potpomognuti domaćim pobunjenim Srbima-okupirali su selo, palili kuće, crkvu. Nismo imali gdje pobjeći jer su vojnici JNA potpomognuti domaćim pobunjenim Srbima već okružili selo. Majka, baka, djed, obiteljski prijatelj i ja sakrili smo se u podrum stare obiteljske kuće u dvorištu. Kad su nam viknuli da izađemo nismo imali izbora. Dvorište je bilo puno četnika, ulica puna tenkova, njihove vojske, domaćih Srba, dojučerašnjih susjeda.

Tada su razdvojili djeda i susjeda na drugu stranu, skinuli ih do gola, vezali bodljikavom žicom za tenk i tako ih cestom vukli kroz cijelo selo. Obojica su zarobljeni i odvezeni u logor Begejci. Do mame i bake, koja me držala, došla su dva vojnika i natjerali nas da se vratimo u podrum. Mamu su natjerali da se skine. Molila ih je da to ne rade. Tada su zaprijetili da će ubiti baku i mene, jedan vojnik je repetirao pušku prema meni. Silovali su je, prvo jedan pa drugi. Iživljavali se nad njom. Mama i baka su tada čule da se susjed Srbin jednom od silovatelja obraća s „kapetane Boro“. Mamu, baku i mene su nakon silovanja zarobili u logor u Negoslavcima gdje su uslijedila ispitivanja, zlostavljanja, ponovno su silovali majku. Jedan od ispitivača u Negoslavcima je imao popis Hrvata iz Sotina, na popisu su bila imena mojeg oca, strica i djeda. Tada je rekao „Borisa mi stavite na prvo mjesto“. Tada sam bila dvogodišnja djevojčica koja je zarobljena u srpskom logoru sa svojom obitelji.

Potraga za vašim ocem je opstruirana zavjerom šutnje lokalnih mještana. Možete li u sebi nadvladati osjećaj gorčine i ljutnje prema tim ljudima?

Nikada neću zaboraviti, ne mogu im niti oprostiti, ali ne mrzim. Sve negativne osjećaje pretvorila sam u snagu koja me svaki dan gura da idem dalje i ne odustanem na tom putu. Bez toga, ne bih mogla razgovarati sa Srbima koji su zarobljavali, zlostavljali i ubijali naše najmilije. I tu ne mislim na obične razgovore nego razgovore kojima dolazimo do informacija o nestalim osobama.

U jednom razgovoru rekli ste da nas sustav uči šutjeti o vlastitoj boli, no da ratne traume danas osjete i vaša djeca. Kako se ta transgeneracijska trauma manifestira u vašoj svakodnevici?

Kroz rad u udruzi jako puno vremena posvećujem posljedicama gubitka roditelja i ratne traume. Imamo dugogodišnju stručnu suradnicu, psihologinju, koja godinama provodi programe individualnog pružanja psihološke pomoći te vodi grupne radionice i edukacije. Danas je vidljivo da PTSP nije vezan isključivo za branitelje koji su bili na prvoj crti bojišnice nego i za njihove obitelji, koje su tijekom rata ali i u godinama nakon rata, prolazile teške trenutke. Kako sam ranije rekla, za nas rat nije završio onda kad su puške prestale pucati i kada je proglašena pobjeda. Za većinu osoba taj „rat“ se nastavio, a za neke traje i dan danas, ali u drugačijem obliku. Kako drugačije opisati posljednjih 31 godinu nakon Domovinskog rata nekome tko sve te godine dane posvećuje potrazi za nestalim članom obitelji, istraživanjima i prikupljanju informacija o nestalim osobama, ratnim zločinima, odlazi na suđenja za ratne zločine, sreće i razgovara sa ubojicama svojih najmilijih, istražuje i sreće silovatelje svojih najmilijih.

To ne spada u normalan život i traume su tu neizbježne. Osim PTSP-a i trauma, kroz stručnu podršku, uvidjeli smo pojavu trans-generacijskog prijenosa traume i sekundarnog PTSP-a među obiteljima. Činjenica da smo danas odrasli ljudi koji većinom imaju vlastitu djecu, a djeca kao „spužve“ sve upijaju i sve ih zanima, dovelo je do toga da i oni danas na sebe preuzimaju ulogu npr. traženja posmrtnih ostataka svog djeda. Moramo biti svjesni da pričamo o djeci koja su rođena davno nakon završetka Domovinskog rata. Oni nažalost danas nose teret prošlosti. To je nešto na što godinama upozoravam institucije i javnost, pogotovo kada pričamo o nestalim osobama, ali tek sada postaju svjesni da je to stvarnost, a ne samo izmišljene priče ili pretpostavke što bi se moglo dogoditi u budućnosti. S godinama sam uspjela prepoznati znakove traume kod sebe, najviše kroz panične napade, strahove.. iako nemam vlastita sjećanja na ratne strahote i zarobljeništvo, tijelo je upamtilo. Danas zato doživljavam jake napade panike kod glasnih zvukova – petarde i druga pirotehnička sredstva, zvuk sirene, posebice kod zvukova borbenih aviona, helikoptera. U tim trenucima nastupi ogroman strah, gubitak daha, suze koje ne mogu kontrolirati, pogled koji traži opasnost, a istovremeno traži mjesto gdje pobjeći na sigurno.


Facebook

Kako izgleda taj psihološki pritisak u trenucima kada čekate identifikacije?

Svaku vijest o pronalasku posmrtnih ostataka u okolici Vukovara dočekujem s nadom da će možda barem jedna kost biti od mog oca. Razdoblje je to kada se u meni isprepliću nada, razočarenje i tuga. Nadam se tom jednom pozivu koji bi mi donio istinu i mir. identifikaciji koja bi potvrdila da je to bio moj tata. Psihološki je jako teško, posebice neke lokacije kao što su okolica Negoslavaca, Ovčara, Petrovačka dola. Sjećam se nade kada su kod Negoslavaca pronađene dvije grobnice, moja baka je išla iako je već tada jako teško hodala. Uslijedili su dani iščekivanja, strepnje, nade i razočarenje kada sam vidjela da na popisu identificiranih nije moj tata. Sjećam se poziva mog prijatelja Igora koji me nazvao i rekao da su pronašli njegovog djeda, koji je također zarobljen na Jakobovcu, kao i moj tata. Bila sam sretna zbog njega, a nakon razgovora nastupilo je nekakvo „tupilo“, praznina i glas – opet ništa. Potom Petrovačka dola. Nekoliko identifikacija za redom, čitam imena, opet vidim osobe koje su zarobljene kad i moj tata, a njegovog nema. Tada sam se slomila, plakala sam danima i molila Boga da mi da snagu da nastavim dalje. Često se pitam – tražim li previše? Budem i ljuta naravno. Na Srbe koji znaju istinu, a godinama kod njih vlada zavjet šutnje, potpuni izostanak empatije. Kako drugačije opisati osobe koje godinama slušaju naša svjedočanstva, molbe, apele, gledaju uplakane majke, očeve, supruge, djecu i unatoč tome i dalje šute?

Svoju bol prelili ste u snažan aktivizam vođenjem Udruge. Predstavlja li vam to borbu protiv zaborava?

Za mene je svaka žrtva svetinja. Domovina nam nije dana. Stvorena je na mladosti, zdravlju i životima onih koji su za slobodu Hrvatske dali najvrijednije što su imali – svoje živote. Ostavili su nam ju u nasljeđe – da se brinemo o njoj, učinimo ju boljom, da ne budemo pasivni promatrači svega što se događa nego kreatori istine i pravde kako žrtva naših najmilijih ne bi bila uzaludna. Nažalost, 35 godina nakon početka Domovinskog rata svjedočimo tome da su poginuli i nestali za mnoge u društvu samo broj. Mnogi ne shvaćaju da iza svakog tog broja stoji ime i prezime, postojala je osoba, postoji ili je postojala obitelj te osobe i život kojeg su imali, a hrabro ga stavili na raspolaganje domovinu u kojoj mi danas uživamo sva prava i slobode za koju su oni život dali. Zbog njihove žrtve nismo smjeli dopustiti da društvo gubi empatiju, da glasnije postanu priče iz nekih drugih kolona od naše, da nas se u javnosti predstavlja fašistima samo zato što volimo svoju domovinu. Smatram da nismo učinili dovoljno, odnosno da smo učinili premalo. Pravda ni nakon 35 godina nije zadovoljena. Osim što je došlo do izostanka empatije, svjedoci smo da su mnogi nijemi promatrači veličanja zločina od strane agresora. Mnogi koji su činili zločine, ubijali, zlostavljali i silovali naše najmilije i danas slobodno šetaju. Onaj manji dio koji je dobio kazne, one su toliko mizerne da je sramota uopće na glas reći koliko ljudi su ubili, a koliko godina zatvora dobili. Vukovar i njegovi stanovnici podnijeli su jednu od najvećih žrtava u Domovinskom ratu. Ovdje su se dogodili neki od najmonstruoznijih ratnih zločina, što potvrđuju i brojne otkrivene masovne i pojedinačne grobnice u našem okruženju. Činjenica da posmrtne ostatke naših najmilijih pronalazimo na odlagalištima otpada i mjestima nekadašnjih klaonica, pomiješane sa životinjskim kostima, svjedoči o nezamislivim razmjerima okrutnosti koja se ovdje događala. Zbog toga ne dopuštam da žrtva poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i civila bude prepuštena zaboravu.

Koju poruku ove godine, u ime svih koji su u ratu izgubili roditelje želite uputiti hrvatskoj javnosti i političarima?

Studeni je mjesec u kojem se prisjećamo Onih koji su imali snove, obitelj, planove, Onih koji nisu dočekali slobodu, a trebali su živjeti i ostarjeti uz svoje najmilije. Umjesto toga, ostali su zarobljeni u nekom davnom vremenu, gledajući nas mladi sa fotografija. Ostale su njihove majke koje još uvijek plaču, supruge koje nemaju oslonac kroz život, djeca koja nikada nisu dobila priliku upoznati svog oca, čuti njegov glas ili osjetiti njegov zagrljaj. Zato je naša obaveza da Njihova žrtva ne ostane zaključana u prošlosti ili vezana samo za određene prigode, datume, obljetnice. Njihova žrtva je temelj naše slobode, dio našeg identiteta i cijeli jedan svijet koji je zauvijek nestao. Stoga u ovim danima najveće hrvatske tuge izdvojimo jedan trenutak za misli o Onima koji su bili najhrabriji među nama, skrušeno se poklonimo Njihovoj žrtvi i promislimo o vlastitim postupcima.

Izvor:dnevno.hr

Više iz kategorije: BRANITELJSKE VIJESTI

Bitka za Vukovar iz prve ruke: Potresne priče heroja iz 1991.

Bitka za Vukovar iz prve ruke: Potresne priče heroja iz 1991.

Bitka za Vukovar oživjela je u svom najautentičnijem obliku na tribini u organizaciji Domovinskog pokreta, održanoj u povodu Dana sjećanja na žrtvu Vuko...

prije 39 min
Film o vukovarskoj legendi s novim AI prizorima vraća se u kina, a škole masovno traže projekcije

Film o vukovarskoj legendi s novim AI prizorima vraća se u kina, a škole masovno traže projekcije

Uoči 18. studenoga, kada će se Hrvatska ponovno prisjetiti žrtve Vukovara i Škabrnje, dokumentarni film „Sokol – Nezaustavljiv kao sudbina“ koji je do s...

prije 16 h
KRIŽ SJEĆANJA U SVETOM IVANU ŽABNU – 37 zastava za poginule hrvatske branitelje

KRIŽ SJEĆANJA U SVETOM IVANU ŽABNU – 37 zastava za poginule hrvatske branitelje

Spomen na branitelje u središtu mjestaU središtu Svetog Ivana Žabna 15. studenoga 2026. svečano je otkriven „Križ sjećanja hrvatskim braniteljima 1991....

prije 16 h
Na trasi Kolone sjećanja: Spomen-dom HOS-a s monumentalnim Križnim putem otvara vrata 18. studenoga

Na trasi Kolone sjećanja: Spomen-dom HOS-a s monumentalnim Križnim putem otvara vrata 18. studenoga

Zapovjednik HOS-ovaca u BogdanovcimaIza projekta stoji pukovnik Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima. Ideja o trajnom spomenu na poginul...

prije 17 h
HUMANITARNI ŠAHOVSKI TURNIR U SESVETAMA – sjećanje na Vukovar i pomoć braniteljima

HUMANITARNI ŠAHOVSKI TURNIR U SESVETAMA – sjećanje na Vukovar i pomoć braniteljima

Turnir u znaku sjećanja na VukovarBrzopotezni šahovski turnir „Vukovar 1991. – 2026.” održan je u petak, 13. studenoga, u prostorijama Šahovskog kluba S...

prije 18 h
MOHOKOS – HRVATSKA ZASTAVA SVEČANO PODIGNUTA NA NAJVIŠOJ TOČKI MEĐIMURJA

MOHOKOS – HRVATSKA ZASTAVA SVEČANO PODIGNUTA NA NAJVIŠOJ TOČKI MEĐIMURJA

Svečanost podizanja hrvatske zastave na Mohokosu u Vučetincu održana je u subotu, 14. studenoga 2026. godine, s početkom u 9 sati.Mohokos, 14. studenoga...

prije 1 dana
Na ovom će se pitanju vidjeti koliko je nova vlast u Srbiji drugačija od Vučića: Hrvatska čeka odgovore

Na ovom će se pitanju vidjeti koliko je nova vlast u Srbiji drugačija od Vučića: Hrvatska čeka odgovore

Podaci su to koje je Hini, uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, dostavilo Ministarstvo hrvatskih b...

prije 1 dana
Crnogorac koji je branio Vukovar: ‘Ja sam Merčepa izveo iz grada. Da nije otišao, ubili bi ga Hrvati, a ne Srbi‘

Crnogorac koji je branio Vukovar: ‘Ja sam Merčepa izveo iz grada. Da nije otišao, ubili bi ga Hrvati, a ne Srbi‘

Za vukovarskog branitelja Ranka Mugošu, iako nije bio rođenjem Vukovarac već korijene vuče iz Crne Gore u kojoj je proživio godine ranog djetinjstva, ni...

prije 1 dana
‘Sjeme zla’ koje je probudilo Hrvatsku: Iza brojke 12 kriju se bolne sudbine i brutalna izdaja

‘Sjeme zla’ koje je probudilo Hrvatsku: Iza brojke 12 kriju se bolne sudbine i brutalna izdaja

U sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – 2026., u ispunjenom i povijesnom prostoru rodne kuće nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukova...

prije 1 dana
„DAVID PROTIV GOLIJATA” PRIKAZAN U VUKOVARU: 24 SVJEDOČENJA O OBRANI GRADA

„DAVID PROTIV GOLIJATA” PRIKAZAN U VUKOVARU: 24 SVJEDOČENJA O OBRANI GRADA

Snimka s projekcije filma u Vukovaru. Foto: Mihaela Stanić/HRV.hr.U Rodnoj kući Lavoslava Ružičke u Vukovaru 13. studenoga održana je projekcija filma „...

prije 1 dana
Četnici su na današnji dan prodrli u Vukovar: Bilo je jasno da je kraj

Četnici su na današnji dan prodrli u Vukovar: Bilo je jasno da je kraj

Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara...

prije 2 dana

Prikazano 11 od 12446 članaka.