Ususret Danu međimurskih branitelja

Ususret Danu međimurskih branitelja, želimo skrenuti pozornost javnosti na činjenicu koja se u Međimurju ponavlja već godinama: uz značajne datume organiziraju se protokolarna polaganja vijenaca i paljenja svijeća. Govori se o zahvalnosti, o žrtvi, o slobodi, o tome da se “nikada neće zaboraviti”. Te riječi zvuče svečano, ali svečane riječi ne mogu zamijeniti ono što nedostaje — stvarnu, sustavnu brigu o hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima.

Jer kako može postojati svečana bol?

Komemoracija je čin pijeteta, tišine i poštovanja. Ona nije svečanost. Svečanost pripada slavljima. Komemoracija pripada boli. Kada se bol pretvara u protokol, a protokol u svečanost, gubi se smisao. Gubi se istina. Gubi se čovjek.

U Međimurju danas ne postoji nikakva sustavna politika prema hrvatskim braniteljima. Ne postoji strategija. Ne postoji plan. Ne postoji savjetodavno tijelo. Ne postoji savjetnik za branitelje. Ne postoji sustav podrške. Ne postoji ni minimalna razina organizirane brige.

Postoji samo retorika.

Treba biti potpuno precizan: jedino Međimurska županija ima tijelo koje se formalno bavi braniteljima — Odsjek za hrvatske branitelje. Međutim, taj Odsjek nije tijelo koje kreira politiku prema braniteljima. To nije savjetodavno tijelo. To nije strateško tijelo. To nije operativno tijelo. To nije mjesto gdje se planira, predlaže, koordinira ili razvija odnos prema braniteljskoj populaciji.

Odsjek se bavi isključivo administrativnim poslovima: zaprimanjem zahtjeva za priznavanje statusa HRVI, zahtjeva za protokolarnu sahranu branitelja, prosljeđivanjem zahtjeva za jednokratne pomoći i izdavanjem potvrda o statusu. To je važno, ali to nije politika. To je administracija, a administracija nije briga.

Međimurska županija provodi jednu mjeru koja se odnosi na braniteljsku populaciju — učeničke stipendije za djecu hrvatskih branitelja, koje se dodjeljuju kroz Upravni odjel za obrazovanje, kulturu i sport. To je vrijedna mjera, ali ona nije dio braniteljske politike, niti je povezana s Odsjekom za hrvatske branitelje. Riječ je o socijalno-obrazovnoj potpori, a ne o sustavnoj brizi o braniteljskoj populaciji.

Ni Županija ni ijedna jedinica lokalne samouprave u Međimurju nemaju savjetodavno tijelo za hrvatske branitelje. Nemaju savjetnika za branitelje. Nemaju radno tijelo. Nemaju definiranu politiku. Nemaju strategiju. Nemaju plan. Nemaju ni osnovnu evidenciju branitelja, HRVI, obitelji poginulih i umrlih branitelja, djece branitelja, udovica, logoraša.

Prije desetak godina Registar hrvatskih branitelja bio je javno dostupan. Danas ni Županija ni JLS nemaju ni osnovne podatke o ljudima koji su stvarali državu. Branitelj u Međimurju ne može predati zahtjev za protokolarnu sahranu suborca u svojoj općini ili gradu — jer ne postoji službenik koji bi to primio. To može učiniti samo u Županiji.

U udrugama je učlanjeno manje od deset posto branitelja. Obitelji branitelja gotovo uopće nisu uključene. Većina branitelja živi izvan sustava, izvan organizirane brige, izvan ikakvog kontakta s institucijama.

Treba biti pošten i reći: Župan je prije dvije godine, na prijedlog Zajednice BRANITELJI ZAJEDNO, primio obitelji poginulih hrvatskih branitelja. Možda i još koji put ranije. To je čin koji treba priznati. Ali to je jedini konkretan čin. Jedan prijem ne može zamijeniti politiku. Jedan sastanak ne može zamijeniti sustav. Jedan protokol ne može zamijeniti brigu.

A što je s ostalima? Što je s braniteljima koji još uvijek nose posljedice rata? Što je s logorašima srpskih koncentracijskih logora, čije obitelji žive s traumom koja traje desetljećima? Što je s djecom branitelja? Što je s udovicama? Što je s HRVI? Što je s ratnim zapovjednicima međimurskih postrojbi? Što je s onima koji su preživjeli, ali nisu ozdravili?

Jedan načelnik je nedavno rekao: “Tko god je bio u ratu nije normalan.” To je možda jedina iskrena rečenica izrečena u javnom prostoru. Ne zato što branitelji nisu normalni, nego zato što je nenormalno očekivati da čovjek prođe rat, logor, gubitke, strah, smrt, a da ostane isti.

Zakon o hrvatskim braniteljima jasno propisuje obaveze jedinica lokalne samouprave. Međimurje ih ne provodi. Ne postoji strategija. Ne postoji plan. Ne postoji sustav. Ne postoji briga. Ne postoji odnos. Postoji samo tišina.

I zato se postavlja jednostavno pitanje: Ako Županija i JLS nemaju savjetodavno tijelo, nemaju strategiju, nemaju plan, nemaju službenika — tko uopće kreira politiku prema braniteljima u Međimurju? Odgovor je jednostavan: Nitko.

Treba biti potpuno pošten i reći: postoji jedna iznimka. Općina Selnica svake godine, uz Dan sjećanja na Vukovar i Škabrnju, organizira okupljanje branitelja i braniteljskih udruga, gdje načelnik Općine osobno primi i počasti branitelje. To je čin koji zaslužuje priznanje, jer pokazuje da se odnos prema braniteljima može graditi i izvan protokola — kroz zajedništvo, prisutnost i poštovanje. No, upravo zato što je Selnica iznimka, ona potvrđuje pravilo: u Međimurju ne postoji sustavna, organizirana, strateška politika prema braniteljima. Jedan svjetionik ne može osvijetliti cijelu obalu.

Ususret Danu međimurskih branitelja, želimo poručiti jedno:

• Vrijeme je da Međimurje prestane koristiti branitelje kao dekor.

• Vrijeme je da se prestane govoriti o svečanim komemoracijama.

• Vrijeme je da se počne govoriti o ljudima.

• Vrijeme je da se počne raditi ono što zakon traži, a moral nalaže.

Briga o braniteljima nije protokol. Briga o braniteljima nije svečanost. Briga o braniteljima nije fotografija. Briga o braniteljima je obaveza.

Željko Tomašić, mag.ing.aedif.