Željko Miškulin: „I mi smo ljudi od krvi i mesa, ali sa srcem – a to mnogi ne mogu shvatiti“

Humanost se najjasnije prepoznaje onda kada pomoć nije tek povremena gesta, nego svakodnevna obveza prema čovjeku koji je bolestan, siromašan, usamljen ili zaboravljen.

Željko Miškulin već godinama obilazi teško bolesne hrvatske branitelje i njihove obitelji. Ulazi u domove u kojima nema dovoljno hrane, vode ni osnovnih uvjeta za život. Razgovara s ljudima koji su izgubili povjerenje u sustav, vozi ih liječnicima, nabavlja lijekove i medicinska pomagala te ostaje uz njihove obitelji i nakon smrti korisnika.

U ovom razgovoru Miškulin ne skriva koliko je takav rad težak. Volonteri su i sami ljudi narušenog zdravlja, a mnogi od njih s vremenom postaju korisnici pomoći koju su nekada pružali drugima. Ipak, nastavljaju – tiho, volonterski i dostojanstveno.

Udruga je nastala iz volonterskog palijativnog tima hrvatskih branitelja. Kada ste prvi put shvatili da među suborcima postoje teško bolesni, osamljeni i siromašni ljudi do kojih postojeći sustav ne dopire dovoljno brzo?

To sam shvatio 2004. godine. Do tada o tome nisam ozbiljnije razmišljao, a onda sam posjetio Kliniku za psihološku medicinu KBC-a Zagreb, gdje su se liječili hrvatski branitelji oboljeli od PTSP-a, koji su istodobno bolovali i od različitih teških bolesti – karcinoma, kardiovaskularnih i neuroloških bolesti te drugih zdravstvenih problema.

Njihov PTSP nije bio uzrokovan samo sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Na njihovo su stanje utjecali i različiti obiteljski problemi, nerazumijevanje okoline, ali i zanemarivanje od strane sustava, koji im nije pružao primjerenu i zasluženu pomoć.

Administracija im je tada predstavljala jednu od najvećih prepreka. Zbog nemogućnosti da ostvare svoja prava i dobiju potrebnu pomoć, mnogi su dodatno obolijevali, zapadali u teške socijalne probleme i osjećali se potpuno osamljeno. Često ih nisu razumjeli ni članovi obitelji ni ljudi koje su do tada smatrali prijateljima.

Prema javno objavljenim podacima, Udruga je 2022. godine imala približno 50 aktivnih članova i skrbila za više od 200 branitelja, među kojima je bilo četrdesetak do pedesetak teško bolesnih osoba. Koliko danas imate aktivnih volontera i korisnika te u kojim gradovima i županijama djelujete?

Od osnivanja Udruge naglašavamo da nam nije najvažniji ukupan broj članova, nego broj onih koji su spremni i žele raditi. Danas prema Registru članstva imamo 60 članova, ali je među njima, nažalost, tek dvadesetak onih koji aktivno rade.

Trenutačno skrbimo za četrdesetak teško bolesnih osoba, među kojima je pet korisnika u palijativnom stanju. Pomažemo i približno 200 hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji kojima su potrebne različite zdravstvene, psihosocijalne i rehabilitacijske usluge.

Uz njih, skrbimo i za oko 200 obitelji hrvatskih branitelja slabijeg imovinskog stanja. Pomažemo im donacijama prehrambenih proizvoda koje nam svakodnevno osigurava trgovački lanac Konzum Plus, s kojim surađujemo od 2021. godine. Suradnja je najprije započela u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, a s vremenom smo je proširili na još četiri do pet županija i više gradova.

Postoji mogućnost širenja na još veći dio Hrvatske, ali to ovisi o našim resursima, koji su svakim danom sve slabiji. Nije problem u nedostatku volje, nego prije svega u zdravstvenom stanju naših članova, koji su sve stariji i boležljiviji.

Trenutačno djelujemo u 12 gradova, pet županija i Gradu Zagrebu. Pozive za uključivanje dobili smo iz još deset gradova i četiri županije, ali nedostatak ljudi, ograničeni resursi i izostanak stvarne volje pojedinih institucija na tim područjima zasad nam ne omogućuju širenje.

Koju konkretnu pomoć Udruga danas najčešće pruža: dostavu hrane i lijekova, prijevoz na preglede i rehabilitaciju, nabavu medicinskih pomagala, pomoć u kući, psihološku podršku ili palijativnu skrb? Koliko ste takvih usluga, obilazaka i prijevoza ostvarili tijekom posljednjih godinu dana?

Prvenstveno smo se usmjerili na pomoć teško bolesnim hrvatskim braniteljima kroz zdravstvenu i psihološku skrb, rehabilitaciju te osiguravanje lijekova, ortopedske opreme i drugih potrebnih medicinskih pomagala.

Palijativnu pomoć bili smo prisiljeni svesti na ono najnužnije, prvenstveno za korisnike o kojima smo se počeli brinuti proteklih godina. Razlog su stalne promjene u zdravstvenom sustavu i domovima zdravlja.

Iznimno dobru suradnju imamo s Domom zdravlja Vukovar i njegovim Palijativnim timom. Veliku pomoć pruža nam i koordinatorica tima koja je, iako je na porodiljnom dopustu, ostala uz nas i vodi brigu o tome da usluga i dalje funkcionira.

Posebno smo se usredotočili na opskrbu prehrambenim proizvodima za približno 200 obitelji. Dostavu paketa hrane u njihove domove istodobno koristimo za obilazak velikog broja oboljelih hrvatskih branitelja te razgovor s njima o problemima i pomoći koja im je potrebna.

Objedinjavanjem više aktivnosti uspjeli smo racionalizirati potrošnju goriva i smanjiti troškove, koje velikim dijelom još uvijek sami pokrivamo.

Tijekom protekle godine obavili smo više od 3.000 obilazaka korisnika, stotinjak prijevoza za njihove različite potrebe te prešli više od 100.000 kilometara.

Facebook grupa „Branitelj pomaže branitelju“ postala je važno mjesto za objavljivanje akcija, traženje pomoći i povezivanje ljudi. Koliko članova okuplja, koliko vam zahtjeva za pomoć stiže upravo putem grupe i na koji se način od objave ili poruke dolazi do stvarne pomoći korisniku?

Grupa je i nastala kako bismo svakodnevnim objavama potaknuli i druge na rad i pomaganje – prvenstveno hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima, ali i svim drugim ljudima kojima je pomoć potrebna, a kroz sustav je teško dobivaju.

Grupa je dobro praćena i okuplja oko 4.000 članova. Putem nje svakodnevno nam se javljaju ljudi kojima su potrebne različite vrste pomoći. Dobivamo i zahtjeve koje sami ne možemo riješiti, ali tada pokušavamo ljude usmjeriti prema nadležnim institucijama i službama.

Do potrebne pomoći najčešće dolazimo suradnjom s Ministarstvom hrvatskih branitelja, uz veliku pomoć ministra Tome Medveda i njegovih najbližih suradnika. Pomažu nam i osobna poznanstva te suradnja sa zdravstvenim djelatnicima i ustanovama koji nam u većini slučajeva izlaze ususret.

Kada je riječ o humanitarnoj i socijalnoj pomoći, najviše nam pomažu uprave Fortenova grupe i Konzuma Plus. Njihove svakodnevne donacije omogućuju nam da svaki dan pomognemo približno pet obitelji hrvatskih branitelja.

Tijekom prošle godine osigurali su i isporučili oko 30.000 kilograma različitih prehrambenih proizvoda – mesa, mliječnih i pekarskih proizvoda, ribe te higijenskih potrepština. Sve smo to morali prevesti, pretovariti, razvrstati, spakirati i dostaviti krajnjim korisnicima.

Ukupno je preko naših ruku prošlo oko 75.000 kilograma hrane. Iz tih se podataka može vidjeti što radimo i koliko je taj posao mukotrpan, ali istodobno i koliko smo na njega ponosni. A sve to radimo volonterski.

Kako provjeravate opravdanost zamolbi i utvrđujete komu je pomoć najpotrebnija? Postoje li jasni kriteriji prednosti za teško bolesne, nepokretne, samce i obitelji slabijeg imovinskog stanja?

Najveći dio provjere obavljamo osobnim odlaskom u dom tražitelja pomoći. Surađujemo i s uredima Ministarstva hrvatskih branitelja, župnim uredima te povremeno s pojedinim gradovima i općinama koji su nam spremni pomoći.

Ponekad važne informacije i pomoć dobivamo od zdravstvenih djelatnika koji se kroz zdravstveni sustav skrbe za te osobe.

Naš su prioritet teško bolesni hrvatski branitelji, osobito osobe kojima je potrebna palijativna skrb. Prednost imaju i branitelji koji žive sami, često u teškim, a nerijetko i neljudskim uvjetima, kao i obitelji slabijeg imovinskog stanja s više djece.

Početkom 2026. godine objavili ste da zbog velikog broja zahtjeva više ne možete dostavljati hranu svim korisnicima te da će prednost imati obitelji teško bolesnih branitelja. Koliko je povećan broj potrebitih i koliko ljudi trenutačno čeka neki oblik pomoći?

Početak svake godine iziskuje financijska sredstva potrebna za vozila i gorivo kojima dostavljamo pakete hrane. Ta sredstva nismo u mogućnosti sami osigurati jer smo projektna sredstva iz prethodne godine morali potrošiti najkasnije do 31. prosinca.

Kako je u posljednje vrijeme iznimno teško pronaći sponzore i donatore, morali smo se usmjeriti prvenstveno na obitelji s teško bolesnim članovima i djecom.

Već krajem siječnja i početkom veljače svake nam se godine počinje javljati veći broj novih korisnika kojima je pomoć uistinu potrebna. Tada dolazimo u gotovo bezizlaznu situaciju iz koje se pokušavamo izvući slanjem zamolbi svima koji bi nam mogli pomoći tijekom tih prvih nekoliko mjeseci.

Nažalost, uglavnom sve prođe bez njihove pomoći pa se rad ponovno oslanja na naša osobna sredstva i malobrojne prijatelje koji nas nisu zaboravili.

U pojedinim objavama naveli ste da se rad morao dodatno ograničiti zbog zdravstvenog stanja članova Udruge. Jesu li i sami volonteri danas ljudi narušenog zdravlja koji, unatoč svojim bolestima i godinama, skrbe o još težim bolesnicima?

Većina naših članova i volontera hrvatski su branitelji i članovi njihovih obitelji u dobi od 50 do gotovo 70 godina. Već same godine govore koliko je njihovo zdravlje osjetljivo. Zdravstveno stanje mnogih svakodnevno se pogoršava i iziskuje liječenje, čime se smanjuje broj onih koji još mogu raditi i pomagati.

Danas imamo nekoliko teško bolesnih članova koji su i sami postali korisnici usluga Udruge. To dovoljno govori o tome tko se mora brinuti o drugima i pod kakvim teretom naši ljudi nastavljaju raditi.

Koliko Udrugu godišnje stoje gorivo, prijevoz, hrana, medicinska pomagala, smještaj obitelji tijekom liječenja i održavanje prostora? Iz kojih se izvora financirate i koliki dio troškova članovi još uvijek plaćaju iz vlastitog džepa?

Na ovo je pitanje teško dati sasvim precizan odgovor, ali pokušat ću.

Putem projekata godišnje uprihodimo oko 30.000 eura, što je javno dostupan i vidljiv podatak. Najveći dio tih sredstava osigurava Ministarstvo hrvatskih branitelja, neznatan dio županije i gradovi, a preostalo donatori.

Troškovi svega što je potrebno za provedbu naših aktivnosti znatno su veći. Kako bismo ih pokrili, moramo se snalaziti na različite načine, a velik dio troškova, nažalost, podmirujemo iz vlastitih džepova.

Primjera radi, za prijeđenih približno 100.000 kilometara potrošimo oko 14.000 litara goriva. Prema prosječnoj cijeni od oko 1,50 eura po litri, samo gorivo stoji približno 21.000 eura.

Već je taj podatak dovoljan da se vidi koliko je sredstava potrebno kako bismo uspješno proveli sve ostale aktivnosti.

Posebno ste prepoznati po radu s braniteljima u palijativnom stanju. Kako izgleda prvi dolazak u dom teško bolesnog branitelja, što volonter može učiniti, a u kojem trenutku mora uključiti liječnika, palijativni tim ili socijalnu službu?

Nakon edukacije održane u Osijeku, koju je Ministarstvo hrvatskih branitelja organiziralo u travnju 2019. godine, osnovao sam prvi šesteročlani palijativni tim u Hrvatskoj sastavljen od hrvatskih branitelja.

Krajem svibnja iste godine u Domu zdravlja Vukovar potpisao sam volonterski ugovor s Palijativnim timom i time postao prvi hrvatski branitelj volonter u palijativnoj skrbi u Hrvatskoj.

Nakon priključenja mobilnom palijativnom timu odmah sam s koordinatoricom otišao u dom teško bolesnog hrvatskog branitelja iz Vukovara, koji se nalazio u palijativnom stanju. Tako je započelo moje volontiranje.

Upoznavanje s njim i njegovom obitelji od početka je bilo prijateljsko i osjećao sam se dobrodošlo. Svakoga sam tjedna s njim provodio po dva sata i razgovarao o mnogočemu. Posebno mi je bilo drago što su i on i njegova dvojica sinova bili branitelji Vukovara i Trpinjske ceste.

Mnogo smo razgovarali o ratnim događajima, ali su mi ti razgovori pomogli i da dođem do informacija o njegovu stvarnom zdravstvenom stanju, o kojem nije govorio ni članovima obitelji ni liječnicima. Povjerenje koje smo izgradili omogućilo mi je da dobivene informacije prenesem liječnicima i pomognem mu da dobije potrebnu skrb.

Najponosniji sam što sam mu uspio osigurati dolazak stomatologa u njegov dom. Stomatolog mu je, dok je ležao u krevetu, izradio zubnu protezu koja mu je omogućila da ponovno samostalno jede.

Uspio sam ostvariti i ono što u prethodne tri godine nisu uspjeli ni liječnici, ni fizioterapeuti, ni članovi obitelji. Nagovorio sam ga da pokušamo ustati i stati na noge. Uspjeli smo. Stao je na svoje noge i ostao tako desetak sekundi. Bio je to velik i duboko emotivan trenutak za njega, za mene i za sve prisutne.

Uz njega sam ostao do njegove smrti, gotovo dvije godine. Njegova me smrt toliko pogodila da desetak dana nisam mogao nastaviti s radom. S njegovom sam obitelji prošao i razdoblje žalovanja, a prijatelji smo ostali sve do danas.

Nakon tog slučaja kao Udruga imali smo četrdesetak sličnih slučajeva. Neki su trajali samo nekoliko dana jer su korisnici ubrzo preminuli.

Palijativna skrb i rad s teško bolesnim osobama ostavljaju duboke psihičke i emocionalne posljedice i na volonterima. Zbog toga je sve manje ljudi koji se žele baviti upravo tim dijelom našeg rada – tim iznimno teškim, ali plemenitim dijelom.

Susrećete li branitelje koji danima nisu imali pravi obrok, nemaju ogrjev, odgovarajući krevet ili osobu koja bi ih odvezla liječniku? Koji vam se susret ili sudbina korisnika najdublje urezala u pamćenje?

Vrlo često susrećemo hrvatske branitelje u iznimno teškim životnim situacijama. Uvijek im želimo pomoći, a u većini slučajeva to i uspijemo.

Teško mi je izdvojiti samo jednu sudbinu koja mi se posebno urezala u pamćenje. Zato ću vam navesti jedan primjer.

Zamislite trojicu braće koja žive u ruševnoj kući, bez vode i osnovnih sanitarnih uvjeta. Jedan je hrvatski branitelj, drugi ima psihičke probleme, a treći je potpuno nepokretan. Žive sami i brinu se jedan o drugome, često bez dovoljno hrane.

Nisu željeli ničiju pomoć jer su se osjećali zaboravljenima od vlastite države. Srećom, našu su pomoć ipak prihvatili. Nažalost, jedan od njih nedavno je preminuo.

Vrlo često primamo pozive iz različitih dijelova Hrvatske od ljudi koji traže pomoć samo u jednome – u hrani. Takve slučajeve pokušavamo riješiti odmah ili u najkraćem mogućem roku, osobito kada je riječ o višečlanim obiteljima s djecom ili teško bolesnim članovima.

Susretali smo ljude koji po dva ili tri dana nisu imali što jesti, dok su ih drugi izbjegavali i nisu im željeli pomoći. To je žalosno.

Danas skrbimo za desetak višečlanih obitelji hrvatskih branitelja, ali i za obitelji djece hrvatskih branitelja koje imaju teško bolesnu djecu. Takvi slučajevi u nama bude snažnu empatiju, ali nas istodobno emocionalno iscrpljuju do te mjere da i sami moramo tražiti pomoć svojih psihijatara i psihoterapeuta.

I mi smo ljudi od krvi i mesa, ali sa srcem – a to mnogi ne mogu shvatiti.

Nakon smrti korisnika vaša pomoć često ne prestaje, nego ostajete uz supružnika i obitelj tijekom žalovanja. Koliko je važno da obitelj nakon smrti branitelja ne ostane sama i što joj Udruga tada konkretno može pružiti?

Već smo se dotaknuli toga. S mnogim obiteljima naših korisnika ostali smo u prijateljskim odnosima. Nakon smrti branitelja ne okrećemo im leđa, nego im nastavljamo pomagati kroz sve aktivnosti koje provodimo.

Tim je obiteljima pomoć često potrebna više nego što se izvana može vidjeti. Nakon gubitka ostaju tuga, praznina i brojni svakodnevni problemi. Zato je važno da znaju kako nisu ostavljeni i da uz sebe još uvijek imaju ljude kojima je stalo.

I sami ste prošli ranjavanja, moždani udar, multiplu sklerozu i razdoblje gotovo potpune nepokretnosti. Što vas, unatoč vlastitim zdravstvenim teškoćama, tjera da svakodnevno obilazite druge i postoji li trenutak u kojem ste pomislili da više ne možete – ali ste ipak nastavili?

Sve svoje zdravstvene probleme pokušavam potisnuti. Prisjetim se koliko je ljudi pomagalo meni, ali i koliko je bilo onih koji mi nisu željeli pomoći. Nažalost, takvih je bilo više.

Zato sam odabrao put pomaganja i života uz ljude kojima je pomoć potrebna i neophodna.

Mnogo sam puta namjeravao odustati. Ali kada bih se probudio, siguran u Božju pomoć, ponovno bih odlučno, ponosno i uzdignute glave nastavio dalje.

Sve to svake godine pretačem u organizaciju nečega što mi iznimno mnogo znači i što me ispunjava novom energijom. To je Humanitarno hodočašće „Putevima vjere ratnika – od Vukovara stazama Bljeska i Oluje“, koje ove godine organiziramo sedmi put.

Prethodnih šest godina hodočašće je bilo posvećeno nevino ubijenoj i stradaloj djeci u Domovinskom ratu. Ove godine bit će posvećeno dvanaestorici mučki ubijenih hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine te Franku Lisici iz Bibinja, koji je ubijen istoga dana.

Uz obilazak spomen-obilježja poginulim i ubijenim hrvatskim braniteljima i nevinoj djeci, hodočašće ima i humanitarni dio. Posjećujemo teško bolesne hrvatske branitelje u njihovim domovima i darujemo im poklon-kartice kako bi sami mogli kupiti ono što im je najpotrebnije.

Ove godine posjetit ćemo 13 mjesta u Hrvatskoj, a svako ćemo mjesto posvetiti jednome od 13 ubijenih hrvatskih redarstvenika. Posjetit ćemo i 35 obitelji teško bolesnih hrvatskih branitelja, u znak sjećanja na 35 godina od početka Domovinskog rata i srbočetničke agresije na Hrvatsku.

Hodočašće će završiti svetom misom u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju.

Bit će to nešto posebno emotivno, prožeto dubokim pijetetom. Želja nam je da se uključi što više hrvatskih branitelja i svih ljudi koji žele pomoći kako bismo zajedno stigli do još većeg broja onih kojima je pomoć potrebna.

Objavit ćemo barkod računa na koji će se moći uplatiti donacije namijenjene obiteljima s bolesnom djecom koje ćemo posjetiti tijekom hodočašća.

Uručenje i podjela donacija bit će provedeni transparentno, u veteranskim centrima, gradovima u kojima obitelji žive ili u njihovim domovima. Sve će biti organizirano uz prisustvo i suradnju predstavnika Ministarstva hrvatskih branitelja, veteranskih centara, gradova, općina i braniteljskih udruga.

Neka riječi svetog Ivana Pavla II., koje su vodilja našeg rada, budu poziv i svima drugima da zajedno pomognemo najpotrebitijima:

„Vaša je radost u dobru koje činite, u veselju koje širite, u smiješku koji će oko vas procvasti, u suzama koje ćete obrisati.“

Sretan rođendan, Željko!

Na kraju ovog razgovora Željku Miškulinu od srca čestitamo rođendan.

Želimo mu prije svega zdravlje, mir i snagu da nastavi putem kojim je krenuo – putem na kojem se čovjek ne pita što će dobiti zauzvrat, nego komu još može pomoći.

Neka mu se svako dobro koje čini vrati ljudskom blizinom, zahvalnošću i osmijehom onih kojima je pružio ruku kada im je bila najpotrebnija.

Sretan rođendan, Željko!