CVRTILA UPOZORAVA: „Rat Srbije protiv Hrvatske nije prestao – oružje je zamijenjeno hibridnim metodama“

Rat više ne mora početi prelaskom tenkova preko granice. Ne mora biti objavljen, ne mora imati bojišnicu, a njegovi ciljevi ne moraju biti vojni objekti. U suvremenom sigurnosnom okruženju država može biti izložena pritisku kroz dezinformacije, izazivanje društvenih podjela, stvaranje osjećaja nesigurnosti, gospodarske i političke pritiske, djelovanje preko različitih interesnih skupina ili druge metode koje se najčešće svrstavaju pod pojam hibridnog djelovanja.

Upravo na takvu opasnost upozorava kriminalist i stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila, koji smatra da Hrvatska mora mnogo ozbiljnije promatrati poruke koje posljednjih godina dolaze iz Srbije.

Njegova je poruka izravna:

„Rat Srbije protiv Hrvatske nije prestao. Prestao je možda oružjem, ali hibridnim načinima sigurno nije.“

Cvrtila: Retorika iz Srbije nikada nije potpuno nestala

Govoreći o porukama iz Beograda koje ponovno podsjećaju na retoriku devedesetih godina, Cvrtila smatra da nije riječ o nečemu što se iznenada vratilo.

Prema njegovoj procjeni, takva retorika zapravo nikada nije potpuno prestala, iako je u pojedinim razdobljima bila manje vidljiva.

Cvrtila upozorava da se posljednjih sedam, osam pa i deset godina iz sigurnosnih krugova upozorava na procese kojima hrvatska javnost, ali i dio ljudi koji upravljaju pojedinim sustavima, ne pridaje dovoljno pozornosti.

Posebno problematičnim smatra situaciju u kojoj se sigurnosne prijetnje više ne prepoznaju samo kroz klasičnu vojnu opasnost.

„Rat Srbije protiv Hrvatske nije prestao, ne možda oružjem, ali hibridnim načinima sigurno nije.“

U takvo djelovanje, prema njegovu tumačenju, mogu ulaziti različiti pokušaji stvaranja nesigurnosti, društvenog nezadovoljstva i nepovjerenja prema vlastitoj državi.

Cvrtila upozorava i na činjenicu da se u javnosti često ne pravi jasna razlika između nezadovoljstva nekom vlašću i odnosa prema samoj državi.

To, smatra, stvara pogodan prostor za manipulaciju.

„Treba biti oprezan“

Cvrtila takve procese povezuje i s dugoročnim političkim i nacionalnim strategijama koje pripisuje strukturama u Srbiji.

Pritom se poziva i na ono što naziva „Memorandumom 2“, tvrdeći da se, kada se pojedini ciljevi analiziraju jedan po jedan, može vidjeti njihovo provođenje ne samo prema Hrvatskoj nego i prema Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori.

To je njegova procjena, ali iz nje izvodi vrlo konkretan zaključak za hrvatski sigurnosni sustav:

„Zato treba biti oprezan.“

Pozitivnim smatra jačanje Hrvatske vojske, ponovno uvođenje vojnog osposobljavanja i nabavu suvremenije tehnike, ali smatra da vojna komponenta sama po sebi nije dovoljna.

Hrvatska, upozorava, mora znatno snažnije razvijati unutarnju sigurnosnu, obavještajnu, a posebno protuobavještajnu komponentu.

Prema Cvrtilinu mišljenju, upravo bi SOA trebala pravodobno otkrivati aktivnosti koje mogu biti usmjerene prema destabiliziranju države.

„Ovaj unutarnji segment koji bi trebala obavještajna, ali prije svega protuobavještajna djelatnost unutar SOA-e detektirati, čini mi se da se ne detektira ili se detektira nedovoljno.“

Sigurnosni sustav nije samo SOA

Cvrtila pritom naglašava da nacionalna sigurnost nije odgovornost jedne službe.

Hrvatski sigurnosni sustav čine sigurnosno-obavještajne službe, policija, Hrvatska vojska, Civilna zaštita, nadzorne službe, Državni inspektorat i druge institucije.

U vojnom segmentu vidi napredak.

Hrvatska vojska, kaže, ponovno se osposobljava i tehnički modernizira, a nakon dugog razdoblja zanemarivanja obrambenom segmentu ponovno je posvećena ozbiljnija pozornost.

Mnogo je kritičniji prema stanju u sigurnosno-obavještajnom sustavu.

Smatra ga ograničenim postojećim zakonskim okvirom, načinom organizacije, ali i problemima oko imenovanja čelnih ljudi.

„Prvi čovjek određuje ritam i prioritete“

Dugotrajni kadrovski vakuum, prema Cvrtili, ne znači da institucije prestaju raditi.

Naprotiv, naglašava da u njima postoje kvalitetni profesionalci koji održavaju funkcioniranje sustava.

Problem se javlja na drugoj razini.

„Prvi čovjek, koliko god imali zakonske okvire i propise, određuje ritam, određuje prioritete i sve ostalo.“

Kada imenovanje ili reizbor čelnih ljudi traje predugo, upozorava Cvrtila, raste nesigurnost unutar samih institucija.

Ljudi ne znaju tko dolazi, u kojem će smjeru sustav krenuti niti hoće li postojeće pozicije ostati.

Takvo stanje, prema njegovoj procjeni, može otvoriti prostor podmetanjima, borbi različitih interesnih skupina te narušavanju profesionalne kulture.

No još veći problem vidi u samom ustavnom modelu.

Cvrtila smatra da sustav u kojem predsjednik Republike i predsjednik Vlade moraju zajednički donositi neke od ključnih odluka u sigurnosnom i obrambenom području proizvodi trajno dvovlašće.

Problem je postojao, podsjeća, čak i kada su predsjednik Republike i Vlada dolazili iz istog političkog kruga, a još je izraženiji kada zastupaju različite političke stavove.

Zbog toga smatra da pitanje učinkovitosti sigurnosnog sustava na kraju vodi i prema pitanju promjene ustavnog modela.

Požari kao sigurnosno pitanje

Posebno mjesto u Cvrtilinu upozorenju zauzimaju veliki požari.

On pritom ne tvrdi da je svaki namjerno izazvani požar terorizam niti da svaki požar ima političku ili sigurnosnu pozadinu.

Međutim, upozorava da bi organizirano podmetanje požara, ako se dokaže postojanje skupine, plana i odgovarajućeg cilja, moglo izaći iz okvira običnog kaznenog djela.

Drugim riječima, sigurnosne službe ne bi smjele automatski pretpostavljati da se iza svakog podmetanja nalazi usamljeni piroman.

„Sumnjam da su se četiri piromana udružila, sjela u vozilo i išla paliti. To se mora istražiti, tu se radi o terorističkom aktu“

Cvrtila takvu mogućnost promatra i u kontekstu terorizma, ali upravo uz ključnu ogradu – ako istraga utvrdi potrebne elemente takvog kaznenog djela.

Za njega je još važnije pitanje koliko je Hrvatska sposobna odgovoriti kada velika kriza doista nastupi.

„Kod velikih sigurnosnih kriza vidimo slabosti sustava“

Iskustva velikih požara, potresa, poplava i migrantske krize Cvrtila koristi kao dokaz da Hrvatska i dalje ima ozbiljan problem koordinacije.

Institucije postoje. Ljudi postoje. Oprema postoji.

Ali zapovjedni lanac, smatra, nije dovoljno jasno postavljen.

Posebno upozorava na položaj Civilne zaštite, koja bi u krizama trebala koordinirati različite sustave, ali prema njegovu mišljenju nema stvarni autoritet nad svim uključenim službama.

„Jednom kada se ministar Božinović uključi, sustav mora funkcionirati, a on nije operativna razina. On je političko-logistička razina.“

Ministar, smatra Cvrtila, ne bi trebao biti osoba bez čijeg se uključivanja operativni sustav teško usklađuje.

Zaključak je zato prilično ozbiljan:

„Sustav sam po sebi nije dobro složen i treba ga reorganizirati.“

Kamere, dronovi, ophodnje i čišćenje terena

Cvrtila ne ostaje samo na kritici.

Navodi i konkretne preventivne mjere.

Pozitivnim smatra uspostavu operativnog centra u Divuljama i mrežu od gotovo 300 kamera za rano otkrivanje požara. Brza detekcija omogućuje i bržu intervenciju, što je kod velikih požara presudno.

Ali smatra da Hrvatska mora učiniti mnogo više.

Oko naselja bi trebalo stvarati očišćene sigurnosne pojaseve, hidrantsku mrežu dovesti do posljednjih kuća, održavati protupožarne putove prohodnima i pojačati nadzor tijekom nekoliko najkritičnijih ljetnih mjeseci.

Za takve ophodnje, smatra, mogu se koristiti policija, vojska, zaštitari, rendžeri i druge raspoložive službe.

Ide i korak dalje.

„Ako treba, možemo iznajmiti satelite. Možemo kupiti dron koji će 24 sata biti u zraku i snimati što se događa.“

Prema njegovoj procjeni, suvremena tehnologija daje državi mogućnosti kakve prije samo desetak godina nije imala.

Pitanje je želi li ih koristiti dovoljno sustavno.

Posebno pratiti osobe koje pozivaju na nasilje

Cvrtila posebno inzistira na preventivnom obavještajnom radu.

Smatra da bi sigurnosne službe trebale voditi računa o osobama koje otvoreno pozivaju na mržnju, netrpeljivost ili nasilje prema Hrvatskoj i njezinim građanima.

Dio takvih aktivnosti danas je, upozorava, moguće prepoznati i kroz javno dostupne objave na društvenim mrežama.

„Tko poziva na mržnju, netrpeljivost i nasilje prema hrvatskoj naciji i hrvatskoj državi, u najmanju ruku trebamo znati gdje se kreće i kakve su mu namjere.“

Za Cvrtilu to nije pitanje ograničavanja političkog mišljenja, nego procjene konkretnog sigurnosnog rizika kada govor prijeđe u pozivanje na nasilje.

A tko hrvatskim službama određuje prioritete?

Na kraju Cvrtila otvara možda i najvažnije pitanje: može li sigurnosno-obavještajni sustav učinkovito raditi ako godinama ne dobiva jasne političke smjernice o prioritetima države?

Prema njegovim riječima, sigurnosne službe godinama nisu imale dovoljno precizno određene smjernice predsjednika Republike i Vlade o tome koje su informacije državnom vrhu najpotrebnije i kojim bi se prijetnjama trebale prioritetno baviti.

Bez toga, tvrdi, postoji opasnost da se ključne državne odluke donose bez dovoljno kvalitetne sigurnosne slike.

„Meni se čini da se odluke donose ad hoc, bez dovoljne informiranosti. A kada nemate informirane odluke, one često budu pogrešne i na štetu hrvatskih nacionalnih interesa.“

U vremenu kada ratovi ponovno traju na europskom tlu, kada se granica između rata i mira sve teže prepoznaje, a informacija, požar, cyber napad ili organizirano izazivanje društvene nestabilnosti mogu postati sigurnosni instrument, Cvrtilina poruka svodi se na jedno:

Hrvatska ne smije sigurnost promatrati samo kroz broj vojnika, tenkova i zrakoplova.

Jer, kako upozorava, rat ne mora prestati zato što je prestala pucnjava.