Damir D. Ocwirk: AI je već rastočio esej i kratku priču, roman će ipak malo teže

Iako ste počeli pisati relativno kasno, okušali ste se u raznim žanrovima i to podjednako uspješno. Kako je krenuo taj Vaš književni iskorak?

- Koliko se mogu sjetiti, prvi bitniji javni nastup bio je u drugom razredu osnovne škole na lokalnoj radio-postaji, i bio je to uradak "Put na Mjesec", sedam godina prije stvarnog iskrcavanja. U petom razredu sarajevske Male novine objavljuju "Vidjeli smo rudare!" o posjetu rudniku Kreka kod Tuzle. Umjesto da pišem o ugljenu, opisao sam rudare sa sjekirama. U sedmom razredu osnovne škole dobio sam nagradu za uradak o milicajcima uz njihov dan. Bio je fotoaparat japanski blesimetar. Tog proljeća bio je prijem u SSOH gdje sam na prigodnoj svečanosti preskočen, a knjižicu mi donio povjerenik za rad s omladinom sutradan. Razlog su izostanci s nastave i nered, a dane sam provodio izvan učionice igrajući nogomet (što svojom, što tuđom voljom). Kod odlaska u SUP na dodjelu nagrada (pred desetke uniformiranih i neuniformiranih), preskočio sam druga povjerenika (nastavnika likovnog i tehničkog odgoja) koji je prethodno izabrao one koji smiju pisati (sastav sam svojevoljno poslao poštom), i rekao da nije imao vremena doći.

Raznosio časopise samo da ne bude na nastavi

U osnovnoj školi čitao sam uratke na literarnim priredbama u gradskoj knjižnici i u školama, surađivao na izdavanju školskog lista, pisao i objavljivao prozu i poeziju, u srednjoj školi bio daktilograf, umazani radnik na geštetneru, raznosio časopise samo da ne budem na nastavi (tiskali smo stotinjak primjeraka dva puta godišnje). Bilo je to vrijeme prikupljanja starog papira i nestajanja u povijesnoj zbiljnosti svojeglavih književnika, čudni tipovi mene su nešto čudno pitali (bio sam razredni predsjednik omladine), snimali parole po zidovima, neki maturanti su završili u pržunu, a mene pustili jer stihoklepac piše samo o ljubavi (pripadao sam dušom i kosom djeci cvijeća).

Uslijedio je fakultet, posveta radu, poslijediplomski i doktorat koji nisam završio zbog rata, te posao u struci (napisao sam i objavio četrdesetak stručnih članaka, prevodio s engleskog i s njemačkog jezika) i bile su to godine gospodarskog i političkog preobražaja (pisao sam pretvorbene elaborate, analize poslovanja, revizorska i stručna mišljenja, položio hrpu stručnih ispita, dobio brdo nepotrebnih certifikata, bio sudski vještak na privrednim i općinskim sudovima, svađao sam se s odvjetnicima i sucima, bio stečajni upravitelj u poduzeću s 252 zaposlena, bavio sam se poslovnim savjetovanjem. Iz privatne prakse, igrom sudbine, prešao sam u državnu službu. A onda se pojaviše bosanske diplome, plaćeno školovanje uz rad, diplomci s pedeset i više godina, i politika, prokleta politika. Meni prekipjelo, pa sam otišao u prijevremenu mirovinu (nije bitna kolika je, već koliko dugo je primaš) i napustio škrabanje u upravnom postupku te se vratio škrabanju u beletristici. A profesor Ludwig Bauer reče na književnom događanju na Krku mojoj supruzi profesorici: Mali vam je talentiran! I ja počeh zbog mira u kući tražiti stare zapise i stvarati nove, ukratko, navalih na pisanje. Tad je Lujo zatražio moj životopis, i ja napisah: "Rodio se, živi, piše, i pri tome se dobro zabavlja". (nije prihvatio).

Ja sam humorist, ironist i sarkist koji skrbi ne ugaziti u cinizam, a koji je objavio romane: "Birano društvo" (o događanjima u Ministarstvu unutrašnjih djela), "Uzgoj purana u Zapadnoj regiji" (o događanjima u Ministarstvu financija, a gdje se nalazi ta regija, nije teško prepoznati), "Slavonski memento", biografski i autobiografski uradak (o nezrelom mladiću koji mašta kako će postati svjetski literat), a nedavno završih "Portir Josip i četiri godišnja doba" (o nezrelom šezdesetogodišnjaku u raljama žena). Objavio sam i dvije zbirke socijalne i antiratne poezije "Žuti mak" i "Zagrizi glinu", te (posebno ističem) CD "Iza kruga s mojom poezijom i violinom" pokojnog Ede Pečarića (jedan od osnivača Zagrebačkih solista pod palicom Antonia Janigra), gdje je i Vesna Ivanović Ocwirk za klavirom. Navedene knjige nalaze se u pulskoj knjižnici, kao i u knjižnicama diljem zemlje. CD su kod mene, i namijenjeni su prigodnom darivanju.

Inače, poeziju/prozu objavljivao sam u zbornicima/periodicima ili nastupao na festivalima. Dobio sam razne nagrade i priznanja. Od Hrvatskog sabora kulture dobio sam 2012. Plaketu za prozno stvaralaštvo "Ivo Kozarčanin" (predsjednik povjerenstava Borben Vladović te 2014. Plaketu za poeziju "Mihovil Pavlek Miškina" (predsjednica povjerenstva Božica Jelušić). Bilo je i drugih priznanja, a imam posebno rad ono u Podgorici (na festivalu kratke priče među 1.600 priča iz cijelog svijeta moja priča uvrštena u zbornik od dvadeset).

Slavonski memento Vaša je najopširnija i najopsežnija knjiga, spoj raznih žanrova i stilova. Što vas je potaklo na stvaranje takvog djela?

- Prvi roman jeste "Birano društvo", drugi "Uzgoj purana u Zapadnoj regiji", a onda se pojavila AI te sam pokušao napisati roman koji patvorena pamet ne može stvoriti.

Književna gerila

Urednik Ilija Matić definirao je to blagom dramom i oštrom komedijom. Kako vidite ovo djelo u tim okvirima?

- To je biografsko i autobiografsko djelo satkano od radnji kojima sam nazočio. Likovi su stvarni uz umjetničku fikciju kako bi se razlikovalo od novinarskog ili publicističkog uratka. On i ja spadamo u književnu gerilu, dakle sami financiramo uratke i jedni smo od rijetkih neovisnih i nezavisnih tvoraca u zajedničkoj borbi protiv zagrebcentrizma i proračunske strahovlade kroz koju se očituje dnevna politika. Biti takav gerilac u današnje vrijeme medijskih dronova vrlo je teško. Primjerice, poslao sam roman na natječaj, ispunjavao sve de jure i de facto uvjete, ušao u uži izbor, a nagradu je dobio ugledni kirurg iz Zagreba za svoj prvi roman (jedinstvenom odlukom članova povjerenstva, također iz Zagreba). Kad sam jednom od organizatora prigovorio na nepoštivanju nadležnog Pravilnika, odgovorio je da nagrade dobivaju nakladnici, a ne autori (roman sam izdao u vlastitoj nakladi).

U ovoj knjizi protagonisti govore i o svojim jezicima, dijalektima, mikrogovorima. Koliko je sama jezična komponenta bitna kao uvod u roman?

- Po jeziku si sve što jesi, reče pjesnik, pa likovi govore izvorno. Time daju vjerodostojnost događanjima kojima sam, kao šte rekoh, mahom nazočio. Moj uzrast je doživio i djelomično preživio Deklaraciju iz 1967., pa post Hrvatsko proljeće kada smo pisali hrvatskim ili srpskim, srpskim ili hrvatskim, hrvatskosrpskim ili srpskohrvatskim, a sad imamo dvojezičnosti te "njukroejšan".

Što Vas je motiviralo na kreiranje tih znakovitih likova?

- On su stvarni, neki dio moje obitelji, a uočio sam ih na putovanjima bivšom i sadašnjom državom, uključujući inozemstvo. Roman sam posvetio Katarini i Juraju, najboljim roditeljima na svijetu.

Roman, poezija ili kratka forma-koji žanr Vam je najpogodniji za izražavanje?

- Pojavom AI (patvorene pameti) prvo je rastočen esej, pa kratka priča, sada rastače poeziju, ali će malo teže roman, poglavito moj izričaj u njemu.

Projekti i planovi?

- Kad sam se vratio pisanju, rekao sam sveučilišnoj profesorici na Filozofskom u Zagrebu kako namjeravam pisati roman. Savjetovala je neka pišem kratke priče, za početak. Tako sam učinio, za neke sam nagrađivan, a sad mi služe kao potka za tkanje najsloženijeg vida pisanja - romana. Imam objavljena tri romana, neki dan završih i četvrti, i tridesetak kratkih priča od čega dvadeset gramatički i pravopisno ispeglanih.

Damir D. Ocwirk je član Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.