Dok govore o empatiji, šute o tisućama ubijenih Hrvata nakon 1945.

Dok se na Petrova gora ponovno polažu vijenci i održavaju govori o antifašizmu, sve je više onih koji upozoravaju da se u Hrvatskoj sustavno njeguje samo jedna strana povijesti, dok se o drugoj šuti ili je se pokušava prikazati manje važnom. Upravo je ovogodišnje obilježavanje proboja obruča na Biljegu 1942. godine ponovno otvorilo stare podjele i pitanje zbog čega isti ljudi koji godinama govore o antifašizmu gotovo nikada ne govore o komunističkim zločinima počinjenima nakon rata.

Na skupu koji su organizirali Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, uz predstavnike lokalnih općina, ponovno su se čule poruke o ugroženom antifašizmu, povijesnom revizionizmu i potrebi očuvanja “civilizacijskih vrijednosti”. Međutim, ni ove godine gotovo nitko od govornika nije spomenuo masovne likvidacije nakon 1945., Križni put, Bleiburg, Jazovku, Macelj ni desetke tisuća hrvatskih žrtava komunističkog režima.

Pupovac o Bleiburgu, ali bez riječi o poratnim grobnicama

Milorad Pupovac ponovno je kritizirao državni vrh zbog izostanka s Petrove gore, uspoređujući to s odlascima državnih predstavnika na komemoracije bleiburškim žrtvama. Govorio je o “temeljnom nesporazumu” između onih koji dolaze na Petrovu goru i onih koji ondje ne dolaze, tvrdeći kako se upravo ondje “stvarala Hrvatska kakva je upisana u Ustav”.

No upravo u tome mnogi vide najveći problem. Jer dok Pupovac govori o antifašističkoj Hrvatskoj, potpuno prešućuje činjenicu da su pod simbolima jugoslavenskog komunizma nakon rata počinjeni masovni zločini nad Hrvatima, uključujući žene, djecu, civile, svećenike, intelektualce i ratne zarobljenike.

Za jedne postoje pijetet, govori i vijenci. Za druge – tišina.Jedne žrtve imaju pravo na sjećanje, druge ne

U govorima Borisa Miloševića, Ade Damjanac i Zorana Pusića ponovno se moglo čuti kako je antifašizam “najslavniji dio hrvatske povijesti”, dok se upozoravalo na “revizionizam”, “ustašizaciju” i “relativizaciju zločina”.

Ali upravo se ondje otvorilo pitanje koje hrvatsko društvo nikako ne uspijeva riješiti: kako je moguće govoriti o ljudskom dostojanstvu, empatiji i civilizacijskim vrijednostima, a istovremeno ignorirati činjenicu da su nakon 1945. postojale stotine masovnih grobnica i tisuće ljudi ubijenih bez suda?

Kada se govori o žrtvama jedne ideologije, tada se traže suosjećanje i osuda. Kada se govori o žrtvama komunizma, tada se uglavnom govori o “povijesnom kontekstu”, “osveti pobjednika” ili se cijela tema pokušava marginalizirati.

To je dvostruki kriterij koji sve više građana više ne prihvaća.

Petrova gora kao politička pozornica

Skupovi na Petrovoj gori odavno više nisu samo komemoracije. Oni su postali politička pozornica na kojoj se pokušava nametnuti narativ prema kojem su komunizam i antifašizam jedno te isto, dok se svaka kritika komunističkih zločina automatski pokušava prikazati kao napad na antifašizam.

Upravo zato dio javnosti smatra kako se pod krinkom “civilizacijskih vrijednosti” zapravo pokušava očuvati ideološko nasljeđe bivše Jugoslavije.

Dodatni problem je što isti govornici gotovo nikada ne govore o agresiji JNA na Hrvatsku 1991. godine, iako je upravo JNA nosila crvenu zvijezdu petokraku kao službeni simbol dok su padali Vukovar, Škabrnja i brojni hrvatski gradovi.

Dok se jedni spomenici obnavljaju, drugi ostaju zaboravljeni

Na Petrovoj gori ponovno se govorilo o devastiranom stanju spomenika Vojina Bakića i potrebi njegove obnove. Međutim, istovremeno se gotovo nikada ne govori o desecima zapuštenih grobnica hrvatskih žrtava komunizma, o neobilježenim jamama i kostima koje i danas leže po Sloveniji i Hrvatskoj.

To dodatno pojačava dojam da hrvatska politika još uvijek nema jednak odnos prema svim žrtvama.

Isto se događa i s Domovinskim ratom

Ono što posebno izaziva ogorčenje kod dijela javnosti jest činjenica da se isti obrazac danas pokušava primijeniti i na Domovinski rat. Dok se hrvatske branitelje i simbole pobjede često problematizira, istodobno se pod krinkom antifašizma relativizira simbolika pod kojom je djelovala agresorska JNA.

Zbog toga mnogi smatraju da se u Hrvatskoj ne vodi bitka oko prošlosti nego oko identiteta države i naroda.

Djeca u prvim redovima ideologije: folklor, zastave i poruke o “ugroženosti”

Posebnu pozornost na ovogodišnjem okupljanju na Petrovoj gori izazvalo je uključivanje djece u program manifestacije, gdje su najmlađi nastupali u folklornim nošnjama pod zastavama i obilježjima SKD Prosvjeta. Upravo taj prizor mnogi vide kao još jedan dokaz kako se djecu od najranije dobi uvlači u političko-ideološke narative koji nemaju veze s običnim folklorom i kulturnim identitetom, nego s dugogodišnjim stvaranjem osjećaja kolektivne ugroženosti i političke mobilizacije.

Kritičari upozoravaju da problem nije u dječjem folkloru niti u očuvanju tradicije, nego u kontekstu u kojem se djeca koriste kao simbolička kulisa na događajima koji imaju snažnu političku i ideološku poruku. Dok se s pozornice govori o “revizionizmu”, “ustašizaciji” i navodnoj ugroženosti antifašizma, upravo se djecu postavlja u prvi plan kako bi cijela manifestacija dobila emocionalnu dimenziju i dodatnu političku težinu.

Posebno je osjetljivo to što se kod dijela javnosti stvara dojam da se djeci kroz ovakve programe od malih nogu usađuje jednostrana interpretacija povijesti, u kojoj postoje samo “njihove žrtve”, dok se o hrvatskim žrtvama komunizma i Domovinskog rata gotovo nikada ne govori. Upravo zato mnogi smatraju da se pod krinkom kulture i folklora zapravo provodi dugoročna ideološka indoktrinacija, pri čemu djeca postaju sredstvo političke poruke odraslih.

Bez istine o svim zločinima nema ni iskrenog pomirenja

Petrova gora još je jednom pokazala koliko je hrvatsko društvo duboko podijeljeno oko pitanja komunizma, antifašizma i povijesnog sjećanja. Problem nije u tome da se odaje počast žrtvama rata i antifašističke borbe. Problem nastaje onda kada se jedne žrtve priznaju, a druge sustavno prešućuju.

Jer bez istine o svim zločinima – i fašističkim i komunističkim – nema ni iskrenog pomirenja ni poštenog odnosa prema vlastitoj povijesti.