DOMOLJUBNE ISTINE U OTUĐENOM SVIJETU: Proglas zbog „Afere Lika“ otvoren za potpise građana

Kriminalno-korupcijska i ekološka afera u Lici otvorila je pitanje koje nadilazi dnevnu politiku: kakav odnos imamo prema zemlji koju nazivamo domovinom? Marin Vlahović i Luka Goleš Babić zajedničkim Proglasom pozivaju građane da zaštitu hrvatskog tla, vode i prirodnih bogatstava ponovno postave među temeljne nacionalne interese.

Tijekom posljednjih nekoliko tjedana postali smo svjedoci medijske, društvene i političke kakofonije oko kriminalno-korupcijske afere i ekološke krize u Gospiću.

Ogromna količina informacija, međusobnih optužbi, političkih prepucavanja, teških riječi i moralnih ucjena prijeti da ponovno potisne ono najvažnije: što se zapravo dogodilo hrvatskom prostoru i tko će za to odgovarati?

Pridružite svoj potpis Proglasu na: POTPIŠI

Od takve trivijalizacije potrebno je zaštititi temu masovnog nezakonitog odlaganja opasnog otpada u nekim od najljepših dijelova Hrvatske.

Jer ovdje više ne govorimo samo o jednoj aferi.

Govorimo o zemlji.

O vodi.

O zraku.

O prostoru na kojem živimo i koji ćemo ostaviti svojoj djeci.

Govorimo o pitanju koliko hrvatska država uistinu štiti vlastiti teritorij i koliko su njezine institucije sposobne spriječiti da pojedini dijelovi Hrvatske postanu odlagališta otpada različitih kriminalnih i interesnih struktura.

Spoznaja da hrvatsko tlo, zrak i pitka voda mogu biti ugroženi ne zbog prirodnih katastrofa, nego zbog ljudske pohlepe i kriminala, opravdano izaziva gorčinu i bijes.

Ali upravo zato potrebno je otići korak dalje od dnevnih političkih obračuna.

Potrebno je postaviti jednostavno pitanje:

Što nama Hrvatska zapravo predstavlja?

Za nas Hrvatska nije samo administrativni prostor omeđen državnim granicama.

Nije samo resurs kojim netko privremeno upravlja.

Nije zemljište koje se može eksploatirati dok donosi profit, a posljedice ostaviti generacijama koje tek dolaze.

Hrvatska je naš dom.

Na ovom tlu nismo od jučer.

Ono povezuje ljude koji su ovom zemljom hodali prije nas, nas koji njome hodamo danas i one koji će njome hodati nakon nas.

Hrvatska je zajednica koja nadživljuje pojedinca.

Upravo zbog toga ne možemo pristati na shvaćanje prema kojem vlast ili pojedine interesne skupine mogu hrvatskim prostorom raspolagati kao vlastitom imovinom.

Domovina nije samo nešto čime upravljamo

U samome pojmu domovine nalazi se riječ – dom.

A dom nije samo nešto čime upravljamo.

Dom je nešto čemu pripadamo.

Pripadnost podrazumijeva odgovornost.

Prema ljudima.

Prema povijesti.

Prema prostoru.

Prema onima koji dolaze poslije nas.

Ako Hrvatsku doživljavamo kao zajednicu koja nadživljuje pojedinca, onda ni njezina priroda ne može biti tretirana kao puka materijalna podloga za ostvarivanje privatnih i političkih interesa.

Zemlja, šume, rijeke, podzemne vode i krajobraz nisu samo gospodarski resursi.

Oni su dio našega doma.

I upravo zato pitanje Like ne može biti svedeno samo na jednu istragu, nekoliko osumnjičenika ili privremeni politički skandal.

Lika ne smije biti samo još jedna naslovnica

Jedna od najvećih opasnosti današnjeg medijskog prostora jest njegova sposobnost da i najveće društvene probleme pretvori u kratkotrajni spektakl.

Nekoliko dana ili tjedana naslovnica.

Nekoliko televizijskih emisija.

Politički obračuni.

Pa nova tema.

A problem ostaje.

Zato „Afera Lika“ ne smije završiti onoga trenutka kada medijski interes oslabi.

Ne smije nestati iz javnosti prije nego što se utvrdi puna odgovornost.

Ne smije završiti bez odgovora na pitanje postoje li i druge „Like“ diljem Hrvatske.

I ne smije završiti bez jasnog sustava koji će spriječiti da se nešto slično ponovi.

Hrvatska nije ničije igralište

Oni kojima je povjereno upravljanje državom moraju razumjeti jednu jednostavnu činjenicu:

Hrvatska nije njihova.

Dano im je pravo da njome određeno vrijeme upravljaju.

Ali građani imaju pravo pitati kako to rade.

I imaju pravo tražiti odgovornost kada sustav zakaže.

Zato tražimo da se utvrdi puna kaznena, politička i institucionalna odgovornost svih koji su omogućili nezakonito odlaganje opasnog otpada.

Tražimo da se provjeri postoje li slični slučajevi na drugim područjima Hrvatske.

Tražimo zaštitu hrvatskog tla, voda i prirodnih bogatstava kao pitanje nacionalnog interesa.

I tražimo državu koja će interese svojih građana i svoga prostora staviti ispred interesa bilo koje domaće ili strane interesne skupine.

Borba za Hrvatsku ne završava jednim prosvjedom

Borba za nacionalne interese neće početi niti završiti jednim prosvjedom, jednom političkom kampanjom ili jednim datumom.

To je trajna odgovornost svakoga društva koje želi sačuvati vlastitu državu.

Zato nikome ne želimo govoriti treba li sudjelovati na pojedinom prosvjedu niti na koji način treba izražavati svoj politički stav.

To je osobna odluka svakog građanina.

Ali smatramo kako postoji nešto oko čega bismo morali moći postići široki društveni konsenzus:

Hrvatska ne smije biti odlagalište opasnog otpada.

Njezina zemlja nije roba.

Njezina voda nije roba.

Njezina prirodna bogatstva nisu vlasništvo jedne političke generacije.

Ono što danas uništimo, sutra više možda nećemo moći vratiti.

Dom naših djedova, nas i naše djece

Za Hrvatsku su se generacije prije nas borile na različite načine.

Posljednja generacija hrvatskih branitelja početkom devedesetih izborila je slobodu i neovisnost države.

Naša je odgovornost tu državu čuvati.

Ne samo njezine granice.

Nego i njezinu zemlju.

Njezine vode.

Njezine šume.

Njezina sela i gradove.

Njezinu budućnost.

Hrvatska nije apstraktni politički projekt.

Hrvatska je dom naših djedova, nas i naše djece.

I upravo zato ne možemo pristati da taj dom netko koristi kao prostor za kriminal, ekološko uništavanje ili ostvarivanje partikularnih interesa.

Na onima koji upravljaju državom jest odgovornost da to razumiju.

Na institucijama je odgovornost da rade svoj posao.

A na nama ostalima jest odgovornost da ne šutimo.

Zato pozivamo sve građane koji dijele ova temeljna načela da svojim potpisom podrže Proglas „Domoljubne istine u otuđenom svijetu“.

Pokažimo da Hrvatsku ne doživljavamo samo kao državu kojom se upravlja, nego kao dom kojem pripadamo.

Marin Vlahović i Luka Goleš Babić
Zagreb, 30. kolovoza 2026.