GRAČAC DOBIO NOVI SRPSKI KULTURNI CENTAR: Hrvatska plaća milijune, a zauzvrat sluša lekcije

Dok Boris Milošević govori o “ranama koje nisu zacijelile” i poručuje da Srbi “ne čekaju milost”, javnost ima pravo postaviti neugodno pitanje: koliko još milijuna, centara, medija, programa i državnih potpora treba da bi se prestalo glumiti trajnu zapostavljenost?

Otvorenje novog Srpskog kulturnog centra u Gračacu predstavljeno je kao još jedan “doprinos pamćenju, dijalogu i zajedničkom životu”. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević pritom je govorio o ranama, povjerenju, identitetu i ravnopravnosti, poručujući da Srbi u toj županiji “nisu manjina koja čeka na milost”, nego važan dio društva.

Na papiru, riječi zvuče pomirljivo. U javnom prostoru, međutim, sve je teže ignorirati gole brojke. Jer kada se pogleda koliko novca hrvatski porezni obveznici svake godine izdvajaju za srpske manjinske institucije, medije, kulturne programe, časopise, televizijske projekte, kulturne centre i infrastrukturu, tada se legitimno nameće pitanje: ako to nije institucionalna potpora, što onda jest?

Prema Odluci Savjeta za nacionalne manjine za 2026. godinu, za potrebe nacionalnih manjina ukupno je raspoređeno 12.486.362 eura, a za programe kulturne autonomije i povezane programe 12,1 milijun eura. HRT je izvijestio da je riječ o povećanju od 10 posto u odnosu na 2025. godinu.

U toj raspodjeli za srpsku nacionalnu manjinu predviđeno je ukupno 2.584.100 eura iz Savjeta za nacionalne manjine. Samo SKD “Prosvjeta” dobiva 1.252.500 eura, dok SNV kao nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine dobiva 683.200 eura. U istom paketu Novosti dobivaju 400.000 eura, časopis Tragovi 271.000 eura, a tu su i brojni drugi programi, manifestacije, pododbori, kulturni amaterizam i izdavaštvo.

I to nije sve.

Prema podacima koje je objavio Narod.hr pozivajući se na odgovor Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, za 2026. godinu za programe i projekte SNV-a predviđeno je 23.712.700 eura, od čega 9.150.000 eura za tekuće donacije i 14.562.700 eura za kapitalne donacije. Kada se tome pridoda novac iz Savjeta, navodi se da bi SNV u 2026. trebao dosegnuti ukupno 24.395.900 eura iz ta dva izvora.

To su iznosi koji više ne dopuštaju romantičnu priču o manjinskoj nemoći. To su ozbiljni milijuni. To je institucionalna mreža. To je politička, medijska, kulturna i infrastrukturna moć financirana javnim novcem Republike Hrvatske.

Kultura ili politička infrastruktura?

Nitko razuman ne može osporavati pravo nacionalnih manjina na očuvanje jezika, običaja, identiteta i kulturne baštine. To pravo postoji, zaštićeno je zakonima i ustavnim poretkom Republike Hrvatske. Ali isto tako nitko razuman ne bi smio glumiti da je svaka aktivnost koja se nazove “kulturom” automatski izvan svake kritike.

Jer kultura nije problem. Problem nastaje kada se pod oznakom kulture razvija stalna politička pozornica s koje se Hrvatsku iznova prikazuje kao društvo trajne prijetnje, netrpeljivosti i neispravljenih povijesnih dugova. Problem nastaje kada se javni novac koristi za medijske i ideološke sadržaje koji često izlaze daleko izvan okvira manjinske kulturne autonomije.

Zato građani s pravom pitaju: jesu li Novosti samo manjinski tjednik? Je li Vida TV samo audiovizualni kanal manjinske kulture? Je li svaki Srpski kulturni centar isključivo prostor pjesme, jezika i tradicije – ili i politička točka iz koje se oblikuje narativ o Hrvatskoj?

U Hrvatskom saboru već su iznesene teške optužbe da Novosti i Vida TV ne ispunjavaju uvjete za financiranje iz državnog proračuna te da se javni novac koristi za politički i ideološki sadržaj. Sudionici okruglog stola u organizaciji Kluba DOMiNO-a i Hrvatskih suverenista tvrdili su da se sredstva namijenjena manjinskim programima koriste za dnevnu ideološku politiku, a spominjalo se i više od 2,5 milijuna eura javnog novca za Novosti i Vida TV.

Naravno, svatko ima pravo na politički stav. Ali nema svatko pravo tražiti da mu taj politički stav, bez ozbiljnog nadzora i bez stvarne javne rasprave, plaćaju svi hrvatski građani.

Gračac kao simbol šire politike

Gračac nije obična lokacija. To je prostor teške povijesti, demografskih rana, ratnih trauma i složenih odnosa. Upravo zato ondje svaka riječ mora biti odmjerena, a svaki projekt mora biti istinski usmjeren prema miru, suživotu i poštovanju države u kojoj se živi.

Kada Boris Milošević kaže da “ima rana koje još nisu zacijelile”, treba postaviti i drugo pitanje: čije se rane u Hrvatskoj stalno javno priznaju, a čije se sustavno prešućuju?

Rane hrvatskih prognanika? Rane obitelji ubijenih civila? Rane branitelja? Rane sela koja su gorjela? Rane ljudi koji su se vraćali na zgarišta? Rane onih koji su desetljećima čekali pravdu za ratne zločine? Rane Hrvata koji u vlastitoj državi sve češće imaju osjećaj da moraju šutjeti kako ne bi nekoga “uznemirili” istinom o Domovinskom ratu?

Ako se govori o dijalogu, onda dijalog ne može biti jednosmjerna ulica. Ne može hrvatska država davati milijune, prostore, programe, centre i medije, a zauzvrat stalno slušati ton moralne nadmoći i političke povrijeđenosti.

Zahvalnost nije podaništvo, ali nezahvalnost je politička poruka

Milošević poručuje: “Ne tražimo zahvalnost – nudimo doprinos.” Ta rečenica zvuči lijepo, ali je vrijedna rasprave.

Nitko ne traži podaničku zahvalnost. Nitko ne traži da se itko odrekne identiteta. Nitko ne traži da srpska zajednica prestane čuvati svoje običaje. Ali u uređenoj državi elementarna politička korektnost nalaže priznati činjenicu da Republika Hrvatska srpskoj manjinskoj infrastrukturi daje ogromna sredstva.

Kada netko dobiva milijune iz državnog proračuna, kada ima tjednik, portal, audiovizualni kanal, kulturna društva, centre, pododbore, manifestacije, izdavaštvo i kapitalne donacije, tada više nije uvjerljivo govoriti iz pozicije zapostavljenosti. Tada je najmanje što javnost smije očekivati – odgovornost.

Odgovornost prema novcu poreznih obveznika. Odgovornost prema istini o Domovinskom ratu. Odgovornost prema hrvatskoj državi. Odgovornost prema žrtvama. Odgovornost prema lokalnim zajednicama u kojima se takvi centri otvaraju.

Pitanje koje više ne može ostati neizgovoreno

Ako Srpsko narodno vijeće i povezane institucije u jednoj godini mogu računati na desetke milijuna eura javnog novca, ako se iz državnih sredstava financiraju Novosti, Tragovi, Prosvjeta, programi, manifestacije, kulturni centri i medijski projekti, onda je vrijeme da se prestane s pričom kao da se radi o zajednici prepuštenoj samoj sebi.

Hrvatska država nije zatvorila vrata. Naprotiv, otvorila ih je širom.

Zato je pravo pitanje nakon Gračaca vrlo jednostavno: ako sve ovo nije dovoljno – što bi onda bilo dovoljno?

Još jedan centar? Još jedan medij? Još jedan milijun? Još jedna kapitalna donacija? Još jedna politička platforma pod nazivom kulturne autonomije?

Hrvatski porezni obveznici imaju pravo znati gdje završava kultura, a gdje počinje politička industrija trajnog nezadovoljstva. Imaju pravo pitati zašto se milijuni daju bez snažnijeg javnog nadzora. Imaju pravo pitati zašto se Domovinski rat, hrvatske žrtve i hrvatska državnost prečesto relativiziraju upravo iz krugova koji od te države dobivaju najviše.

I imaju pravo biti skeptični kada im se, pod svečanom vrpcom novog kulturnog centra, ponovno prodaje priča o ranama, dok se istodobno prešućuje koliko je hrvatska država već dala onima koji se i dalje ponašaju kao da ništa nisu dobili.

Jer kultura koja gradi mostove zaslužuje potporu. Ali politika koja pod maskom kulture stalno proizvodi osjećaj krivnje hrvatske države – zaslužuje javno propitivanje.