Imaju posao, ali nemaju dovoljno za život: Sve više Hrvata tone u radno siromaštvo

Siromaštvo više ne predstavlja nužno osobu bez posla, na socijalnoj pomoći, izvan tržišta rada. Često je to prodavačica koja radi puno radno vrijeme u trgovačkom lancu, medicinska sestra koja dežura noćne smjene, ili obitelj s dvoje zaposlenih roditelja koja unatoč tome krajem mjeseca broji eure do sljedećeg mjesta.

Riječ koja se sve češće koristi za taj fenomen jest »radno siromaštvo«, stanje u kojem redovito zaposlenje više nije jamstvo da će netko moći platiti režiju ili punu košaricu namirnica.

Razgovarali smo s četvero ljudi koji iz različitih pozicija, sindikalne, karitativne i one koja se bavi najtežim oblikom stambene i egzistencijalne krize, beskućništvom, svjedoče istoj pojavi: broj ljudi koji rade, a ipak ne uspijevaju osigurati financijsku stabilnost, u Hrvatskoj raste.

Opterećeni radnici

Jaz između rada i pristojnog standarda možda i najizravnije pogađa zaposlene u trgovini. Predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Zlatica Štulić upozorava da se radnici u tom sektoru suočavaju s povećanim opsegom posla i nedostatkom kolege.

– Radnici u trgovini svakodnevno preuzimaju sve više obveze zbog kroničnog nedostatka dovoljnog broja zaposlenih, ali i zbog širenja usluga koje trgovci nude. Često obavljaju i dodatne zadatke, što povećava opterećenje i stres, opisao je Štulić.

Iako plaće u trgovini raste, pa je prema podacima Fina prosječna neto plaća u trgovini na malo u 2025. iznosila je 1.180 eura, a dalje zaostaju za prosjek hrvatskog gospodarstva za čak 18,5 posto.

– U posljednje tri godine minimalna plaća rasla je brže od plaćanja za složenija radna mjesta, što je dovelo do približavanja plaćanja za jednostavnije poslove i dijela plaćanja za zahtjevnija radna mjesta.

Dodatni problem predstavljaju neoporezivi primici koje poslodavci isplaćuju uz plaću: oni su kratkoročno korisničkom radniku, no bez obračunatih mirovinskih doprinosa dugoročno smanjuju visinu buduće mirovine, naglasio je Štulić.

Manjak radnika mijenja i samu organizaciju posla.

– Radno vrijeme često se mijenja iz dana u dan, a radnici su putem različitih komunikacijskih kanala dostupni poslodavcima gotovo 24 sata dnevno. To značajno utječe na njihovu mogućnost odmora i kvalitetu privatnog života, upozorila je Štulić.

Ne čudi stoga što trgovina, kaže, više nije privlačna djelatnost.

Mladi se često biraju samo privremeno, »dok ne pronađu nešto bolje«, a budući da više od 70 posto zaposlenih u maloprodaji čine žene, upravo su one koje se, uz niže mjesto, najčešće suočavaju s mobingom te otežanim usklađivanjem posla i obitelji.

Sindikat bilježi i porast prijava nasilja i neprimjerenog ponašanja na radnom mjestu, koje ne dolazi samo od nadređenih ili kolega, nego i od kupaca.

– Radnici često doživljavaju neugodne situacije jer kupci očekuju brzinu i usluge koje zbog nedostatka vremena ili zaposlenika nije uvijek moguće ostvariti, istaknuo je Štulić.

Kao jedan od rijetkih pozitivnih pomaka izdvaja se izmjena Zakona o trgovini koje su radnicima donijele veći broj slobodnih nedjelja i blagdana.

Sličnu priču iznosi Stjepan Topolnjak, predsjednik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Prema njegovim riječima, problem u zdravstvu i socijalnoj skrbi nije jednoznačan, jer postoje velike razlike u primanjima ovisno o radnom mjestu i uvjetima rada.

Teško u bolnicama

– Zaposleni u bolnicama, koji rade u turnusima, dežurstvima i noćima, imaju drugačije obračune plaća od radnika koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, domovima zdravlja, poliklinikama ili ljekarnama, naglasio je Topolnjak.

Najteži položaj, upozorava, imaju radnici na poslovima najniže formalne složenosti – pomoćno osoblje, radnici u bolničkim kuhinjama, praonicama i održavanju, čija su primanja često tek nešto iznad minimalne plaće.

– Upravo su ti radnici među najugroženijima jer su suočeni s rastom troškova života, a njihova primanja ne prate realne potrebe. Radi se o ljudima bez kojih zdravstvene ustanove i ustanove socijalne skrbi ne mogu funkcionirati, bio je Jasan Topolnjak.

Manjak zaposlenih dodatno pogoršava situaciju. Poslove koje su nekada obavljala dva ili tri radnika danas često obavlja jedna osoba.

– Zbog toga je radno opterećenje sve veće, češće dolazi do ozljeda na radu, a posljedično i do povećanja broja bolovanja, naveo je Topolnjak, dodajući da ustanove posebno teško pronalaze radnike u Zagrebu, Istri, Primorju i Dalmaciji, gdje ljudi lakše nalaze bolje plaćene poslove u turizmu i ugostiteljstvu.

Riječ je, kako opisuje, o cijelom nizu profila, od spremačica, radnika u praonicama i održavanju, do pomoćnih radnika u kuhinjama i kuharima.

Dio problema, dodaje se, leži u posljedicama ranijih političkih odluka poput dugogodišnjih zabranjenih zapošljavanja u javnom sektoru, zbog kojih je sustav danas ostao bez dovoljnog broja medicinskih sestara i tehničara, laboranata, fizioterapeuta i inženjera radiologije – stručnjaka od kojih su mnogi, ne vidjevši perspektivu kod kuće, otišli raditi u inozemstvo.

Rješenje, smatra Topolnjak, mora krenuti od vrha.

– Vlada mora konačno prepoznati zašto postoji tako veliki deficit radne snage u zdravstvu i socijalnoj skrbi. Glavni razlozi su niske ploče i teški uvjeti rada. Bez promjene politike posljedice će na kraju osjetiti i sami pacijenti i korisnici socijalne skrbi, poručio je.

Visoki troškovi

Da fenomen »radnog siromaštva« nije apstrakcija, nego realnost s kojom se suočavaju konkretni ljudi, potvrđuje i Elza Parlov, magistra socijalnog rada Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.

Prema njezinim riječima, među korisnicima Caritasa danas je sve više zaposlenih osoba i cijelih obitelji koje, unatoč redovitim prihodima, ne uspijevaju podmiriti osnovne životne troškove.

– Visoki troškovi stanovanja, energenata i hrane dovode ljude u situaciju da, iako rade, trebaju pomoć kako bi mogli živjeti dostojanstveno.

Posebno su pogođeni samohrani roditelji, starije osobe i obitelji s više djece, navela je Parlov.

Istaknula je kako se iza zahtjeva za paketom hrane sve češće kriju dublji problemi. Mnogi ljudi dolaze zbog financijskih problema, ali iza njih često stoje dugotrajni stres, obiteljske teškoće, narušeni odnosi ili osjećaj da više nemaju snage sami se nositi sa situacijom.

– Sve češće susrećemo i ljude koji ne traže nužno hranu ili odjeću, nego prije svega razgovor i osjećaj da ih netko čuje, što pokazuje slabljenje tradicionalne mreže podrške u društvu.

Nekada su obitelj, susjedstvo i lokalna zajednica bili snažniji oslonac ljudima u teškoćama.

Danas mnogi ostaju sami sa svojim problemima, objasnio je Parlov. Upravo zato, naglašava, pristup Caritasa mora biti cjelovit, a ne isključivo materijalan.

– Pomoć ne može biti samo materijalna. Potrebni su razgovor, podrška, razumijevanje i vraćanje osjećaja dostojanstva i pripadnosti zajednici, poručila je Parlov.

U riziku beskućništva mahom stariji ljudi

Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, svjedoči da se profil ljudi bez doma u posljednjem desetljeću temeljito promijenio.

Dok je nakon krize iz 2008. godine među beskućnicima bilo mnogo radno sposobnih ljudi koji su ostali bez posla, danas je slika drugačija.

– U posljednje tri godine među beskućnicima gotovo da nema radno sposobnih ljudi, osim ako je riječ o osobama s teškim oblicima ovisnosti, pojasnio je Mlinar.

U riziku od beskućništva sve češće se nalaze stariji ljudi i umirovljenici koji formalno imaju krov nad glavom, ali više ne mogu podmirivati ​​osnovne troškove života. Kako navodi Mlinar, u Hrvatskoj su egzistencijalno najugroženije starije osobe, osobito one koje žive same.

Mirovine ne prate rast troškova života, posebno poskupljenja hrane i stanovanja, a posljedica se svakodnevno vidi u Dnevnom centru za pomoć i podršku beskućnicima, gdje sve češće dolaze ljudi koji imaju adresu, ali ne mogu platiti račun za struju ili grijanje – u Zagrebu, napominje, ni najmanji oblik smještaja više nije dostupan ljudima koji žive isključivo od osnovnih socijalnih primanja.

Mlinar naglašava da beskućništvo nikada nije posljedica isključivo osobnih okolnosti pojedinca.

– Beskućništvo se ne može objasniti samo problemima pojedinca. Jednako važnu ulogu imaju i strukturalni nedostaci, odnosno nedovoljna briga društva za zbrinjavanje i reintegraciju ljudi koji ostanu bez doma, naglasio je.

Sustav pritom raspolaže s tek oko 450 kreveta u prihvatilištima i prenoćištima, dok se procjenjuje da u Hrvatskoj bez organiziranog smještaja živi najmanje 2.000 ljudi.