Oko otpada u Gospiću Milanović sad šuti i ne koristi sve ovlasti koje ima na raspolaganju, a Plenković luta i imenuje savjet za obranu samog sebe

“Ponavljam, svaki predsjednik države, a sad je to Milanović, jest čuvar Ustava i on mora čuvati ustavne vrednote.”

Premda više nije i službeno politički aktivna bivša ministrica te predsjednica HDZ-a i Hrvatske vlade Jadranka Kosor i dalje budno prati sve što se u zemlju događa, posebno na političkom terenu, pa onda na društvenim mrežama ili u intervjuima za razne medije kaže što misli. Osim najčešćih kritičkih osvrta, ponekad i pohvala, često i raznih pojašnjenja, nerijetko onima na vlasti i oporbi, ali i javnosti, nešto argumentirano i preporuči. Tako je bilo i ovih dana.    

U razgovoru za Net.hr prozvali ste predsjednika države Zorana Milanovića jer je – nakon što je ljetos sazvao izvanrednu sjednicu Sabora zbog otpada u Gospiću, na kojoj se on sam nije pojavio - odjednom zašutio, iako ta priča iz dana u dan samo eskalira. Što mislite, zašto Milanović šuti?

Nisam predsjednika prozvala, nego sam ga pozvala vezano uz ono što je on činio upravo oko te mega afere otpada u Gospiću za koju su definitivno krive institucije, a u konačnici država, jer se dvije godine događa zlo. I nevjerojatno je da u institucijama hrvatske države to nitko nije primijetio. Dakle, podsjetila sam na ono što je predsjednik učinio. Kada se ta afera pretvorila u požar u svojim sam ga objavama na društvenoj mreži X pozivala da reagira, da sazove izvanrednu sjednicu Sabora, koju je predsjednik i sazvao. Na to sam i sad u svojoj izjavi također podsjetila, kao i na činjenicu da je on podupro prosvjed. Ali sam i konstatirala, kao i nebrojeno puta do tada, te podsjetila da – kako se radi o aferi neslućenih razmjera jer mi još uvijek nemamo pojma u što će se sve to razviti, a tu je i činjenica da nitko zbog toga ni na koji način još uvijek nije politički odgovarao, što je također neka vrsta fenomena – predsjednik ima još jedan ustavni mehanizam, polugu i mogućnost.A to je da predsjednik može zatražiti i sjednicu Hrvatske vlade i svoju nazočnost na toj sjednici, s mogućnošću da na njoj i govori. Mi smo takvih slučajeva imali u prošlosti. Recimo, u vrijeme Vlade Ive Sanadera to je tražio ondašnji predsjednik države Stjepan Mesić. Mi smo to tada organizirali i predsjednik Mesić je došao i govorio na toj sjednici. Naravno, i tada zbog nezadovoljstva radom Vlade. Dakle, predsjednik Milanović tu svoju ustavnu mogućnost sad ne koristi. Zašto on to ne čini? Ne znam. K tome, predsjednik se mogao obrati i poslanicom narodu, što je isto mogućnost koju on ima kao predsjednik.

Zašto je predsjednik utihnuo nakon sazivanja izvanredne sjednice Sabora na kojoj nije trebao biti i dobro je postupio što na nju nije došao jer predsjednik Republike nema što raditi u Saboru, ne znam. Niti mi pada na pamet nagađati. Ali podsjećam i stalno ću podsjećati, i kada me netko bude pitao i kada me nitko ništa ne bude pitao, na mogućnosti koje on ima na raspolaganju. Naravno, u ovoj nemogućoj situaciji gdje Vlada, premijer i predsjednik države apsolutno više ni o čemu ništa ne razgovaraju i ništa se ne dogovaraju, ni vanjsku ni unutarnju politiku, potpuno mi je bespredmetno više spominjati i neizbor veleposlanika. Vlada i predsjednik države po Ustavu sukreiraju vanjsku politiku, ali ovome što svjedočimo u našoj svakidašnjici vidi se da ništa ne sukreiraju. To nije dobro.   Kada je riječ o predsjedniku države, jeste li onda malo i razočarani ovim drugim predsjedničkim mandatom Zorana Milanovića? Jeste li od njega ipak očekivali više?

Ono što sam naučila u politici jest da politika ne poznaje pojam "razočaranje". Nisam više u aktivnoj politici pa pogotovo zato ne mogu govoriti u tim kategorijama poput "razočaranja". Kao promatračica sa strane samo podsjećam da predsjednik Republike, i ovaj kao i svaki prethodni, ima najveći izborni legitimitet. Predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića u drugom je izbornom krugu biralo 1.122,859 građanki i građana i glasovi svih tih ljudi ga obvezuju da aktivno štiti Ustav Republike Hrvatske, da vodi brigu o usklađenom djelovanju institucija i da ukazuje na pojave za koje smatra da su štetne za društvo, državu i Ustav. Ponavljam, svaki predsjednik države, a sad je to Zoran Milanović, jest čuvar Ustava i on mora čuvati ustavne vrednote. I kao u slučaju otpada u Gospiću, mislim da se predsjednik trebao oglasiti i oko još nekih događaja. Znači, nisam razočarana, ja samo još uvijek imam volje slušati, gledati i ponešto govoriti. 

A kako se sad, od zagrebačkog prosvjeda pa naovamo, oko ekološke katastrofe u Gospiću ponašaju vladajući predvođeni HDZ-om i premijerom Andrejem Plenkovićem, tim više što je premijer osnovao i posebni Znanstveni savjet? Kako Vlada rješava taj problem, ako ga uopće rješava?

Mislim da se u potezima Vlade i predsjednika Vlade može iščitati i nervoza i neka vrsta lutanja, vrludanja i meteža. Jer od one konferencija za medije u Vladi – gdje je premijer optužio sve, osobito opoziciju, za histeriziranje i širenje panike, i sve nas pokušavao uvjeriti da je sve u apsolutnom redu, do ovih najnovijih izjava "sve ćemo mi to riješiti" i "nitko to drugi neće riješiti nego samo mi" – predsjednik Vlade pokušava dobro "spinati" za Vladu, tako što isključivo govori o tome što će biti u budućnosti. Međutim, ono što je bilo u prošlosti isto je tako u političkom smislu prevažno jer je u tom vrtlogu od prije i bivši glavni državni inspektor Andrija Mikulić na kojem je premijer inzistirao, tražio da baš Mikulić to postane. Zbog toga su se čak mijenjali i neki propisi samo da bi Mikulić to mogao postati. A činjenica je da državne institucije nisu radile svoj posao. No premijer to vješto pokušava prebaciti na budućnost, u stilu – sve ćemo mi to riješiti. Ali ne ide to baš tako, ne mogu ljudi zaboraviti sve ono što je bilo prije.

A kao što vidimo, najnoviji događaji pokazuju da su ti opasni, nerazgradivi otrovi već prodrli u dubinu i pitanje je što će se u budućnosti još otkrivati. Ono što je u konačnici rezultat sveg tog vrludanja, lutanja, nesnalaženja i nečinjenja jest nepovjerenje građana, ne samo Like nego općenito svih, u državu, u institucije države. To je vrlo opasno. Osnivanje pak tog novog Znanstvenog savjeta usporedila bih sa svojevremenim osnivanjem Savjeta za suočavanje s prošlošću, kada je premijer, da ne bi morao rješavati problem ploče s pozdravom "za dom spremni" u Jasenovcu i da se on ne bi morao time baktati, osnovao taj Savjet.

I rezultat rada tog Savjeta bilo je ustoličenje objave da je "za dom spremni", doduše protuustavan pozdrav, ali da se može iznimno upotrebljavati. Dakle, taj Savjet i premijer u politički su prostor unijeli te dvostruke konotacije zločinačkog pozdrava. I danas imamo to što imamo, da se to u jednom dijelu javnosti prihvaća kao nešto normalno. Za mene je to zastrašujuće jer je to protivno Ustavu Republike Hrvatske. Tako sad i ovaj najnoviji premijerov Znanstveni savjet ima za svrhu da njemu pomogne da se ta njegova pozlata skroz ne oljušti.Da se, kada se nađe u velikom problemu i kada se ne zna što bi se i kako bi se, krivnja prebaci na nekog drugog?

Da. Ispada da bi ovaj novi Znanstveni savjet sad mogao biti zapravo savjet za premijerovu obranu jer vidimo da predsjednik tog savjeta Stjepan Lakušić i sam kaže: "Nisam ja u Savjet izabrao Krunoslava Capaka". To najbolje pokazuje suštinu onog što taj Savjet ustvari jest. Nevjerojatna je činjenica da mi imamo cijelo jedno Ministarstvo, ono zaštite okoliša i zelene tranzicije, koje se trebalo baviti sprečavanjem gomilanja tog otrova u Lici, a imamo i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost koji se sa svim svojim zaposlenicima trebao također baviti upravo tom činjenicom, a sad se vidi da ništa nisu učinili. A sad još imamo i Znanstveni savjet koji će biti u korelaciji – s čim i s kim?! Tko će tu kome biti nadređen?!

Pa vidite da je premijer sebi zadržao i to pravo da on predsjeda tim Savjetom. Znači, imamo jednu totalnu kakofoniju. Uostalom, ako će sve rješavati neki Savjet koji je imenovan ad hoc, pitanje je onda i – što će nam i to Ministarstvo i taj Fond, što će nam uopće ta ministrica i taj predsjednik Fonda?!  Točno. I logično. A ne smije se pritom zaboraviti ni to da premijera i sve ministre, uključujući i tu ministricu, i šefa Fonda plaćaju – građani i građanke, a članovi tog Znanstvenog savjeta taj novi posao rade volonterski. Istina, primaju oni plaće na svojim matičnim radnim mjestima, ali sve ovo ipak zvuči malo suludo. Eto, sve to o čemu govorimo dovodi do meteža, a mislim da će dovesti i do još većeg meteža kada taj Savjet počne, kakti, funkcionirati. 

Pa da sve i dalje ne funkcionira vidi se i po tome što gotovo iz dana u dan izbijaju novi prosvjedi, od Slavonije do Istre, jer tamošnji stanovnici ustaju protiv dovoženja ličkog otpada u njihov kraj. Sve je to pak rezultat činjenice da građani i građanke naše zemlje vlasti i svima povezanima s vlašću više ništa ne vjeruju.

Da, a sad, k tome, više nećemo znati ni tko je za što odgovoran. I to onda predsjedniku Vlade daje veliki prostor da, kada ga novinari eventualno budu pitali kako to da su sad u bunarima pronađene te nerazgradive vječne kemikalije i otrovi, on kaže – pitajte Savjet. Kao što je prije na konferencijama za novinare znao reći: "Evo tu Capaka pa pitajte Capaka." Moje je pitanje također – kome će se sad javljati nezadovoljni građani, recimo, ovi ljudi iz građanske inicijative "Gospić je naš dom" koja je odradila zaista jedan lavovski posao? Kome će se oni obraćati kada budu zadovoljni i kada budu nezadovoljni? Savjetu, Stjepanu Lakušiću, Vladi, premijeru Plenkoviću, Ministarstvu, ministrici Mariji Vučković, Fondu ili...?Očito je sve skrojeno tako da – ako su ljudi nezadovoljni, morat će se obraćati Savjetu, a ako su zadovoljni, onda samo premijeru.

Da, ispada da je tako. Uostalom, čujemo da je premijer osobno nazivao gradonačelnike i načelnike ovih gradova gdje su cementare i gdje se sad ima spaliti taj, kao, neopasni otpad iz Gospića. To pokazuje da nakon prosvjeda premijer ipak počinje razumijevati da su ljudi bijesni. I da je prosvjed na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, iako se nikoga zapravo nije targetiralo niti imenovalo, bio prosvjed ljudi koji su nezadovoljni radom Vlade. I kada je jedna novinarka premijera pitala – je li to dokaz da su ljudi nezadovoljni, Plenković je rekao: "Apsolutno – ne! Pa kakve to veze ima s Vladom?!" A budući da on osobno naziva ta načelnike i gradonačelnike pokazuje se da to itekako ima veze s Vladom. Užasno sam žalosna što su propuštene dvije godine otkako svi znaju što se dogodilo.

To je najvažnija činjenica koja potpuno ispada iz fokusa javnosti, to da dvije godine znaju kakvi su rezultati tih nalaza i nitko nije mrdnuo. Ništa. Moram priznati, nije ni javnost baš za to vrijeme pokazala neki interes. Da nije bilo tih lokalnih građanskih inicijativa koje već dugo prosvjeduju, ništa se ne bi ni dogodilo. Nismo ni mi svi ostali bili dovoljno svjesni težine tih njihovih prosvjeda sve dok DORH nije objavio izvješće. A ljudi iz tih lokalnih građanskih inicijativa i prije su upozoravali, ali smo to nekako olako doživljavali. Kao, Ličani se nešto bune. I to smo onda drugi dan zaboravili. Tek kada je DORH objavio svoje izvješće ljudi su shvatili prave, strašne razmjere te katastrofe. Zato sad moram pohvaliti rad Državnog odvjetništva. 

No stječe se dojam da, kako ste rekli, kod vladajućih vlada metež i da oni zaista pojma nemaju što i kako sad treba učiniti. Pogotovo što dolaze jesen i zima, kiše i snjegovi, pa ćemo izgubiti još jednu godinu, što će biti još jedna prilika tim opasnim kemikalijama da prodru još dublje u tlo, a svi znamo što je krški kraj.

Tim više što mi se čini da mi uopće ne znamo što se već dogodilo. Čini mi se da ni to prekrivanje otpada više neće pomoći, jer to govore i sami Ličani upozoravajući da su te kemikalije podzemnim potocima morale otići već daleko. Ljudi su u panici. A tek one "manifestacije" na sastanku u Gospiću, gdje su na stolu bile obične čaše s vodom. Kada se sastanak zatvori za javnost mi ne znamo je li voda iz tih čaša zaista i popijena ili nije. A kao drugo, ne znamo je li u te čaše prije zaista ulivena obična voda iz slavina ili ona iz boca. Bezbroj sam puta čula kako ljudi govore da se u tim prilikama u čaše ulijeva voda iz boca. Znači, ljudi im ne vjeruju, a kada ljudi prestanu vjerovati institucijama – to je užasno opasno. U cijeloj ovoj priči minimum je bio da ministrica ode, da ljudi u Fondu odu, ali ništa. Ministrica stalno govori neke tri naučene fraze. U svakoj demokratskoj zemlji u ovakvoj bi situaciji to bile prve političke žrtve.