Pelješki most već pokazuje ozbiljna oštećenja? Stručnjak upozorava: „Ovo nije uobičajeno, proces je progresivan“

Kad je prije četiri godine svečano otvoren Pelješki most, predstavljan je kao jedan od najvećih infrastrukturnih pothvata u novijoj hrvatskoj povijesti. Golem projekt vrijedan stotine milijuna eura završen je u roku, most je povezao jug Hrvatske s ostatkom zemlje, a javnost je pritom uglavnom slušala o uspjehu i tehničkom podvigu.

Danas, međutim, priča dobiva i znatno manje ugodno poglavlje.

Pelješki most već mora na sanaciju.

Hrvatske ceste za listopad su najavile početak radova zbog pukotina nastalih u betonu potpornih stupova. I upravo oko razmjera tih oštećenja sada se lome koplja.

Projektant mosta, slovenski inženjer Marjan Pipenbaher, tvrdi da većina pronađenih pukotina nije ozbiljna. Prema njegovoj procjeni, sanaciju zahtijeva oko 20 posto pukotina, dok bi ostale trebalo biti moguće tretirati u okviru redovitog održavanja.

Ozbiljnije i dublje pukotine, poručuje Pipenbaher, potrebno je sanirati kako bi most bez problema dosegnuo projektirani životni vijek od 100 godina.

No takvu procjenu oštro osporava splitski građevinar Predrag Bilbija, koji smatra da se javnosti prikazuje znatno blaža slika od one koja proizlazi iz stvarnog stanja konstrukcije.

U stručnom mišljenju koje je objavila Slobodna Dalmacija, Bilbija tvrdi da se problem oštećenja Pelješkog mosta minimizira te dovodi u pitanje koncept sanacije koji predlaže glavni projektant.

„Očekivao sam da će stručni djelatnici 'vlasnika', Hrvatskih cesta, s razlogom i pravom proturječiti 'konceptu sanacije' koji sugerira glavni projektant Pelješkog mosta.“

Bilbija pritom smatra da je predloženi pristup više kompromis sudionika u gradnji nego ozbiljno tehničko rješenje kojim bi se konstrukcija vratila u projektirano stanje.

„Nažalost, njegov predloženi koncept (...) prošao je 'ispod radara', ostao bez ijednog javno iznesenog komentara te dobiva status 'jedinog' korektnog rješenja, što je apsolutno pogrešno i štetno“, navodi Bilbija.

„Zaštitni sloj je u tri godine uništen“

Najozbiljnije Bilbijine tvrdnje odnose se na stanje betona i armature na pilonima.

On tvrdi da je zaštitni sloj betona na pilonima u samo tri godine u cijelosti uništen, dok bi konstruktivna armatura, prema njegovoj procjeni, već mogla biti zahvaćena korozijom.

„Činjenica je da je zaštitni sloj na pilonima u samo tri godine u cijelosti uništen, a da je konstruktivna armatura, o kojoj se još ništa ne govori, zasigurno zahvaćena korozijom.“

Ako se takve tvrdnje potvrde detaljnim pregledima i laboratorijskim analizama, riječ bi bila o problemu koji je daleko ozbiljniji od običnih površinskih pukotina koje se rješavaju u sklopu redovitog održavanja.

Bilbija odgovornost pritom ne adresira samo na izvođača radova. Smatra da bi za stanje konstrukcije trebali odgovarati svi sudionici u procesu gradnje – od projektanta i revidenta projekta preko nadzornog inženjera do izvođača.

„Vaših 80/20 posto već galopira prema 0/100 posto“

Posebno problematičnim smatra Pipenbaherovu procjenu da je sanacija potrebna na približno 20 posto pukotina.

Bilbija tvrdi da se ne radi samo o površinskom oštećenju, nego o procesu korozije koji može napredovati kroz konstrukciju.

„To je vrlo progresivan napad korozije i nije zahvaćen samo zaštitni sloj i armatura, već je kontaminiran i beton iza konstruktivne armature.“

Njegova je procjena dramatična: smatra da proces nije moguće promatrati kao statičan problem koji će ostati ograničen na sadašnjih 20 posto oštećenja.

„Proces je nezaustavljiv i progresivan, a Vaših 80/20 posto već dok ovo pišem 'galopira' prema 0/100 posto!“

Zbog toga Bilbija zaključuje da bi, prema njegovu mišljenju, trebalo zamijeniti cjelokupni zaštitni sloj betona na svim pilonima.

„Nije normalno da kapitalni objekt već u trećoj godini ima ovakav problem“

Bilbija posebno odbacuje argument da su određene pukotine na betonskim konstrukcijama uobičajena pojava.

Mikropukotine, navodi, mogu postojati, ali smatra da nije uobičajeno da se pojavljuju na način i u opsegu koji je sada utvrđen na pilonima Pelješkog mosta.

„Ne možete tvrditi da je stanje 'uobičajeno', jer nije uobičajena pojava za kapitalni objekt kojem je projektirani vijek 100 godina da već u trećoj godini ima ovaj (sramotni) tehnički i financijski problem.“

Upravo je to pitanje koje cijelu priču čini posebno osjetljivom: kako je moguće da objekt projektiran na stoljetni vijek već nakon nekoliko godina zahtijeva ozbiljne sanacijske zahvate?

Odgovor na to pitanje mogao bi biti važniji od same sanacije.

Gradnja je tek početak troška

Bilbija problem ne vidi samo kao tehnički nego i kao financijski.

Prema njegovu tumačenju, izgradnja mosta predstavlja tek prvu trećinu troškova koji se mogu očekivati tijekom njegova projektiranog životnog vijeka.

Jedan posto investicije godišnje, navodi, otpada na preventivne inspekcije i otklanjanje početnih oštećenja, dok bi se dodatni troškovi odnosili na generalno održavanje koje je potrebno provoditi svakih 25 godina.

Tu su, među ostalim, materijali i instalacije, signalizacija, hidroizolacija, asfalt i drugi elementi koji imaju kraći vijek trajanja od same konstrukcije mosta.

Zbog toga Bilbija smatra da se već u četvrtoj godini planiranog stogodišnjeg vijeka pojavljuje „velika financijska grba“.

Drugim riječima, ako se sadašnja oštećenja pokažu ozbiljnijima nego što se trenutačno procjenjuje, trošak neće završiti na prvoj sanaciji.

Nije dovoljno samo „zakrpati“ pukotine

Bilbija smatra i da je opis postupka sanacije koji je iznio Pipenbaher previše jednostavan za vrstu oštećenja kakva su pronađena.

Prema njegovu mišljenju, nije dovoljno ukloniti samo degradirani zaštitni sloj betona.

Potrebno je, tvrdi, očistiti i zaštititi armaturu, tretirati beton iza armature odgovarajućim inhibitorom, nanijeti vezni premaz te izvesti novi zaštitni sloj reparaturnim mortom s nekorodirajućim mikrovlaknima.

Cilj bi, prema njegovu mišljenju, morao biti vraćanje pilona u njihovu izvornu, projektiranu geometriju, a ne tek površinsko saniranje vidljivih posljedica.

„Graditeljstvo nije apoteka“ – ili ipak jest?

Na kraju svog osvrta Bilbija se posebno osvrće na izjavu da „graditeljstvo nije apoteka“.

Njegov je odgovor vrlo izravan: upravo kod ozbiljnih sanacija, tvrdi, postoji precizan postupak koji počinje pregledom i dijagnostikom, a završava odabirom odgovarajuće metode sanacije.

„Zar i u graditeljstvu, kod sanacija i rehabilitacija degradiranih betonskih konstrukcija, ne postoje pregled, dijagnostika, uzorkovanje i laboratorijske analize, nakon kojih, na osnovi dobivenih nalaza, slijedi odabir 'lijeka' i 'terapije' kojima se, u našem slučaju, most dovodi u projektirano stanje?“

I zaključuje:

„Sve je to, normativno, tehnološki i inženjerski, kroz propise, smjernice i druge akte, precizno – baš 'kao u apoteci' – jasno definirano.“

Pelješki most tako je, četiri godine nakon svečanog otvorenja, dobio novu i puno neugodniju temu. Pukotine same po sebi možda nisu razlog za paniku – kako tvrdi njegov projektant – ali činjenica da se na objektu projektiranom za 100 godina već sada provodi sanacija svakako otvara ozbiljna pitanja.

Ključno će biti utvrditi što se točno događa unutar konstrukcije, koliko je armatura zahvaćena korozijom, je li riječ o lokalnom ili sustavnom problemu te, najvažnije, hoće li predviđena sanacija doista vratiti most u stanje kakvo je projektirano ili će se za nekoliko godina ponovno pojaviti isti problem.