Plenković ima rok do 31. kolovoza ili je Hrvatska u problemu: U pitanju je 1,8 milijardi

Vrijeme je, međutim, učinilo svoje pa bi kraj kolovoza za samozatajnu ministricu Natašu Mikuš Žigman mogao biti paklen jer je upravo ona kao ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije zadužena za koordinaciju projekata financiranih novcem iz NPOO-a.

Riječ je zapravo o hrvatskom kraku Mehanizma za oporavak i otpornost, odnosno fondu koji je Europska komisija uspostavila 2021., u jeku pandemije koronavirusa, kako bi pomogla gospodarstvima država članica da prebrode krizu izazvanu ekonomskim zastojem. U trenutku donošenja cjelokupan krizni paket – NextGeneration EU iznosio je oko 750 milijardi eura, dok je Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF), kao najveći dio tog paketa, isprva iznosio 672,5 milijardi eura. Kasnijim prilagodbama narastao je na 723,8 milijardi eura, pri čemu je u konačnici državama članica dodijeljeno 557 milijardi eura: 360 milijardi bespovratno i 217 milijardi zajmova. Razlika je nastala zbog toga što mnoge države članice nisu iskoristile maksimalne iznose ponuđenih povoljnih zajmova do propisanih rokova, dok su bespovratni dio u cijelosti povukle.

Dio zemalja, poput Njemačke ili Francuske, ima svoje odobrene nacionalne planove oporavka i povlači desetke milijardi eura bespovratnih sredstava iz Mehanizma, no oni su se za svoje dodatne potrebe odlučili i samostalno zaduživati na tržištu, umjesto da traže zajmove iz RRF-a, jer zbog svojeg visokog rejtinga imaju mogućnost dobiti jednako povoljne, ako ne i povoljnije kamatne stope, te su zajmove EU-a prepustile državama čiji je rejting niži. U svakom slučaju, zaslugom premijera Plenkovića, naša se zemlja izborila za deset milijardi eura tog novca, od čega nam je 5,8 milijardi odobreno kao nepovratni dio, a 4,2 milijarde eura na raspolaganju je u obliku povoljnih zajmova. Treba, međutim, napomenuti kako je mehanizam za oporavak i otpornost, odnosno hrvatski NPOO, programiran na pet godina, što znači da završava 31. kolovoza 2026.

Preostale tranše

Poznato je da oporba već pet godina pokušava omalovažiti premijera Plenkovića i umanjiti njegovu ulogu u dobivanju novca za NPOO. Stranke lijevo-liberalnog predznaka tvrde da bi Hrvatska tih deset milijardi dobila ovako ili onako, jer joj toliko ‘matematički’ pripada s obzirom na BDP i veličinu zemlje, ali to nije istina. Hrvatska, naime, nije morala dobiti 10 milijardi eura, mogla je dobiti i manje. Angažman premijera Plenkovića i njegova upornost bili su odlučujući u odluci da nam Europska komisija odobri taj iznos.

Naposljetku, kad je raspodijeljen sav novac iz Mehanizma za oporavak i otpornost, ispostavilo se da Hrvatska razmjerno veličini svojeg gospodarstva dobiva najviše. No sada ipak ima problem, točnije, tri problema. Prvi je problem svakako rok za preuzimanje odnosno povlačenje novca iz Mehanizma za oporavak i otpornost, koji istječe 30. kolovoza. Hrvatska je dosad službeno primila ukupno 7,3 milijarde eura, što znači da nam do pune omotnice nedostaje 2,75 milijardi eura jer nismo osmislili dovoljno projekata u koje bi se taj novac uložio. Upućeni nam objašnjavaju da sustav povlačenja iz ovog fonda i ne funkcionira poput klasičnih fondova EU-a pa se novac ne dobiva za ideje, nego isključivo nakon što se na terenu dokaže završetak ugovorenih faza.

Kašnjenja i nepreuzimanje preostalih milijardi povezuju se s dva razloga: prvi je zagušenje građevinskog sektora, točnije stotine istovremenih gradilišta (obnova škola, vodovoda, LNG terminala koji su rezultirali nedostatkom radne snage i građevinskog materijala), zbog čega brojni projekti fizički kasne s realizacijom, a drugi su problem kompleksne reforme jer su preostale tranše uvjetovane teškim političko-administrativnim reformama, poput recimo digitalizacije pravosuđa, promjene u sustavu javne uprave i zdravstva, što Hrvatska zakonski nije u cijelosti provela, barem ne do one razine koju traži Bruxelles.

Najveća opasnost

Ako se projekti ne predaju do kraja kolovoza, novac bi mogao propasti, tim više što je Europska komisija više puta službeno potvrdila da je 31. kolovoza 2026. konačni zakonski rok za završetak svih investicija na terenu. Pri tome treba znati da Hrvatska do 30. rujna mora predati završne zahtjeve za preostali iznos. Drugi je problem i to što od svote koja joj je dosad isplaćena, a riječ je o 7,3 milijarde eura, Hrvatska nije iskoristila 25 posto, što je 1,8 milijardi eura. Prema podacima Eurostata s konca 2025., Hrvatska se nalazi na vrhu ljestvice zemalja članica po nedovoljnoj iskorištenosti novca iz Mehanizma za oporavak i otpornost. Jaz između povučenog i iskorištenog novca doseže 25 posto, dakle četvrtinu od 7,3 milijarde, koliko je iz Mehanizma dosad isplaćeno Hrvatskoj nije potrošeno, što znači da projekti za koje je novac namijenjen nisu ostvareni, a sat otkucava i bliži se kraj kolovoza. Treći je problem to što Europska komisija po pravilima koja je odredila za Mehanizam za oporavak i otpornost zahtijeva da svi projekti za koje je državi članici isplaćen novac budu okončani do već spomenutog 31. kolovoza ove godine. Primjera radi, da dionica željezničke pruge financirana iz NPOO-a bude u funkciji, ili da Mate Rimac ima gotovo i funkcionalno autonomno vozilo pete generacije, zapravo cijeli vozni park takvih automobila.

Ako Europska komisija ustanovi da projekt nije dovršen, Hrvatska sav novac koji je tom projektu namijenjen mora vratiti u briselsku blagajnu, odnosno u EU proračun. Nedovršeni projekt država može financirati iz nacionalnog proračuna, odgoditi njegovu realizaciju ili odustati od njega. U sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti Hrvatska provodi ukupno 152 investicije kroz 77 reformskih paketa koji obuhvaćaju tisuće pojedinačnih ugovorenih projekata diljem zemlje, pri čemu su u najvećoj opasnosti da neće biti realizirani oni koji se odnose na modernizaciju i obnovu željezničkih pravaca, poput dionica na nizinskoj pruzi i zagrebačkom čvorištu, gdje se bilježe najveća kašnjenja zbog propalih natječaja i trome administracije. Projekti iz domene vodoopskrbe i odvodnje, odnosno izgradnja vodovodne i kanalizacijske mreže u desecima gradova, zapeli su zbog zagušenja domaćega građevinskog sektora, ali i rasta cijena materijala. Na lokalnim razinama kasne i projekti prelaska škola u jednosmjensku nastavu, kao i projekti opremanja bolnica te izgradnje novih bolničkih paviljona u regionalnim centrima. Jasno je, dakle, da bi nastavak realizacije ovih projekata iz nacionalnog proračuna mogao rezultirati nevoljama. To bi ujedno iziskivalo i dublji rebalans. Posljedice bi se vidjele i u usporavanju rasta BDP-a. Možda najopasnije od svega: ako bi Hrvatska vlastitim novcem morala dovršiti financiranje projekata, mogla bi produbiti proračunski manjak.

Proračunski manjak sad je točno tri posto BDP-a, što je gornja granica dopuštena pravilima EU-a prema ugovoru iz Maastrichta. Ako bi proračunski manjak premašio tri posto BDP-a, Hrvatska bi ušla u tzv. postupak prekomjernog deficita, što znači da bi Europska komisija preuzela nadzor nad hrvatskim državnim proračunom pa bi nam čak mogli i određivati penale ako država ne bi provodila njezine smjernice. Pitanje je što bi u tom slučaju bilo s hrvatskim kreditnim rejtingom. Bonitetne agencije možda bi ga smanjile (sigurno je da ga ne bi povećavale). Sve to vrlo dobro zna i Plenković, koji teško da će prespavati posljednji dan kolovoza. Može se pretpostaviti da već preventivno djeluje i lobira u Europskoj komisiji kako bi se produljili rokovi za realizaciju projekata financiranih iz NPOO-a. On, sasvim sigurno, neće dopustiti da 10 milijardi eura propadne. No najpreči mu je zadatak osigurati da ugovoreni, a nedovršeni projekti ne padnu na trošak državnog proračuna. To bi mu upropastilo cijeli antiinflacijski program, zapravo plan fiskalne konsolidacije, striktne državne štednje gotovo u svim resorima (famozno “stezanje remena”), koji se počinje primjenjivati od siječnja 2027. Plenković se, međutim, ovdje, kažu upućeni, suočava s dosad neviđenim administrativnim zidom. Strogi zakonski okviri EU-a Mehanizam za oporavak i otpornost vezali su na privremenu uredbu EU-a koja je donesena zbog pandemijske krize pa Europska komisija i jest više puta službeno naglasila da krajem ove godine istječe pravni temelj fonda. Iz toga proizlazi da se rokovi ne mogu produljiti jednostavnom odlukom povjerenika, već to zahtijeva jednoglasan pristanak svih 27 država članica, a to je, objašnjava nam upućena sugovornica bliska premijeru, politički gotovo nemoguće.

Ključni argument

Umjesto službenog produljenja roka nakon kraja kolovoza 2026., Plenković je svoje djelovanje i lobiranje bazirao na fleksibilnosti u interpretaciji dovršenosti projekata. Cilj mu je, naime, uvjeriti Komisiju da prizna sve projekte koji su u visokoj fazi gotovosti od 85 posto naviše kao uspješne kako bi se izbjegli penali i povrat novca. U proteklom razdoblju Hrvatska je dosegnula povijesne razine investicijskog kreditnog rejtinga A-, što je Plenkovićev ključni ekonomski argument. Eventualni proračunski manjak uzrokovan plaćanjem propalih projekata EU-a iz domaćeg džepa ugrozio bi te pozicije. Od početka iduće godine Vlada kani gasiti preostale subvencije i pakete pomoći kako bi stabilizirala javne financije.

Ako bi se paralelno s time državni proračun morao opteretiti stotinama milijuna eura za nedovršene pruge ili aglomeraciju, proračunski deficit probio bi dopuštene europske granice. Vlada zato ubrzano dio rizičnih projekata, prema riječima naše sugovornice, nastoji prebaciti na dugoročne nacionalne kredite ili ih podijeliti u faze, odnosno prebaciti u standardne višegodišnje fondove EU-a, kao što je kohezijski fond, koji traju dulje, da bi se stopirao izravan udar na proračun za iduću godinu. Ako po isteku roka ispadne da Hrvatska ima više od 20 posto nedovršenih projekata za koje je već dobila novac, treba očekivati aktivaciju strogih mehanizama Europske komisije, koji znače izravan financijski gubitak i obvezu povrata novca u Bruxelles. Mehanizam za oporavak i otpornost rigidan je jer se bazira isključivo na rezultatima, a ne na pukom trošenju proračuna.

Budući da nema produljenja rokova, scenarij s petinom propalih projekata rezultirao bi dubokim potresima. Sustav, naime, funkcionira po principu sve ili ništa za pojedinačne reformske pakete. Ako, primjerice, pruga koja je financirana iz neke tranše nije završena, Europska komisija će izračunati udio tog projekta u toj tranši i inzistirati na povratku novca, tj. “clawback” mehanizmu. U najgorem scenariju, ako je nedovršeni projekt bio ključni preduvjet, odnosno krajnji cilj za skupinu investicija, Komisija ima pravo suspendirati cijelu pripadajuću tranšu, sve i da su drugi manji projekti u njoj dovršeni.

Rizik od gubitka

Razlog zbog kojeg Plenković ovog puta teško može utjecati na pomicanje rokova kao što je utjecao s Fondom solidarnosti nakon potresa, počiva u pravnoj arhitekturi kriznog fonda jer, među ostalim, Europska komisija ima zakonsku obvezu izvršiti sve isplate prema državama članicama najkasnije do 31. prosinca 2026., nakon čega se proračunski trezor za ovaj fond trajno zatvara i zaključava.

Izvršni potpredsjednik Komisije Valdi Dombrovskis i povjerenik za koheziju Raffaele Fitto već su rekli da je odbrojavanje završeno i da države koje imaju složene i nedovršene projekte moraju same snositi rizik gubitka novca. To znači da je rok od 31. kolovoza za dovršetak radova i 30. rujna za slanje računa “uklesan u kamen”. Što nakon toga ostane nezavršeno, a Komisija ne prihvati administrativne kompromise, izravno će se preliti na državni proračun. Ako odbiju biti fleksibilni, Hrvatska će morati dio novca vratiti EU-u, a nedovršene i ugovorene projekte platiti iz vlastitog proračuna. Utješno je da nećemo morati vratiti sve dosad primljene 7,3 milijarde eura, ali u obvezi smo vratiti točan iznos dodijeljen onim projektima koji nisu dovršeni. Sav preostali novac iz devete i desete tranše – 2,7 milijardi eura – vezan uz nedovršene projekte trajno će biti blokiran ili povučen u proračun EU-a. Za Plenkovića su veliki problem projekti na terenu koji se ne mogu prekinuti preko noći. Izvođači radova uveli su mehanizaciju i potpisali pravno obvezujuće ugovore s gradovima i ministarstvima pa bi se svi započeti radovi koje je trebao platiti Bruxelles mogli preliti na nacionalni proračun kako bi se izbjegle tužbe građevinskih tvrtki ili da ne bi ostala raskopana gradilišta.

Upućeni kažu da, ako propadne samo 20 posto projekata, to stvara izravan pritisak od 1,5 do dvije milijarde eura na proračun, što znači da će u tom scenariju Plenković morati drastično rezati troškove u svim ministarstvima, odustati od svih planiranih investicija i posegnuti za hitnim rebalansom proračuna. Naravno da bi se to odrazilo i na Plenkovićev domaći, a onda i europski imidž, jer je Hrvatska dosad slovila kao prvak u povlačenju fondova EU-a.